Umjesto uvoda, malo ću o smislu pisanja. Ima li smisla književnost u današnjoj Bosni i Hercegovini? Pokušat ću dati odgovor na osnovu dvije knjige Berislava Juriča: zbirke priča "Naspavani psi laju", koja je objavljena 2013. godine, i druge, zbirke pjesama "Golotinja", koja je objavljena ove godine. Obje ove knjige su nagrađene književnom nagradom "Fra Grgo Martić" koju već više od deset godina dodjeljuje istoimena književna zaklada iz Kreševa. Ta nagrada je jedna od ljepših priča ne samo u književnom pogledu, već i šire, kao jedna od rijetkih svijetlih točaka u sumornoj svakodnevnici Bosne i Hercegovine.
Piše: Josip MLAKIĆ, Dnevnik.ba
Prvo pitanje koje se nameće je ono koliko je to prepoznato. Odgovor na ovo pitanje na neki je način i odgovor na pitanje s početka ovog teksta. Odgovor je dvoznačan. Književnost nema smisla za one koji pišu zbog drugih. Međutim, ostaje onaj unutarnji poriv kao mjera stvari, ono što razdvaja skribomane od istinskih pisaca. Berislav Jurič po svemu nesumnjivo spada u ovu drugu skupinu.
U zbirci priča "Naspavani psi laju", Berislav Jurič koristio je različite književne strategije, što stoji i u kratkom "Predgovoru" ovoj zbirci, gdje se i nabrajaju ključni uzori: Marinković, odnosno Čehov i Carver. Ja bih tu dodao i korpus proznih lirskih zapisa koji se razlikuju od oba ova modela. Znači, ne radi se o tematskoj, homogenoj zbirci, što je u neku ruku i dobro, što je na neki način izdvaja iz recentne književne produkcije.
Ako bih trebao izdvojiti jednu od priča iz te zbirke, onda bi to bila neobična i sjajna priča "Prah u tuđoj zemlji" koja govori o rođenju i krštenju Virgilija Nevistića, duvanjskog slikara svjetskog glasa. To je priča koja mi se duboko urezala u pamćenje svojevremeno, kad sam prvi put čitao Juričevu zbirku. Priča funkcionira i sama za sebe, ali funkcionira i na jedan drugi način, kao idealan početak romana. Bijeda i mrak iz priče kao kontrapunkt svemu onome što je kasnije uslijedilo, duvanjski mrak kao početak i svjetala Pariza kao svršetak jedne te iste priče. "Malo tko je prije i poslije nje pamtio toliki snijeg i toliku studen. Stariji su govorili kako je tako okrutna zima došla da bi se nebo osvetilo uvijek napaćenoj, a nikada dovoljno pobožnoj sirotinji", stoji na jednom mjestu u ovoj priču, kao nevjerojatno dobar i sažet opis ambijenta u kojemu se Nevistić rodio.
Druga priča koju po mome mišljenju vrijedi izdvojiti je priča "Slobodan ili Sve je lakše bilo prije", jedna minuciozna karverovsko-čehovljevska minijatura koja govori o tome kako obično, banalno i svagdašnje u trenutku poprimi tragični oblik. Tu je još i treća, neobično strukturirana i izvedena priča "Rođendan", koja odudara po izvedbi od ostatka zbirke.
Pisao sam dosada o prozi, filmovima i kazalištu, ali nikada dosada o poeziji. Sve do Juričeve zbirke "Golotinja". Pjesme iz te zbirke nisu napisane da nekoga zadive, iako se i o tome da razgovarati, već više u jednom drugom smislu: pjesme su to kojima pjesnik razgolićuje sebe, što je na najbolji način dočarano u jednoj od najboljih pjesama u zbirci "Narančina kora". Još je jedna pjesma jako važna, kada je riječ o Juričevoj poetici, a koja je u sebi sabila toliko simbolike, a koja polazi od intimnog doživljaja svijeta oko nas, govoreći na taj način prvenstveno o njemu, tom svijetu, a radi se o pjesmi "Mostarska ekološka" čija se značenja granaju unedogled, od onih koji polaze od mikrokosmosa, pa ga nadrastaju, izrastajući u jedno univerzalno iskustvo. Vrijeme zarobljeno u odbačenoj plastičnoj vrećici sjajna je metafora današnjeg svijeta.
Mirko Kovač u jednoj svojoj memoarskoj knjizi navodi jedinstven način na koji je Danilo Kiš vrednovao pisce s kojima se prvi put susreće. Uzeo bi iz njihovih tekstova određene metafore, eufemizme i izdvojio ih iz korpusa teksta na prazan papir, pa onda pokušavao vidjeti kako tu funkcioniraju. Napravio sam u tom smislu mali kišovski eksperiment na Juričevoj zbirci:
Kaplje noć po asfaltu...
Ledenu noć pozdravlja krikom nevidljivi vlak...
Šušti vrećica prazna puna vremena...
Na stolu narančina kora / kao krila palog anđela.
Još jedna gladna noć u mom stomaku.
Čekat ću da obične stvari / u mraku postanu / čudovišta.
Zemlja je žedna / duša još žednija / (suhi Bože)
Nećemo ubiti ptice / jer više nemamo mrvica...
Izdvojio sam samo neke primjere iz zbirke koji sjajno podnose bjelinu papira oko sebe. Ti mali, istrgnuti djelići, lišeni svog konteksta, najednom zažive u jednom drugom svjetlu, te bi mogli stajati sami za sebe, kao zasebna poetska cjelina. Imajući to u vidu, Juričeva poezija nesumnjivo prolazi spomenuti kišovski "test". Isto to vrijedi i za njegove priče.
Dnevnik.ba