Article_Top_970x250

Jelena Topić za Dnevnik.ba: Zdravu državu mjerimo po ulaganju u kulturu i mentalno zdravlje

autorica performansa "guranje pod tepih"

Jelena Topić za Dnevnik.ba: Zdravu državu mjerimo po ulaganju u kulturu i mentalno zdravlje

sij 18, 2021

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Guranje pod tepih je ustvari mehanizam potiskivanja bolnog sadržaja, svojstven svima na svijetu, ali čini se da smo mi Balkanci naročito tome skloni. Vjerojatno je tako zbog svih trauma koje su ljudi unazad nekoliko generacija proživjeli. Mnogo je bolnog sadržaja za prepričavanje i uopće, priznanje sebi da se se i desili. Takvi sadržaji strpljivo čuče i čekaju 'ispod tepiha' do idućeg okidača koji ih izvući van, izjavila je Jelena Topić, konceptualna umjetnica i autorica performansa "Guranje pod tepih" u razgovoru za Dnevnik.ba.

Jelena Topić, konceptualna je umjetnica i redateljica, a odnedavno i edukantica psihodrame. Njen performans “Guranje pod tepih“ ovih je dana obišao brojne gradove u BiH. U razgovoru za Dnevnik.ba, Jelena Topić govori o novom performansu, otkriva kako je i zašto nastao, porukama i problemima koje stanovnici BiH “guraju pod tepih“ i tome što ju najviše pogodi kada pročita.

Odakle joj dolaze ideje, odnosno, famozna inspiracija, Topić ne zna. Zna da je otvorena i prijemčiva kada se neka nova pojavi.

“Kada tokom psihoterapije osjetim da sam određenu temu dovoljno prožvakala i da je mogu na jednostavan način predstaviti i drugima, onda to preobličim u umjetnički rad. Uvijek me inspirira i motivira mentalitet ljudi s prostora bivše Jugoslavije“, kazala je Topić za Dnevnk.ba.

Na papir napišite što vas muči, pa gurnite po tepih

To je, priznaje, njena i školjka s biserom, ali i Pandorina kutija. Performans “Guranje pod tepih“ funkcionira tako da na trgovima ili drugim središtima, frekventnim točkama bh. gradova, prolaznici na papiriće upisuju svoje probleme, stvari koje ih muče ili ono što potiskuju, naravno, anonimno i potom te papiriće s napisanim problemima gurnu pod tepih.

“Guranje pod tepih“ Topić je počela u Prijedoru, gradu u kojem je odrasla, i to 10. prosinca, na Međunarodni dan ljudskih prava. Kasnije je nastavila obilaziti BiH i nositi tepih, od Sarajeva, Kozarske Dubice, Zenice. 

Ljudi su jako dobro reagirali na performans što Topić objašnjava time da se tijekom razgovora s njome, sjete, osvijeste neki problem i potom to napišu na papir, i to po koji put sa suzama. 

 

“Djeca pišu o roditeljskim svađama, teško je pročitati poruke o samoubojstvu“

“Volim da sam uživo u kontaktu s ljudima baš zbog autentičnosti prvobitne reakcije koja je često smijeh. Ljudi se prvo nasmiju. Nekima 'guranje pod tepih' na licu mjesta ide lako i 'od šale' se sjete svog problema, dok je kod nekih prisutan otpor, pa onda kroz razgovor dođemo do problema. Svaki je čovjek univerzum za sebe i ima autentične prepreke, izazove“, istaknula je.

Problemi su različiti, a mnoge su poruke i umjetnicu rastužile i nad mnogima se i sama zamislila.

“Dijete kome je problem jer mu se roditelji neprestano svađaju i što nema mira u kući. Roditelji koji ne žele da im djeca odlaze u inostranstvo, a sami ih šalju jer smatraju da neće imati novi život ovdje. Neki misle da bi im novac riješio sve probleme, a oni koji su ga dovoljno zaradili znaju da u tome nije spas. Teško je pročitati poruke o samoubojstvu“, ističe Topić.

“Guranje pod tepih“ je, objašnjava Topić, ustvari mehanizam potiskivanja bolnog sadržaja, svojstven svima na svijetu, ali čini se da smo mi Balkanci naročito tome skloni.

Transgeneracijske traume bh. naroda

“Vjerojatno je tako zbog svih trauma koje su ljudi unazad nekoliko generacija proživjeli. Mnogo je bolnog sadržaja za ispričati i uopšte, priznati sebi da se nešto i desilo. Takvi sadržaji strpljivo čuče i čekaju 'ispod tepiha' do idućeg okidača koji ih izvući van“, izjavila je..

A kada okidač 'proradi', čovjek se, nastavlja Topić, ne može snaći pred tom provalom emocija jer i sam sebi iznenadi nekontroliranim ponašanjem ili kako kažu kod nas, ne može sam sebe prepoznati.

 

 

“Sve što gurnemo pod tepih nas izjeda“

“Sve što 'gurnemo pod tepih' mi, zapravo, pojedemo. Ali ne sažvačemo dobro i taj nas sadržaj iznutra izjeda“, ističe.

Zanimljiv je i tepih kojeg Topić nosi iz grada u grad. Šareni, s dugim bijelim resama. Onaj čije je 'varijacije' u jednom trenutku svaka kuća u BiH imala.

“Zamolila sam prijatelje, fotografkinju Jelenu Medić i vajara Bojana Mikulića, da preko oglasa nađemo tepih jer se sama nisam mogla odlučiti. Zajednički dogovor je bio da mora odisati duhom nekih prošlih, bezbrižnijih vremena na ovim prostorima i da bi trebao izgledati baš kao da ga je svaka kuća imala. Javila se onda Nina Babić, slikarica i zajednička prijateljica i rekla da ima tepih koji odgovara i liči na ćilim, kakav smo i tražili. Tepih već nosi istoriju njene porodice, a sada će i ovog rada“, govori Topić.

Umjetnost je tu, objašnjava Topić, da prenosi i prevodi emocionalni sadržaj na jednostavan jezik, neminovno svaki problem profiltrira kroz vlastita čula i uvjerenja.

“Trudim se da se ne opteretim problemima koje čitam i tuđim izazovima i za sad mi ide dobro to držanje distance. Onog trenutka kad mi nešto bude preveliki okidač i bude zahtijevalo dublji rad, kao i ranije, obradiću to kroz stvaranje i psihoterapiju“, objašnjava.

Priznaje i da nije sklona velikoj organizacija, nego spontano dopušta da se stvari dogode.

“To utiče i na ovaj rad 'Guranje pod tepih'. Negdje su, primjerice, dozvole za korištenje javnih površina potrebne, a negdje se može bez tog. Nastojim to poštovati i to je malo teže. Ipak, sklona sam negdje i gerilskom postavanju tepiha vođena onom 'biće kako bude'“, govori.

 

 U Prijedoru je dočekana riječima komunalaca da, ako je to umjetnost, samo nastavi i da to neće dirati.  

“To me jako nasmijalo i usrećilo“, priznaje.

 U pandemijskim je vremenima postalo nemoguće zaobići pandemiju, posebno kada razgovorate s nekim čiji posao i prihodi u mnogome ovise o epidemiološkim mjerama.

“Kada je počela karantena, i meni su, kao i mnogima, 'zabrane' vlasti i nova često, paradoksalna pravila postala okidač za frustraciju. Bacila sam se u samorefleksiju i pitala se  koje to stare zabrane u meni postoji i šta je to što danas sama sebi branim, a nisam svjesna toga“, govori.

Karantena joj je, priznaje, pomogla da okuša neke nove slobode što je i rezultiralo novim radom “Guranje pod tepih“.

Važno je biti sam sebi podrška

Topić je i edukantica psihodrame, a živi na selu
 
Jelena Topić je diplomirala na Ekonomskom fakultetu i Akademiji umjetnosti u Banja Luci. Njen dokumentarni film “Rakiola religion“ koji je bio ujedno i njen diplomski rad, bio je prvi film s kojim se predstavila javnosti. Neko vrijeme je živjela i radila u inozemstvu gdje je završila edukaciju za psihodramskog psihoterapeuta. Živi na selu.

Odgovarajući na pitanje, koliko se moguće uopće baviti umjetnošću u BiH, Topić odgovara kako je moguće u onoj mjeri koliko sebi dozvoliš slobode za izražavanjem.

“Važno je da ne zavisiš od tuđe potvrde i mišljenja, u BiH naročito, u onoj mjeri u kojoj sam sebi možeš biti podrška, ali i sposobnosti da tražiš i primiš podršku drugih ljudi. Pitanje koje uvijek ide zajedno s bilo kojom umjetnosti u BiH je i ono 'isplati li se to'“, govori Topić.

Njoj se, kaže, višestruko “isplatilo“.

“Radim ono što mi je strast, pa tako radim i na tom da se financijski isplati. Imam sreću što sam okružena kolegama kojima je to već uspjelo i koji su mi inspirativni na tom putu“, izjavila je.

Kultura postoji, između ostalog, smatra Topić i da oblikuje društvo.

“Ako pođemo od toga da je kultura tu da oblikuje identitet pojedinca, pa i nacije i da ona predstavlja način, posebno za male narode i zemlje kakva je naša, da se istaknu na međunarodnoj sceni, onda bi to trebalo biti društveno-državni interes i posebna važnost. Smatrati jednu zemlju i njeno društvo zdravim zavisi od ulaganja u mentalno zdravlje i kulturu u toj zemlji“, zaključila je Jelena Topić, konceptualna umjetnica u razgovoru za Dnevnik.ba.