Prošlog tjedna na, kako reče Bakir Izetbegović, posljednjem sastanku u bilateralnom formatu između čelnika HDZ-a i SDA prema riječima dvojice spomenutih aktera ostvareni su određeni pomaci u procesu postizanja rješenja.
Piše: Toni Sandro Martić, Bild.ba
Na konferenciji za medije nakon sastanka kroz javnost se proširila nesuvisla izjava Izetbegovića o tome kako bi Hrvatima trebalo povećati šanse da svojom voljom izaberu hrvatskog člana predsjedništva BiH.
Koliko god ova konstrukcija bila skandalozna, još skandaloznijim se čini to da se ovim uspjelo staviti u sjenu sljedeći Bakirov biser koji je prošao ispod radara čak i u hrvatskoj političkoj javnosti.
Naime, Izetbegović je konstatirao kako je na sastanku bilo govora i o izvjesnom sužavanju nadležnosti federalnog Doma naroda na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa što bi HDZ trebao uzeti u razmatranje.
Na pitanje novinarke upućeno Draganu Čoviću o kojim bi se točno redukcijama nadležnosti trebalo raditi čelnik HDZ-a i HNS-a naravno nije dao jasan odgovor.
Ovdje je skandalozno upravo to da je jedina stvar koju se u pregovorima ne treba razmatrati postala predmetom razmatranja.
Domovi naroda na federalnoj i državnoj razini su temelji na kojima počiva zaštita sveukupnog nacionalnog interesa Hrvata u BiH koji se odražava u nacionalnom suverenitetu i političkom subjektivitetu hrvatskog naroda u BiH, a razlozi za zaštitu nadležnosti ovih domova od derogiranja su mnogobrojni mešu kojima su najznačajniji sljedeći:
-1. Hrvati u BiH nisu nikakva zavičajno-jezična skupina, nego politički subjekt sa statusom jednog od tvoraca Ustava i države (kao i FBiH) kao i nositelj vlastitog nacionalnog suvereniteta koji im jamči artikuliranje i ostvarivanje političkih ciljeva u okviru BiH kojoj su, kako je već rečeno, sutvorci. Shodno tome uloga Doma naroda prvenstveno u odnosu na Hrvate nije samo zaštita vitalnih nacionalnih interesa onako kako ih vidi Bakir Izetbegović, nego i mehanizam za demokratsko sudjelovanje u stvarnom političkom odlučivanju čime bi se i dostigao puni kapacitet njihovog političkog subjektiviteta i suvereniteta.
-2. Ustavni sud BiH je 2016. godine naložio zakonodavcu bezuvjetnu provedbu presude u predmetu Ljubić i nije ostavio nikome pa ni Bakiru Izetbegoviću mogućnost cjenkanja ili licitiranja nadležnostima federalnog Doma naroda kao uvjet za implementaciju presude. Što bi se kolokvijalno kod nas reklo Hrvati u BiH „imaju papir“ i stvar je jednostavna-nema cjenkanja i ucjenjivanja Hrvata njihovim pravima . Slično kao kada čovjek ima sudsko rješenje o deložaciji najmoprimca koji mu nije isplaćivao najamninu, a najmoprimac provedbu deložacije uvjetuje povratkom svih do tada isplaćenih najamnina.
-3. Bakir Izetbegović konstantno govori o ugroženosti Bošnjaka i njihovoj nezastupljenosti u institucijama Republike Srpske i nakon toga se osvrne na problem Hrvata sa izbornim zakonom i kontradiktoran sam sebi govori o uvođenju tobožnje simetrije između između nadležnosti vijeća naroda u RS-u i Doma naroda u FBiH, ignorirajući temeljne razlike u uređenju RS-a i FBiH kao i početne pozicije nakon Daytona (nadležnosti i način glasovanja u federalnom Domu naroda su bitno izmijenjeni na štetu Hrvata, dok Vijeće naroda nije ni postojalo). Dakle, čelniku SDA nije problem Republika Srpska, nego to što Republiku Srpsku nema u FBiH i da ovdje ima i malo dobre volje Izetbegović bi se zalagao za jačanje institucije Vijeća naroda i time ukinuo često spominjanu „asimetriju“.
-4. Nitko od protagonista bošnjačke hegemonističke politike ne govori koje je to tijelo ili koji je to dužnosnik koji bi odredio vitalne nacionalne interese nekog konstitutivnog naroda, a samim tim i doseg njegovog suvereniteta, odnosno prava na demokratsko odlučivanje. Jesu li to SDA ili HDZ?! Kako političke stranke koje Ustav ne prepoznaje mogu raspolagati političkom voljom i interesima kolektiviteta koji su ustavna kategorija?! Je li to ustavni sud BiH?! Time bi se ustavni sud kao pravosudno tijelo stavilo u ulogu političkog tijela jer se radi isključivo o političkom pitanju. Ili SDA jednostavno planira po nekoj promotivnoj cijeni naručiti kod Inzka katalog prava za Hrvate u BiH?! Tko je baštinik demokratske volje hrvatskog naroda ostaje (retoričko) pitanje.
Sasvim je jasno kako Bakir Izetbegović na domove naroda gleda kao na bicikl bez lanca koji će podvaliti Hrvatima kako bi krenuli u zaštitu i konzumiranje svojih kolektivnih prava.
Sva drskost velikobošnjačke politike može se uprizoriti u tome da o zloupotrebi instituta vitalnog nacionalnog interesa govori onaj po kojem je onemogućavanje javnog informiranja Hrvatima putem kanala na hrvatskom jeziku (službeni jezik u BiH) vitalni nacionalni interes Bošnjaka.
U posljednje vrijeme se po utjecajnijim sarajevskim medijima (uključujući i javnu federalnu televiziju) nastoji termin legitimnog predstavljanja mistificirati i prikazati kao društveno poguban i politički neprihvatljiv model izbora i uspostavljanja vlasti.
Međutim, opet se nameće pitanje koja bi to u demokratskom poretku bila alternativa legitimnom predstavljanju?!
Možda „nelegitimno“ predstavljanje?! Ono nelegitimno predstavljanje kojim bi se ostvario san o hegemonističkoj vladavini kojeg bošnjački politički lideri naglas sanjanju čime bi se zakonom jačeg uspostavila potpuna kontrola nad gospodarstvom, pravosuđem, obrazovanjem, represivnim aparatom, vanjskom politikom i slično, ali i nad pravima druga dva naroda.
Sve to samo zato jer su Bošnjaci brojniji i osjećaju se tijesno u svojoj trećini vlasti koja im je prema načelima same države zagarantirana.
Hipotetski rečeno, u slučaju ostvarenja ovakvog scenarija u BiH bi se morao mijenjati datum dana državnosti pa čak i naziv same države jer to ne bi bila država utemeljena na ZAVNOBiH-u.
Ostaje pratiti kako će se stožerna stranka u Hrvata ponijeti prema temeljnom stupu zaštite njihovog opstanka kao političkog naroda i hoće li u njihovo ime pristati na ucjene i trgovinu njihovim političkim pravima radi prevladavanja taštine pojedinca koja se ispunjava jednom foteljom.
Dnevnik.ba