Što je to „jedinstveni ekonomski prostor“?
Sloboda kretanja roba, ljudi i kapitala predstavlja nužanpreduvjet ekonomskom razvoju i kao takva fundament je Europske Unije kao najočiglednijeg primjera ekonomskog razvoja kao posljedice međugranične suradnje u posljednjem stoljeću.
Jedinstveni ekonomski prostor predstavlja pravnu unifikaciju u oblasti gospodarstva različitih političko teritorijalnih jedinica koje ukidaju administrativne barijere, stvaraju bescarinsku uniju i omogućavaju slobodu kretanja roba, usluga, ljudi i kapitala na svojim teritorijama u cilju veće gospodarske aktivnosti i ekonomskog razvoja.
Na prostoru Zapadnog Balkana to znači jedinstveno tržište Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Albanije, piše Tin Aničić | Dnevnik.ba
Povijest
Šira javnost nije upoznata sa tematikom budući da većina političara uključenih u „projekt“ i ne izlazi mnogo u javnost sa izjavama premda je sada ideja stara i više godina. Već 2013. na generalnoj skupštini UN-a govorilo se o međudržavnoj suradnji zemalja Zapadnog Balkana. Ideja je bila kreacija „balkanskog G6“ što bi predstavljao oblik institucionalizirane međudržavne suradnje predsjednika vlada i ministara. Zadaci takvog tijela nisu bili definirani, niti je do kreacije takvog tijela došlo, kao što nije definiran projekt jedinstvenog ekonomskog prostora. Podrška ideji integriranog Balkana dolazi i od „Berlinske inicijative“ – summita osnovanog 2014. u svrhu ohrabrivanja reformi i podrške razvoja zemalja Jugoistočne Europe koje teže članstvu u Europsku Uniju. Od velikog značaja je bio 4. summit u Trstu na kojem je sudjelovalo čak sedam zemalja Europske Unije te pobrojana balkanska šestorka. Na summitu je otvoreno podržana ideja jedinstvenog ekonomskog prostora kao okvira u kojem bi države djelovale prije zajedničkog ulaska u Europsku Uniju, a kao okvir i pravni temelj stvaranja jedinstvenog ekonomskog prostora uzima se Srednjoeuropski ugovor o slobodnoj trgovini budući da su sve države balkanske šestorke već stranke ugovora.
Politika i geopolitika
Dok većina balkanskih političara o projektu šuti, srpski predsjednik Aleksandar Vučić već duže vrijeme najavljuje projekt i njegovu realizaciju kao političku zbilju. Na gotovo svim međudržavnim susretima predsjednik Vučić ne izostavlja priliku da napomene kako je stvaranje zajedničkog tržišta „win-win“ situacija za sve zemlje regije i conditio sine quanon ekonomskog razvoja.
Tako za vijesti.ba daje izjavu: „Da kreiramo zajedničko tržište, gdje bismo imali zajedničke takse, tarife, carine, fiskalne namete, zajedničke podstreke, subvencije za strance - da imamo potpuno jedinstveno tržište bez ekonomskih granica, ne političkih, imali bi najmanje osam ili devet milijardi direktnih investicija.“
Srpski interesi u potenciranju kreiranja zajedničkog tržišta su jasni iz jednostavnih statističkih, ali i vanjskopolitičkih razloga. Kao država sa najvećim gospodarskim potencijalom i sa najvećim brojem stanovnika postavlja se za lidera u kreiranju regionalne politike, a u očima međunarodne zajednice postaje svojevrsni „peacemaker“ nakon ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Uz to, neizostavne suza ubaciti u jednadžbu i kineske investicije u srpsku infrastrukturu. Srbija kao potpisnica Sporazuma o razumijevanju u okviru kineskog projekta „Jedan pojas jedan put“ čini značajnu kariku kineskog projekta novog „puta svile.“ Kina kreditira u Srbiji novi autoput, ceste, mostove, željeznicu Beograd – Budimpešta, a idući su koraci i investicije u poljoprivredu i industriju. Uz takvu kinesku potporu, kada bi se stvorilo zajedničko tržište ne bi bilo puno dvojbe tko bi bio gazda u takvom dvorištu.
Vučića je otvoreno podržao i predsjednik vijeća ministara Denis Zvizdić, koji je na otvaranju Ekonomskog foruma 2018. naglasio kako o regiji Zapadnog Balkana više ne možemo razmišljati kao o pojedinačnim zemljama već kao o jedinstvenom ekonomskom prostoru.Zvizdić ističe da Bosna i Hercegovina raspolaže sa velikim prirodnim i ljudskim resursom koji bi bio mnogo bolje iskorišten uslijed kreiranja zajedničkog tržišta. Bosna i Hercegovina bi proširenjem tržišta dobila mogućnosti izvoza u manje konkurentne zemlje Zapadnog Balkana, što bi joj dugoročno i poboljšalo položaj naspram Hrvatske i Srbije sa kojima ima najveću (ali ipak deficitarnu) trgovinsku razmjenu.
Podrška ne izostaje ni iz Europske Unije. Europski povjerenik za proširenje, JohannesHahn, izjavio je da osnivanje regionalnog ekonomskog područja nipošto nije suprotno ideji integriranja u EU. U svojoj Strategiji za Zapadni Balkan iz veljače 2018. Komisija Europske Unije iznosi da pojačana gospodarska suradnja i dobrosusjedski odnosi predstavljaju neophodan uvjet pristupanju Europskoj Uniji. Takav stav je i logičan budući da se Europska Unija ne želi dodatno opteretiti rješavanjem međudržavnih odnosa nakon što bi države ušle u Europsku Uniju. Premda Europska Unija sigurno neće doživjeti nova proširenja za vrijeme mandata trenutne Komisije, interes Europske Unije da bude uključena u procese na Zapadnom Balkanu je vidljiv. Osiguranje stabilnosti i sigurnosti na području koje je obgrljeno državama članicama predstavlja prioritet vanjske politike EU na području Jugoistočne Europe. Kada bi se stvorio jedinstveni ekonomski prostor u kojem bi EU bio najveći investitor i kojem bi EU bio najveći partner, tada bi mogla imati više utjecaja na reforme nužne da bi države Zapadnog Balkana pristupile Uniji.
Što donosi zajedničko tržište?
Asimilacija ekonomski nejedinstvenog teritorija u veće tržište znači da će više potrošača imati pristup širem broju ponuđača, što dovodi do uzajamne uvjetovanosti – ponuđači će svoje proizvode moći ponuditi većem broju potrošača i tako imati više šanse za ostvarivanjem profita, a ponuđači će moći birati proizvode od većeg broja ponuđača, što dovodi do međusobne konkurencije proizvođača. Zdrava tržišna konkurencija ponuđača nužno rezultira poboljšanjem kvalitete istovremeno sa smanjivanjem cijene konačnog proizvoda.
Zajedničko unificirano tržište sa jednakim uvjetima privređivanja bilo bi uvelike atraktivnije i za strane i za domaće investicije. Investicija u ekonomiju koju čini blizu dvadeset milijunastanovnika i koja sadrži prirodne resurse čini se puno logičnijom od investicije u ekonomiju koju čini tri i pol milijuna stanovnika. Veće tržište znači i veći protok robe, što može dovesti i do oživljavanja poduzetničke inicijative. Veliko i unutrašnje razvijeno tržište stvara ambijent vanjske kompetentnosti.
Prema podacima Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, ukupna robna razmjena između Bosne i Hercegovine i Srbije za 2017. iznosila je 1,726 milijardi eura, što dovodi Srbiju u položaj jednog od najvećeg ekonomskog partnera Bosni i Hercegovini. Nepostojanje carina bi značio ne samo direktno jeftiniji proizvod zbog nedostatka istih, već i jeftiniji transport jer ne bi bilo čekanja na graničnim prijelazima. To znači da bi za potrošače i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini roba u vrijednosti od 1,726 milijardi eura bila jeftinija.
Sa druge strane, sve zemlje Zapadnog Balkana čine se inertnim i nesposobnim da pokrenu reforme unutar vlastitih granica i da otvore pregovore sa Europskom Unijom o pristupanju i članstvu. Bosna i Hercegovina ne može provesti ni pravno obvezujuće presude Europskog suda za ljudska prava, ni presude vlastitog Ustavnog suda. Za projekt jedinstvenog ekonomskog prostora to ne zvuči obećavajuće,što znači da političari taj termin češće koriste u upotpunjavanju svojih političkih programa i govora. U slučaju pokretanja projekta bila bi potrebna unifikacija u oblasti gospodarstva, radnog prava, školstva, zakonodavne intervencije u oblasti kretanja i boravka, te reforma poreznog sustava u svrhu postizanja fer i slobodne tržišne utakmice.
Uz skup i dugotrajan proces, države uključene u projekt imaju brojna međugranična i druga politička otvorena pitanja. Ekonomski jedinstven prostor bi zahtijevao institucionaliziranu suradnju, a u ovom trenutku predstavnici Kosova i Srbije ne mogu se naći za istim pregovaračkim stolom ni uz pritisak međunarodne zajednice. Devetnaest godina je prošlo od završavanja oružanih sukoba na Balkanu i veliki je upitnik koliko bi stanovništvo prihvatilo institucionaliziranu suradnju između država.
Zaključak
Generalna struktura zajedničkog tržišta balkanske šestorke je sljedeća: 17,896,000 stanovnika i prosječni bruto društveni proizvod po glavi stanovnika od 4,996 USD, što je nešto više od bruto društvenog proizvoda Bosne i Hercegovine, koji iznosi 4,706 USD. Prosjek plaće bio bi i dalje uvjerljivo najmanji u Europi sa 421,3 eura, što znači da bi Bosna i Hercegovina imala „plaćeniju“ radnu snagu u odnosu na konkurente za nepunih 20 eura. Gruba procjena postotka visokoobrazovanog stanovništva bila bi 10% budući da podaci za pojedine zemlje nisu dostupni ili ažurirani. Neizostavan podatak je neproporcionalan omjer gospodarski aktivnog i uzdržavanog stanovništva, što je u Bosni i Hercegovini 1,24 prema 1, a dok bi na zajedničkom tržištu taj prosjek bio nešto bolji.
Ono što bi moglo popraviti ovakvu „crnu kroniku statistike“bila bi gospodarska suradnja uz strane poticaje i investicije te oživljavanje poduzetničke inicijative uz sveobuhvatnu potporu slobode poduzetništva i rada. Međutim, treba shvatiti i političku zbilju. Iz najboljih namjera i zbog opravdanih razloga lideri koji dogovaraju ovakve oblike suradnje, kada se suoče s činjenicom da su njihove političke elite upetljane u mnogobrojne unutarnje, dezintegrirajuće, opasne poslove, vrlo brzo odustaju od institucionalnog oblika suradnje i ostaju na deklarativi. Druga dimenzija je da većina zemalja u regiji ima otvorena međugranična pitanja te da većina njih nije ratificirala međugranične sporazume kao BiH – Hrvatska ili Srbija, tako da neprestano traju sukobi oko pojedinih zona na granicama, što znači da su svi lideri u deklarativnom smislu za suradnju i koegzistenciju, a u praktičnom smislu ta suradnja izostaje. Premda dobra poslovna ideja, zajedničko tržište, oslanjajući se na dosadašnju praksu i iskustvo, neće zaživjeti u doglednoj budućnosti.
Dnevnik.ba