Katarinu poznajem manje-više cijeli život. Obećala sam joj napisati tekst prije nešto više od godinu dana. U to vrijeme smo trenirale zajedno. Taman kad bih pomislila da umirem, vidjela svoj život u bljeskovima i razmišljala o tom kome će pripasti koja od mojih bundi – ona bi me digla iz mrtvih; bacila dobru foru, novu playlistu i idemo dalje. Strpljiva, uporna i disciplinirana- nije joj smetao čak ni smećarski srpski rap na kojem sam inzistirala tada.
Kratkih mjesec (i nešto) dana nakon, bila u najboljoj fizičkoj formi ikada.
Iako se tek profesionalno upustila u trenerske vode, bilo je jasno – Katarina ide daleko.
U to vrijeme radila sam na tisuću i jednom projektu. Ispostavilo se da je svaki od njih bio gotovo besmislen. Slobodno vrijeme za mene je bila znanstvena fantastika. Tekst nisam napisala. Očito. Imala sam tek na mobitelu kostur oko kojeg je trebali izgraditi priču. Nešto poslije sam se bavila hipsterskim temama i krojila svoj ego sve dok više nije bilo mjesta u prostoriji za mene i moj ego u isto vrijeme.
Od malih zilijun ljudi o kojima sam pisala, čije sam riječi izmišljala kako bi priča imala smisla, od ljudi pored čijih imena sam u naslov morala staviti i ono najvažnije – da nisu (još) u Njemačkoj – nisam pisala o kome sam trebala. O Katarini.
Katarina nije bila posebna po tom što je stranački aktivna, što je predsjednica mjesne zajednice, radi na projektima za zadržavanje mladog naraštaja u domovini ili planira uložiti u privatni posao. Ne. Iako, sve je to radila (osim djela s mjesnom zajednicom, jel), i to mnogo bolje nego najglasniji antigermanisti s trenutnom lokacijom u okolici Minhena. Katarina je radila na najvećem projektu – sebi.
Pamtim ju kao djevojčicu s kosom u repu, nasmijanu i živahnu. U glazbenoj školi je svirala gitaru, bila glasna i živahna. Uvijek nosila hrpu knjiga u rukama. Pričala mi je kako je odrasla igrajući se s dječacima. Trčala je, padala s bicikla, stepenica i drveća gradeći, cijelo vrijeme, osobu koja je danas.
Kad sam joj obećala priču spremala se za svoju prvu promociju. Organizirala je kolektivne treninge boreći se za slobodan termin u dvorani. Držala je individualne treninge maksimalno se prilagođavajući vremenu i obvezama svojih klijenata. Disciplina je Katarinino srednje ime.
Dvije promocije nakon, Katarina je ostvarila snove o kojima je pričala – dobila je posao koji je htjela i gdje je htjela. Napustila je Bosnu, ne dao Bog većeg zla, i posadila se gdje je oduvijek i htjela rasti.
Zaboravimo li, s vremena na vrijeme, ono bitno? Podsjećamo se nedjeljom na misi, kad dijete ima gripu i na staru godinu da ne valja zaboraviti živjeti. Od devet do pet se snovi nekako otimaju realnosti. Može li Katarina Mravak iz Busovače biti podsjetnik na činjenicu da je umijeće ostati vjeran svojim ciljevima? Može li nas podsjetiti da imamo pravo biti vlastiti najveći projekt u životu i da se ono nepromjenjivo dobro – ipak isplati?
Katarina se usudila raditi na sebi, boriti se za svoje ciljeve i živjeti svoje snove, što je velika hrabrost koliko god se činilo tek prirodnim poretkom stvari. Veseli me vidjeti što još vrijeme nosi.
Dnevnik.ba