Piše: Stojan Nikolić, Dnevnik.ba
Mnogo je crnila proliveno o Željku Komšiću, pa se čovjek upita tko je on. On sam reče kako je član Predsjedništva iz reda hrvatskoga naroda, birali ga Hrvati ili ne. Iz te njegove izjave moglo bi se zaključiti kako je samoizabran, ali nije. Nametnut je izborom kao rezultat egoistične kalkulacije.
Mnogi ga drže proturječnom osobom. Rodili su ga majka Srpkinja i otac Hrvat, a odgojila sarajevska „građanska“ čaršija. Po rođenju Hrvat, po političkoj opredijeljenosti Bošnjak U skupini je pet bošnjačkih ajana. Kršten je u katoličkoj crkvi, ali je kasnije izjavio kako je agnostik.
Agnostikova prva zapovijed
Pojmovi agnostik i agnosticizam malo su poznati običnomu puku. Agnostik je čovjek niti vjernik, niti nevjernik. Agnosticizam uči kako možda Bog (Istina) postoji, ali njegovo postojanje još ljudski um ne može dokazati. Nasuprot tomu vjeruju kako voda ključa na 100 stupnjeva iako znanstvenici još nisu dokazali zašto baš na 100, a ne na 50. Agnostici drže kako odgovor na pitanje ima li, ili nema Boga za život, uopće, nije važno. Po njima apsolutna istina ne postoji, a sve ljudske odluke su uvjetne, mogu biti ovakve ili onakve. Agnostik nije spreman sam za sebe donijeti odluku o postojanju ili nepostojanju Boga i ima li uopće istine. On je u svojoj naravi neodlučan.
Vjera i razum ne mogu jedno bez drugoga. Je li čovjek razuman ako nema vjere? Razuman jest, ali razum bez vjere uvijek rađa mržnjom i netolerancijom. (Benedict XVI.) I agnosticizam je razum bez vjere. Sveti Augustin kaže kako je čovjek bez vjere kao putnik bez cilja. Čovjek koji ne vjeruje u istinu Božju, vjerovati će sili zablude i laži. Vjera je Božji dar, a ne dar razuma (Pascal). Takav svjetonazor Komšić je svjesno i dragovoljno prihvatio. Agnosticizam ga uči kako je istinu nemoguće upoznati, a on, ipak, nedvojbeno tvrdi kako se Pelješki most gradi preko bosansko-hercegovačkog mora. Ako je i dvojio, netko mu je iz sarajevskog građanskoga Pomorskog društva došapnuo tu „istinu“.
Agnostici ne drže Bibliju svetom knjigom, pa tako ni Kur‘an. I jedna i druga Knjiga propovijedaju ljubav, mir, pravdu, toleranciju, praštanje, milosrđe. Na postulatima tih knjiga temelji se sav život u Bosni i Hercegovini, a agnostici misle kako ti postulati ne moraju biti uvijek moralno ispravni. Drugim riječima u svakodnevnom djelovanju, pa i u politici, ljudi ih se ne moraju pridržavati. Ako pridržavanje odredbi Deset Božjih zapovijedi i, primjerice Pavlova savjeta: „Ni jedna ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta!“ nije uvijek moralno ispravno, onda se u pripremama i provedbi izbora mogu koristiti i ružne riječi. A bilo ih je mnogo već u tonu, stilu, izboru i unutarnjoj nakani. Uglavnom su bile upućene osobama, a ne djelima. Zanemareno je bilo jedno od temeljnih načela političkog govora „u dokazu jak, u načinu blag.“
Što znači: „Ja sam vaš predsjednik, glasovali vi za mene ili ne“? Je li to prva zapovijed izborom nametnutog predsjednika? Ako jest, neka se prisjeti riječi svoga idola, čiju sliku drži u svom uredu: „Zapovijedati se može vojskom i drugim uniformiranim odredima, ali narodom se ne može zapovijedati!“
Velika faca
Kad čovjek posumnja u ispravnost odredbi Biblije i Kur‘ana, dvaju knjiga koje razlikuju dobro od zla i koje su svjetlost i putokaz ljudima u životu, onda se u njegovoj glavi javlja zavist, žudnja za slavom, za moći, za vladanjem. Samoljubiv je, nadmen, ohol. Želi biti na koridoru moći. Želi da ga ljudi tapšu po ramenu. Želi biti velika faca, faca u vijestima. Mrzi one koji u njemu pobuđuju osjećaj manje vrijednosti. Najviše mrzi ono čemu najviše zavidi.
Čudna je želja tražiti vlast. „Želja za vlašću od svih je najstrašnija“! (Tacit) Oni koji ništa ne vole nastoje drugima vladati. Duhovni slabići spremni su prodati dušu za vlast. Čović u Komšiću pobuđuje zavist. Znanstvenik je, akademik, sveučilišni profesor, piše knjige, ugledni je čelnik svoga hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, predsjednik stožerne stranke u Hrvata. A on, Komšić, samo predsjednik Demokratske fronte čije ime neodoljivo podsjeća na propalu Narodnu frontu Komunističke partije. Faca samo u sarajevskoj čaršiji. Htio bi biti Čović, ili kao Čović. Zato mu šejtan s lijevog ramena šapće: Smakni ga! Smakni ga! To smakni ga posta glavnim motivom Željkovog političkog angažmana. Još se time i hvasta.
Pet ajana
Pripremajući se za izbor znao je kako ga Hrvati neće izabrati. Potražio je svoja četiri ajana i rekao: „Kad neće Hrvati, vi me izaberite, a ja ću vam se odužiti.“ Tako postade jedan u nizu kotlokrpa iz priče o hrvatskome jalu. Odmah se počeo oduživati „četvorici mladića ispod Trebevića“: „Tužit ćemo Hrvatsku zbog izgradnje Pelješkog mosta.“ Vjerojatno nije čuo za afričku narodnu poslovicu: „Samo jedan prst ne može bubnjati.“ Zatvoriti ću ured hrvatskog člana predsjedništva u Mostaru“, kao da će hrvatski član predsjedništva uvijek biti Sarajlija, a postojeći izborni neustavni zakon dovijeka. „Ukloniti ću zastavu hrvatskoga naroda u uredu u Sarajevu“ i vjerojatno unijeti sliku svog idola devetoga ubojice u svijetu. „Zalagat ću se za građansku Bosnu i Hercegovinu“.
Jedna od temeljnih zadaća politike i političara je zaštita dostojanstva čovjeka. Zaštita dostojanstva čovjeka uvijek zahtijeva zaštitu i prava konkretnog, stvarnog čovjeka i skupine kojoj on pripada. Svi su državljani Bosne i Hercegovine u svojoj biti isti, no u svojoj jezičnoj, kulturnoj i povijesnoj zbilji različiti. Najmanje trojaki. Svaki pravdoljubivi, iskreni, za demokraciju raspoloženi političar trebao bi se po tom trojstvu ravnati. To zahtijeva postojanje političkih stranka čiji je zadatak zauzimanje i obranu prava skupine naroda. Posebice konstitutivnih. Demokratska fronta ima upravo suprotan cilj. Temeljna prava su neoboriva i iznad su politike koja se kupuje političkom podložnošću, obespravljenošću, ograničavanjem i nepoštovanjem. Takva politika je izdaja svog bitnog poslanja, jer više ne služi konkretnu čovjeku, nego samo izmišljenu, idealiziranu, nerealnu „građanskom“ liku čovjekovu. Čovjeku bez lica.
Zatim jedna dvojbena poruka Hrvatima Zapadne Hercegovine: „Ne boj te se!“ Zašto bi se bojali Hrvati u Zapadnoj Hercegovine? Osvete što su glasali za Čovića? Ili zato što ga ne priznaju svojim predsjednikom? Ili antihrvatske politike koju je obećao jaranima ajanima i kani ju provoditi? Ili umišlja kako Hrvate hvata drhtavica pred njegovom neograničenom moći? Ništa što Željko čini ne može nas uplašiti. Zašto bi se bojali? Istina, nedostatak principa jeste moć, ali moć nije nesalomljiva. Hercegovci Hrvati su narod tvrde šije, a hercegovačke tvrde stine nisu isto što i bosanski glib. Ako ništa drugo štiti nas Zajedništvo.
Potom je slijedila jedna u nizu izrečenih obmana: „Ja sam predsjednik svih građana Bosne i Hercegovine.“ Što su onda Dodik i Džaferović? Dodik predstavlja Srbe, a Džaferović Bošnjake. Komšić, s predumišljajem, nije istakao želju biti članom predsjedništva niti iz reda srpskoga, niti iz reda bošnjačkoga naroda. Ako je predsjednik svih građana Bosne i Hercegovine, znači li to da je njegovim izborom proveden pravorijek Sejdić – Finci? Znači li to kako i manjine i ostali imaju svoga člana Predsjedništva? Jesu li i oni glasovali za njega? Ne zna se. Mislite li kako je izborom Komšića otvoren put ka Europi? Varate se. Malo sutra.
... i sve po zakonu
Mora se priznati, Komšić je jedinstven političar u svijetu. Jedni ga izabrali, a druge predstavlja. Oni koji su ga izabrali žele da ne radi ništa u korist Hrvata, a oni koje „predstavlja“ ne smatraju ga svojim i žele isto. Samo neka ništa ne radi. Vjerojatno će Škola za inostranu službu Sveučilišta Georgetawn u Washingtonu, koju je završio, proučavati njegovu političku karijeru. Učili su ga kako politika mora pojedincu i njegovoj zajednici osigurati jezični, kulturni i socijalni rast. Iz toga slijedi, kako u Bosni i Hercegovini svaki konstitutivni narod mora imati neosporivo pravo na svoje škole i sveučilišta, na slobodno organiziranje kulturnog i javnog života, na svoj, povijesno utemeljen, pogled na povijest i njezino tumačenje u školi, te konačno na vjeru kojom je taj narod povezan. Njihov učenik to onemogućava narodu iz kojeg potječe kako bi udovoljio izbornoj bazi iz drugoga naroda kojemu je dužnik za izbor.
Na kraju, slavodobitno reče: „Sve je po zakonu.“ Točno, samo nije rekao po neustavnom zakonu. Kao diplomirani pravnik, u svemu što čini, morao bi se pridržavati načela zabrane zlouporabe prava i načela savjesti i poštenja. Znao je: zakon po kojem je izabran neustavan je. I da nije neustavan pogrešno je koristiti neko svoje pravo samo zato kako bi naštetili drugima. Očekivati je, kako bi se svatko od nas u životu trebao rukovoditi biblijskom naputkom ne čini drugima ono što ne bi volio da netko tebi učini. Ali, agnostici vele ne mora uvijek biti baš tako. Zabrana zlouporabe prava je upravo zbog takvog mišljenja. Načelo zlouporabe prava govori o tomu kako nije pogrešno činiti samo ono što je zabranjeno, ponekad je pogrešno činiti i ono što bi u nekom drugom slučaju bilo pravno opravdano. Komšićeva prijava za hrvatskoga člana predsjedništva je zoran primjer zlouporabe prava. Znao je kako mu to postojeći zakon dozvoljava. Znao je kako je zakon neustavan, a njegova egoistična kalkulacija navela ga je na povredu prava. Ta planska računica u njemu nije podržala izmjenu zakona. Temeljna razlika između zlouporabe prava i ostalih povreda prava je u tomu što kod ostalih povreda prava osoba čini ono što je zabranjeno, a kod zlouporabe prava osoba radi upravo ono što joj neko pravo omogućuje. Makar i neustavno.
Ovakvo ponašanje je ne samo suprotno zakonu, nego i moralu. Kada pravo ne donosi pravdu moralan čovjek uvijek se priklanja moralu. Pravednost je ujedno i svrha i važno mjerilo svake politike. Moral je javni štit najvećim varalicama. Moral je jedan. Imenica koja nema množine. Moral nije moral interesa, moral nije ne treba, ili ne mora, ili ne smije se, moral je: neću! Neću činiti ništa na štetu drugima. Moralnost nekoga čina zavisi o motivu. Smišljena prijevara nemoral je čin.
Kada umire moral umire i čovjekova savjest. Kad umire čovjekova savjest umiru i Božji i ljudski zakoni. Kada umiru zakoni čovjek se tada ponaša jedino po zakonu samovolje. Kad političari svoju privatnu savjest zataje radi javnih službi oni vode svoju zemlju brzim putem u kaos.
Dnevnik.ba