Piše: Viktor Matić/blog.vecernji.hr
Nakon što su u samo prvih nekoliko minuta prve epizode „dokumentarnoga“ serijala Bosna – sudbina prekrojene zemlje (BSPZ) gledatelji od bošnjačkoga povjesničare i gosta-govornika Envera Imamovića mogli čuti kako u srednjovjekovnoj Bosni (navodno) nije bilo ni Srba ni Hrvata, sljedeći gost-govornik Pejo Ćosković postavlja nužno pitanje „što mislimo pod Bosnom? Kakvu Bosnu zamišljamo? Da li onu kad je bila najveća ili onda kad je bila mala?“ Gledateljima se odgovor na ova pitanja momentalno nameće prikazivanjem nekoga zemljovida (vjerojatno preuzet s Interneta) „proširene Bosne“ ili Kraljevine Bosne u njezinu najvećem opsegu. Je li barem u takvoj Bosni bilo i Srba i Hrvata i drugih ili su i u tom razdoblju, stoljećima prije Francuske revolucije, stanovnici političke tvorbe na čijem je čelu „bosanski“ vladar bili isključivo pripadnici Imamovićeva „bosanskoga naroda“?
Dok je spomenuta karta „velike Bosne“ još pred gledateljevim očima, narator nastavlja da je „sve otpočelo s velikim bosanskim banom Kulinom“, za kojega, izgleda (?), više nema mjesta u serijalu. Za zemljovid (pretpostavljene) Kulinove Bosne ili, ne daj Bože, „zemljice“ Bosne Konstantina Porfirogeneta pogotovo nema mjesta. Je li, dakle, autor i scenarist serijala Semir Halilović Bosnu zamišlja jedino u njezinim granicama u vrijeme najveće moći kralja Tvrtka?
Narator zatim čita kako se „Bosna“ proširila na istok i jugoistok, što nije sporno, no nakon toga slijedi nešto neočekivano. Naime, tada nam Halilović i njegov tim „stručnjaka“ poručuju da se krunidba bosanskoga bana Tvrtka 1377. godine za kralja „Srbljem, Bosne, Primorja i Zapadnih strana“ („Rassie, Bosne Maritimeque“) odvila u manastiru Mileševo kod Prijepolja. Ovo najprije izgleda kao neočekivana greška jer je svakomu imalo upućenomu gledatelju jasno kako ozbiljna historiografija odavno i uvjerljivo pretpostavlja da se je Tvrtko okrunio u središnjoj Bosni, na lokalitetu Mile kod Visokoga, na što je upozorio i Dženan Dautović. Tvrdnja da se je Tvrtko okrunio u manastiru Mileševo neočekivana je jer je dosad već jasno da je „prekrojena zemlja“ skrojena s ne baš suptilnih pozicija bošnjačkoga nacionalizma, a upravo je velikosrpska historiografija Tvrtkovu krunidbu i titulu zlorabila ne bi li dokazala nedokazivo – srpstvo cjelokupne političke tvorbe koju poznajemo pod imenom „srednjovjekovna Bosna“ (Ančić, 1997: 14).
Halilović & Co. doslovno (i selektivno) shvaćaju Orbinijevo izvješće o Tvrtkovoj krunidbi, zanemarujući da cjelovito čitanje Orbinija nameće zaključak da se je Tvrtko najvjerojatnije okrunio u franjevačkom samostanu u Milima gdje se nalazila krunidbena i ukopna crkva bosanske vladajuće dinastije Kotromanića (više o tom u: Ančić, 1997: 193–199). Kao potkrepu tvrdnji o navodnoj krunidbi u Mileševu, u ovoj se epizodi čita Tvrtkov izričaj u njegovoj „velikoj povelji“ Dubrovčanima iz 1378. godine. U toj povelji Tvrtko, među ostalim, veli: „idoh v‘ sr‘b‘skuju zemlju … i tamo š‘šu mi venčan b‘ih‘ Bogom načeh‘ s‘ Bogom‘ kraljevati i praviti prestol sr‘b‘skije zemlje“. To se u Halilovićevu uradku doslovno tumači, a ne na način da je tim izričajem Tvrtko od Dubrovčana zahtijevao prenošenja prava koja su dotad pripadala srpskomu vladaru (Ančić, 1997: 195-196).
Zbog čega BSPZ inzistira na Tvrtkovu krunjenju u Mileševu? Halilovića možda obiteljski korijeni i/ili ideologija vuku k istoku, na istočnu stranu krive Drine. Taj se zaključak svakako nameće kada usporedimo vrijeme serijala koje će se nešto kasnije dodjeljivati muslimanskomu stanovništvu na prostoru današnje Srbije, Crne Gore (ali i Hrvatske), a koliko primjerice bosanskomu banu Kulinu. I to sve u uz manipulativan naslov koji pogrešno navodi gledatelja da se serijal bavi „Bosnom“, kako bošnjački nacionalisti najčešće nazivaju Bosnu i Hercegovinu, a ne zapravo gotovo isključivo islamiziranim Slavenima čiji su se potomci u prošlom stoljeću najvećim dijelom integrirali u bošnjačku naciju.
Serijal nas zatim podučava da je, nakon proširenja svoje vlasti na dijelove (ovisne) Kraljevine Hrvatske i Dalmacije, Tvrtko u svoju titulu uvrstio i Hrvatsku i Dalmaciju. Je li se Tvrtko ikada sam tako titulirao ili su ga tako oslovljavali dalmatinski gradovi? Bilo kako bilo, „Hrvati“ (vjerojatno odrednica za ozemlje, ali na kojem je nesporno bilo Hrvata) i Dalmacija će se spominjati u titulama kasnijih bosanskih kraljeva što se izrijekom u serijalu na navodi. Možda bi bilo previše da se u epizodi u kojoj se tvrdi da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo ni Srba ni Hrvata, uz „Srbljem“, spominje i ono „Hervatom“, da ne govorimo kako je prvomu bosanskomu kralju majka bila Jelena iz hrvatske plemićke obitelji Šubića-Bribirskih (a baka mu je bila Jelisava/Jelisaveta Nemanjić, što je Tvrtku poslužilo pri legitimiranju svojega samoproglašenja kraljem).
Već u 11. minuti ove epizode, koja je svojevrsni presjek jednoga dijela bošnjačke povijesti kroz naočale (veliko)bošnjačkih etno-nacionalista, narator čita kako će se pred sam kraj Tvrtkove „vladavine pojaviti vojska [osmanska] o čijoj će se snazi govoriti nekoliko stoljeća“. Tih nekoliko stoljeća je maksimalno tri i pol, što nije malo, ali definitivno zvuči manje nego neodređenih „nekoliko stoljeća“. Pored svih osmanologa, turkologa, stručnjaka za spahijsko-timarski sustav, osmansku vojnu organizaciju, akindžije, spahije, janjičare, martologe itd., kao govornik koji gledatelje valjda najbolje može uvesti u ovu temu odabran je Ivo Banac. (Banca nešto mlađi Hrvati poput moje malenkosti pamte, među ostalim, kao bošnjačkoga lobista koji se je vazda servilno držao linije američkoga Velikoga Brata, a kojega je tadanji najčitaniji kolumnist u Hrvatskoj Nino Raspudić – nek‘ mi Bog oprosti – „pokopao“ i prije vremena).
Nakon Bančeva jezgrovita opisa osmanskih vojnih upada kroz 15. stoljeće, narator čita kako se u posljednjem desetljeću Kraljevine Bosne pojavljuje osoba koja će promijeniti tijek povijesti – Mehmed II. Osvajač. Prepun emocionalnoga naboja, akademik Ferid Muhić, sljedeći gost-govornik, potom govori kako on „Fatih“ (Fatih Sultan Muhamed) prevodi kao „onaj koji je taj grad [Konstantinopol/Carigrad] otvorio za islam“, koji je za nj dotad bio „zatvoren“. Možda je Muhamed „Otvarač“ (dakle, ne otvarač „pivice za živce“) Konstantinopol oslobodio „islamofobije“? Međutim, nema razloga ne vjerovati Muhiću jer je osvajanjem Konstantinopola taj grad (tada jedan od najvećih kršćanskih gradova) zaista nasilno otvoren za „religiju mira“ da bi potom mnogi njegovi žitelji mogli –počivati u miru.
Valja zanemariti izričaj da je „Otvarač“ osvojio ili „otvorio“ Konstantinopol „na juriš“, kako tvrdi BSPZ. Istina, takozvani II. Rim pao je na juriš, ali tek nakon razmjerno dugotrajne opsade. Nakon toga je, nastavlja se naracija, papa poslao „tešku“ protutursku poruku „koja će širom Europe odzvanjati do danas.“ Dakle, papa je kriv jer nakon brutalnoga osvajanja jednoga od najvećih kršćanskih gradova nije rekao „Willkommen“ (ili možda „bujrum“), kao Anglea Merkel 2015. godine?
Nakon pada Konstantinopola Osmanlije, kako nastavlja naracija, kreću prema mekomu trbuhu Europe, prema Bosni i Srbiji. Međutim, samo koju minutu kasnije utvrdit će se da je Bosna stoljećima „krvarila“ pod napadima „Europe“, ali i da je bila „jedna od najjačih zemalja u ovom dijelu Europe“ pa se gledatelj moće zapitati je li tvorci ovoga mitomanskoga serijala Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao dio Europe ili Europu isključivo identificiraju s kršćanstvom. U potonjem slučaju činili bi isto ono što, kroz riječi akademika Filipovića, zamjeraju Karlu Velikomu (ili suvremenim europskim „islamofobima“). (Ako već „Bosna“ nije dio Europe, može li barem Bosna i Hercegovina biti dijelom Europe? Ovo je pitanje koje mori i koje će nastaviti moriti bosanskohercegovačku politiku).
U tom surječju akademik Mahmutćehajić gledateljima „prekrojene zemlje“ objašnjava kako je „Europa ... svoju ideju neprijateljstva“ najprije „razvila u odnosu [na] Arape“, a onda i „Turke“. Tu se odmah valja upitati je li i srednjovjekovna Bosna, kao europski i kršćanski politički entitet (u njoj živješe katolici, krstjani i pravoslavci), sudjelovala u tom neprijateljstvu spram „velikoga Turčina“, prema islamskomu „Drugomu“.
Čini mi se da ova epizoda, ako ne i cijeli serijal (valja provjeriti), uopće ne spominje da je bosanski kralj Tvrtko poslao odred vojske na Kosovu 1389. godine kako bi, prema Mahmutćehajićevoj logici, pomogao pro-europskim snagama. K tomu, kako u svojoj knjizi uvjereno pretpostavlja Emir Filipović, izgleda „da je presudnu ulogu u formiranju javnog mnijenja i percepcije o ishodu Kosovske bitke odigrao sam kralj Tvrtko budući da ju je nastojao predstaviti kao svoju pobjedu. Sačuvana su dva pisma“ bosanske provenijencije „u čijem se sadržaju slavio kršćanski uspjeh na Kosovu“ (2019: 115). Je li, dakle, Tvrtko igrao i navijao za „europski tim“?
Dnevnik.ba