Article_Top_970x250

Jasen Boko za Dnevnik.ba: Tin i njegova sudbina najbolje svjedoče koliko je teško biti i ostati svoj i dosljedan u društvu koje se oportunistički mijenja

64. godišnjica smrti velikog pjesnika

Jasen Boko za Dnevnik.ba: Tin i njegova sudbina najbolje svjedoče koliko je teško biti i ostati svoj i dosljedan u društvu koje se oportunistički mijenja

stu 12, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Miranda Cikotic/PIXSELL

Tin i njegova sudbina najbolje svjedoče koliko je teško biti i ostati svoj i dosljedan u društvu koje se spremno, oportunistički mijenja. I biti takav među ljudima koji se brzo prilagođavaju svemu što im se nameće i spremno mijenjaju stav, ako su iskreni stav uopće ikad imali, što im omogućava lagodan život. Ostati svoj i dosljedan, bez obzira na promjene političkih sustava, najzahtjevnija je ljudska vrlina, koju je malo njih/nas spremno živjeti. Ipak, ono što je zanimljivo jest činjenica da su oportunisti njegovog vremena, za razliku od Tina, dobro, uspješno i komforno proživjeli svoj život. Ipak, od njih u povijesti nema danas ni traga i nitko ih se ne sjeti, kazao je Jasen Boko, pisac, putopisac, dramaturg i autor biografije "Tin - trideset godina putovanja" u razgovoru za Dnevnik.ba.

Povodom 64. godišnjice smrti Tina Ujevića, jednog od najvećih hrvatskih pjesnika, za Dnevnik.ba govori Ujevićev biograf - Jasen Boko, književnik, dramaturg i putopisac, autor biografije "Tin - trideset godina putovanja". Bokina izvanredna knjiga desetljećima nakon Ujevićeve smrti jedan je od najboljih dokaza izjave našeg pjesnika da "tko nema mjesta u životu, ima u antologijama". Ili - biografijama.  Ujević je rođen 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Umro je 12. studenog 1955. u Zagrebu. Tih "trideset godina putovanja" osim "malenih mjesta" - rodnog Vrgorca, Imotskog i Makarske, obilježili su i gradovi Split, Pariz, Beograd, Sarajevo i Zagreb.

Ujević je nesuđeni svećenik, revolucionar, buntovnik, kralj boema, vasionac, ali u prvom redu: veliki pjesnik, esejist i prevoditelj. Mijenjala su se državna uređenja, politike, ideologije, a Tin Ujević je ostao, kako navodi Boko u knjizi, "tvrd kao Matokit", vjeran i dosljedan isključivo sebi. O tomu tko je, ustvari, bio Tin Ujević, zašto je proganjan i nekoliko puta uhićen, kako je dospio u Legiju stranaca, kako je postao kralj boema, s koliko je jezika prevodio i kako se borio protiv malograđanskog duha, te kako je postao vasionac, čitajte u nastavku...

Autor ste biografije "Tin - trideset godina putovanja". Otkud interes za Ujevića? U čemu je tajna ovakve strastvene posvećenosti koja se osjeti u svakoj rečenici koje ste ispisali u njegovoj biografiji?

Interes za Ujevića, kojega smatram našim najvećim pjesnikom, nikog ne bi trebao čuditi. Pogotovo kad se zna da je i dalje marginaliziran, pogotovo zbog svog načina života. Meni osobno, osim njegove poezije, iznimno je bio zanimljiv taj uzbudljivi život čovjeka koji se nikad nije pristao uklopiti ni u jedan režim i nikad, ma koliko se države mijenjale, nije od njih profitirao. A znamo da je bilo pjesnika koji su se dobro snašli u svakoj novoj državi, i uvijek bili “perjanice”, ma koliko se sustavi, ideološki i nacionalni, mijenjali. Zapravo,u Tinovom slučaju ”profitirati” nije prava riječ, radi se o nemogućnosti elementarne egzistencije, bez obzira na priznatu veličinu pjesnika.

Kada ste se prvi put susreli s Ujevićevom poezijom i  pamtite li neke "posebne" trenutke? Koliko je dugo   trajalo istraživanje? Gdje ste sve morali otići, koga     posjetiti, intervjuirati? Bilo je naporno?

S Tinovom poezijom upoznao sam se rano, premda, u toj fazi, nimalo temeljito. Istraživanje je trajalo oko dvije godine, razgovarao sam s puno ljudi i pročitao puno dokumenata i zanimljivih knjiga o njemu. Ne, nikad mi nije bilo naporno baviti se tako kompleksnim čovjekom i pjesnikom vjerujem da ću se njemu i dalje vraćati s nekim novim, dopunjenim izdanjem ove biografije i novim istraživanjem, jer je puno toga u njegovom životu još uvijek nepoznato. Upoznao sam i ljude koji su ga poznavali, nekadašnje njegove sugrađane ili rodbinu, a razgovarao sam i s Dragutinom Tadijanovićem, posebno oko one poznate situacije na partizanskom suđenju 1945. u Zagrebu.

Naime, iako Tin ne samo da nije surađivao s ustaškim režimom, nego nije za vrijeme NDH ni imao stalni posao, i premda nema baš ni jednog teksta koji bi ga na bilo koji način kompromitirao, od svih književnika u vrijeme ustaškog režima on je kažnjen najvećom kaznom, pet godina potpune zabrane objavljivanja. Zanimljivo, s obzirom da je među njima bilo književnika koji su radili za ustaške službe, a dobili su znatno manju kaznu. Ne tvrdim, naravno, da su ti književnici i podržavali taj režim, ali su za razliku od Tina, radili u tom sustavu. Paradoksalno da čovjek koji je još 1922. u tekstu Prilog ka kritici društvene reakcije najavio kako: federativna ili unitarna Republika Sovjeta može da bude proglašena u Jugoslaviji (ili u Jugoslavijama) za neko dvadeset godina, dakle oko 1942., bude proganjan od istih ljudi čiju je vlast najavio i kao borac za neko pravednije društvo - želio. Pogriješio je samo za tri godine.

Dragutin Tadijanović  s Tinom je na tom suđenju sjedio na istoj optuženičkoj klupi, a za svoje djelovanje u NDH kažnjen je samo s dva mjeseca zabrane objavljivanja, iako je, za razliku od Tina tih godina bio na funkciji književnog  tajnika Hr­vatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, važne poluge Pavelićeve i Budakove kulture. Tadija, koji je imao savršenu memoriju i po tome bio legendaran – odgovorio mi je da se ne može sjetiti što se tada dogodilo i zašto je Tin kažnjen tolikom kaznom, a on, primjerice, nije.

Vjerojatno sam jedini čovjek koji je iz usta legendarnog Tadije čuo: „Ne mogu se sjetiti“. Tako, eto, nikad nije otkriveno što je to Tin napravio da zaradi toliku kaznu, mogu samo pretpostaviti da je, kao i uvijek, i na tom suđenju bio svoj, nepopustljiv i prgav.

Za Tina Ujevića, najčešće čujemo, da je kralj boema, a godinama nakon smrti tom se pridoda i ono - najveći ili jedan od najvećih hrvatskih pjesnika? Tin, ipak, nije bio samo kralj boema?

Tin je sigurno bio i kralj boema, ali sigurno nije bio isključivo boem koji je život proveo u gostionicama, kako ga se nekad želi prikazati. Nažalost manje je poznato da je bio  izuzetno vrijedan književnik i intelektualac, bogatih interesa, koji je možda noći provodio u gostionici, ali je danju boravio u knjižnicama gdje sasvim sigurno nije spavao. Svi ga poznamo kao pjesnika bogatog opusa. Ali, pogledajte njegova Sabrana djela objavljena sredinom šezdesetih. Samo 4 od čak 17 knjiga njegovih radova su pjesme. Pisao je feljtone, prozu, ispovjedne eseje, intenzivno prevodio… Tih 17 knjiga nisu kompletan Tinov opus, u njih nisu ušli brojni prijevodi klasika koje je napravio, a mnogi od njih i danas su u lektiri.

Ali, o boemi koju je živio Tin je imao što reći:  njegovu definiciju boema puno kasnije preuzet će Bratoljub Klaić u svom Rječniku stranih riječi: Čovjek koji živi od danas do sutra, nema para, nema briga, ali je viši od sredine i ponosan da se oslobodio građanskih shvatanja. Prilično je to dobra definicija pjesnika samoga. Boema za njega znači duševno stanje, katkad i duševnu infekciju, a pravoga boema objasnit će i kao čovjeka unutrašnjeg života koji samo proživljava i zrele tvorevine duha zaodijeva u golicavu i blistavu halji­nu, da bi drugima služila za divljenje i uživanje. Puno je pisao o onome što je i sam bio, boemima, koje naziva etimološkim ciganima, pustopašnim nomadima i deklasiranim ljudima, ispadnicima na poljima duhovnog rada. Sve to je i Tin bio.

Spominjete kako je Ujević bio i prevoditelj, esejist. Koliko je stranih jezika govorio, odnosno, s koliko je tih jezika prevodio? Zašto su u povijesti hrvatske književnosti važni i Tinovi esejistički i prevoditeljski radovi?

Poznavao je, koliko znam, barem 15 jezika, a s većine njih je i prevodio. Među tim jezicima su osim onih uobičajenih, poput portugalskoga, španjolskoga, njemačkoga, engleskoga, francuskoga, ruskoga i talijanskoga još i sanskrt, pali, švedski, norveški, češki, kineski, provansalsko narječje… O njegovoj genijalnosti svjedoči činjenica da je, kad bi se zainteresirao za neki jezik, u mjesec ili dva bio u stanju prevoditi s njega, zahvaljujući svojoj metodi učenja iz gramatike i rječnika i uvijek, savršenoj memoriji. Prevodio je, između ostalih, Flauberta, Joycea, Dickensa, Prousta, Sartrea, a i ti su radovi, baš kao i njegovi eseji, uvijek jako dobra literatura. 

Kakav je život vodio, s kime se družio, koga je "ljubio", a s kim se tukao?  Je li Ujević samom svojom pojavom uništavao taj "malograđanski duh"?

Ujević je po svom obrazovanje, duhu i inteligenciji sigurno bio član građanskog društva, ali se tom društvu suprotstavljao i kritizirao ga zbog, prije svega, sveprisutne malograđanštine. Kako je bio, kako mi u Dalmaciji kažemo, prgav, sukobljavao se često i puno. Cijeli je njegov život niz sukoba i nepristajanja na konvenciju, koja bi mu sigurno olakšala egzistenciju.

Točno, sama njegova pojava govorila je o tom suprotstavljanju urednosti građanstva. A priča o njegovim ljubavima završila je krajem Prvog svjetskog rata u Parizu, nakon ljubavnog iskustva s pokćerkom srpskoga veleposlanika i kasnije premijera u vladi Krljevine SHS, Milenka Vesnića Lucille. U tu se ljubavnu priču vulgarno i vrlo efikasno upetljala visoka politika, u kojoj je Tin u to vrijeme vrlo aktivno sudjelovao, da bi svce zajedno završilo njegovim slomom. Rezimirao je to u genijalnom Ispitu savjesti: „Ljubio sam nesrećno; pa i raskinuo se od ljubavi. Nakon što se doslovno, psihički raskinuo, ljubavi, ali ni politici, u njegovom životu više nije bilo mjesta.

 (Privatni album Jasena Boke: Ujevićev grob na Mirogoju) 

Zatvori, uhićenja, progonstva, povratci u Zagreb, Split, Beograd. Možete li, ukratko, ispričati Tin životni, ali i politički put?

Nemoguće je to ukratko ispričati, ali malo ljudi zna da je od starčevićanca postao jedan od najaktivnijih mladih ljudi u priči o stvaranju prve Jugoslavije, da je kao politički agitator, koji se za ujedinjenje Slavena zalagao “terorom i požarom”, surađivao i s Gavrilom Principom, da je mjesece i mjesece odležao u zatvoru, da je bio član Legije stranaca, supotpisivao važne dokumente o formiranju buduće Jugoslavije s Trumbićem i Supilom… I da je onda, s krajem Prvog svjetskog rata slomljen shvatio da je samo mali pijun u velikoj političkoj igri i  da je ostao bez svoje Lucille, životne ljubavi, što ga je od agitatora i političkog borca spremnog na teror, vlastitim priznanjem, pretvorilo u “vasionca”, koji će do kraja života lutati između Splita, Beograda, Zagreba, Sarajeva… 

 

(Arhiva J. Boko) 

Budući da je ovo razgovor za portal u BiH, zanimljive su, u tom kontekstu,  epizode s Gavrilom Principom i životom u Sarajevu. Je li, eventualno, bio politički zloupotrebljen i je li tog bio svjestan?

Na suđenju Gavrilu Principu nakon atentata utvrđeno je da se ovaj sastajao s Tinom Ujevićem u Beogradu. Tin je u to vrijeme, a tek mu je bilo malo preko dvadeset, bio jedan od istaknutih i glasnih boraca za ujedinjenje Jugoslavije, a zbog političkog djelovanja dobio je u ožujku 1912. šestomjesečno izgnanstvo iz Austro-Ugarske monarhije i otišao u Beograd, gdje je nastavio političku aktivnost. Nije se u beogradskom hotelu Moskva sastajao samo s Principom. Luka Jukić, atentator na bana i kasnije komesara, mađarskog eksponenta,  Slavka Cuvaja u Zagrebu u lipnju te godine, prije toga je bio s Tinom u Beogradu, tražeći od njega oružje za atentat!

A što se tiče političke zloupotrebe to se bez dvojbi i dogodilo u tom razdoblju u Parizu. Dok je bio koristan maksimalno je iskorištavan, kad je politička igra postala prevelika za malog borca, brutalno je odbačen. Da tragedija bude veća, s politikom je povezana i njegova velika ljubav, Lucille što je sigurno pomoglo u njegovom slomu 1917.-1918. Shvatio je da je izigran i često se u svojim ispovjednim esejima vraćao na to, ali više metaforički, očito je odbijao jasno iznijeti činjenice iz toga za njega izuzetno teškog vremena koje ga je bitno promijenilo, pa je fatalna pariška epizoda i danas puna nejasnoća.

Kako doživljavate tu dvojbu oko kule u kojoj je rođen Ujević u Vrgorcu? Kako je  doživljavao Vrgorac, a kako Imotski? To su "malena mjesta srca moga"?

Vrgorac i Imotski i danas, premda u šali, polemiziraju oko toga čiji je Tin. I jedni i drugi imaju svoje argumentirane razloge, o čemu detaljnije pišem u knjizi. Vrgorac nije spomenut u pjesmi u kojoj se spominju “malena mjesta srca moga”, ali vjerujem da je tu u pitanju bilo samo nezgodan naziv grada za poetsku rimu. Brač jest, jer mu je majka bila Bračanka. Iako je rođen u Vrgorcu, silom prilika više je bio vezan za Imotski iako je tamo malo boravio, na duže vrijeme samo jednom, sredinom dvadesetih kad je izgnan iz Beograda.

Pitanje u kojoj je kuli rođen, za mene je i dalje otvoreno, jer točnih podataka nema, ali je zanimljivo da obje kule Fratarska (Cukarinovića) i Dizdarova imaju spomen ploču koje tvrde da su rodno mjesto velikog pjesnika. Dok spomen ploča Tinu Ujeviću po drugim mjestima gdje je živio – nema. Manje je važno u kojoj se kuli rodio, možda je važnije vrijeme. Kako je sam napisao: „Rodio sam se nježan za doba koje je nježnosti napisalo nekrolog.“

Nakon zabrane javnog djelovanja u socijalističkoj Jugoslaviji, rehabilitirao ga je Ivo Andrić, praktično. Je li poznato možda što je Andrić mislio o Ujeviću i obrnuto? Kako je "eskalirao" sukob s Krležom i Matošem?

Ne bih rekao da je Tina rehabilitirao Ivo Andrić, iako je on bio na čelu Saveza književnika Jugoslavije te 1950. Rekao bih da je rehabilitacija na neki način bila automatska, s obzirom da mu je isteklo pet godina zabrane objavljivanja, kazna koju je bio prisiljen izdržati u cjelosti. Raniji pokušaj rehabilitacije iz 1947. izazvao je nezapamćenu paljbu komunističkih ideologa Radovana Zogovića i Marina Franičevića koji su upozoravali kako je Tin Kao čo­vjek jedan od onih pjesnika koji su najviše osramotili zvanje književnika (Zogović) i pjesnik ideološke i praktične bezidejnosti i formalizma čiji su protunarodni stav i izdaja samo daljnji korak na tom putu (Franičević). Tin koji se, dok su ova dvojica išli u osnovnu školu, deklarirao kao boljševik, sad je postao štetni dekadentni profašistički ostatak građanskog društva.

A što se Andrića tiče, dugogodišnjeg Tinovog poznanika s kojim se našao u legendarnoj Hrvatskoj mladoj lirici 1914. i s kojim je u to vrijeme dijelio ideje revolucionarne borbe za Jugoslaviju, zanimljivo je pratiti kako je, za razliku od Tina, kasnije krenuo pravim ideološkim putem. Ovim, naravno ne umanjujem njegov značaj kao književnika. Krleža i Tin, koliko znam, nisu se družili, a Krleža - još jedan koji je dobro prošao na valu političkih promjena nakon 1945. – je Tina izbjegavao, dok je Tin Krležu, kao uspješnog pripadnika novog društva otvoreno ignorirao. Poznata je anegdota kad je Krleža Tinu prigovorio kako piše o mirisu lipa pred Sveučilištem, dok su tamo samo kestenovi, što je Tin lapidarno odgovorio: „Krleža, ne zajebavaj!“

S Matošem je priča drugačija. Tin je dolaskom u Zagreb na studije 1909. postao dio Matoševog kruga. Osim ljubavi za poezijom dijelili su i ideje starčevićanstva i viziju neovisne Hrvatske, ali i kavanske stolove i noćne pijane izgrede po Zagrebu. Do ružnog razlaza je došlo vjerojatno iz političkih razloga, kad je Tin zamijenio starčevićanstvo jugoslavenskim idejama, a posljedica je bila jedna od najburnijih polemika u povijesti naše književnosti u kojoj su se dva velika pjesnika titulirali majmunima, plagijatorima, Ciganima uhvaćenim u laži, psima, literarnim parazitima… Matoš je uskoro umro, ali čini se da mu Tin nikad nije oprostio…

Živio je siromašno, na rubu egzistencije i molio za honorare. Kao danas većina autora, bilo književnika, novinara? Ujević slao pisma naručiteljima tekstova, a mi mailove?

Živio je na margini i bio siromašan i gladan, jer nije pristajao na neke kompromise i ostao je uvijek svoj, često na svoju štetu. Dobar dio njegovog života proveo je pišući pisma raznim urednicima i izdavačima da mu pošalju honorar koji su mu dužni, čak i za to malo zarađenog novca morio je moliti. Zanimljivo je da kad je 1950. rehabilitiran nije pristao uzeti pjesničku mirovinu, nego se nastavio izdržavati od onoga što objavi i napiše. Tek tih nekoliko posljednjih godina života konačno je, najviše kao prevoditelj, ali i kao autor nekoliko tada objavljenih zbirki, mogao živjeti dostojanstveno.  Situacija za književnike ni danas nije bolja, ali ipak teško je to usporedivo s Tinom, čovjekom koji je najveći dio života bio doslovno gladan.

Gotovo da nema teksta na internetu o Ujeviću, a u kojem nisu spomenute njegove slavne anegdote, incidenti i svađe. Možete li izdvojiti neke vama "najsimpatičnije"?

Puno je zanimljivih anegdota, ali je dio njih – izmišljen. Poput one priče kako je, nakon presude u Društvu književnika 1945. pitao: “a pljenidba imovine” i ponudio svoj konop kojim je vezivao hlače, a koja je vjerojatno izmišljena. Tadijanović, suoptuženik, rekao mi je da ništa slično Tin na tom suđenju nije rekao, jer da je situacija bila krajnje ozbiljna, a strah svih optuženih velik. Međutim, tko zna, Tin je bio dovoljno prkosan da se suprotstavi čak i u toj situaciji. Uostalom, iz nekog razloga morao je “zaslužiti” tih pet godina neobjavljivanja. Ja pretpostavljam da se jednostavno nije htio braniti i ulagivati novoj vlasti, što su drugi, sudeći po maloj kazni, vjerojatno napravili.

Postoje, ipak, mnoge istinite anegdote, a koje su mi jako zabavne, poput one kad je u finom beogradskom hotelu Moskva koji mu je dvadesetih bio dnevni boravak, na stolu priredio (vjerojatno imaginarnu) trku ušiju, na zgražanje malograđanske “gospode”. Ili kad se, isto u Beogradu, u vrijeme novog malograđanskog trenda šetanja pasa po Terazijama, u kojem su glavne uloge uvijek igrale otmjene gospođe, pojavio sa “svojim” psom. Na glavi je imao polucilindar bez gornjeg dijela iz kojeg je virila rašču­pana kosa, s lanenom vrećom prebačenom preko ramena, obuven u dvije različite cipele tapecirane starim novinama i sa psićem mje­šancem, na konopcu dugačkom pedesetak metara.  

Kada biste morali izabrati jedan njegov stih kao omiljeni, koji bi to bio?

Jedan? Nemoguće! Ali, možda nekoliko njih iz pjesme Trideset godina putovanja po kojoj sam i naslovio njegovu biografiju: Trideset godina putovanja,/brda prokletstva./Bez posla i bez zanimanja,/bez sredstva… To definira tugu života velikog pjesnika. A kao pjesma, naravno, Svakidašnja jadikovka, cijeli njegov krajnje težak život, a koju je, začudo, napisao kao dvadesetpetogodišnjak, u vrijeme pariškog sloma.

 

Zašto je Tin Ujević, ustvari, jedan od naših najvećih pjesnika?

Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da je najveći za mene. Književni teoretičari pokušavali su, i povremeno uspijevali, njegovu veličinu argumentirano objasniti, ali poezija je intimna, subjektivna stvar, pisana i doživljavana od subjekta, ne kritičara. Neka o Tinovoj veličini sude drugi, ja njegovu poeziju volim, dira me, pokreće, a život koji je živio beskrajno je zanimljiv i zapravo krajnje tužan.

Tin i njegova sudbina najbolje svjedoče koliko je teško biti i ostati svoj i dosljedan u društvu koje se spremno, oportunistički mijenja. I biti takav među ljudima koji se brzo prilagođavaju svemu što im se nameće i spremno mijenjaju stav, ako su iskreni stav uopće ikad imali, što im omogućava lagodan život. Ostati svoj i dosljedan, bez obzira na promjene političkih sustava, najzahtjevnija je ljudska vrlina, koju je malo njih/nas spremno živjeti. Ipak, ono što je zanimljivo jest činjenica da su oportunisti njegovog vremena, za razliku od Tina, dobro, uspješno i komforno proživjeli svoj život. Ipak, od njih u povijesti nema danas ni traga i nitko ih se ne sjeti. 

 

(Ujević u Sarajevu 1934.) 

Je li danas u Hrvatskoj dovoljno cijenjen, a kako biste ocijenili odnose Beograda i Sarajeva prema Ujeviću i njegovom pjesništvu?

Naravno da nije poštivan, cijenjen koliko zaslužuje, u sve tri današnje države u kojima je živio i pisao. Danas ga se sjete tek obljetničarski, uz koktele na kojima se izlaže malograđanština nekakvog najčešće pseudo-intelektualnog kruga i izgovaraju prazne rečenice. Za Tina se ne radi ništa. Kad je prije 14 godina objavljeno prvo izdanje ove biografije otišao sam Tinu na grob na Mirogoju. Za razliku od Krleže koji počiva u nekakvoj Aleji velikana, Tinov sam grob tražio sat vremena, nitko nije ni znao za njega.

Pronašao sam na kraju zapušten grob s nekoliko, tko zna kad, ostavljenih plastičnih cvjetova. I ne čudi me što je tako, ovo nisu vremena poezije, cijeni se samo ono što donosi profit, ljudi, ma koliko bili veliki, danas više nisu važni osim, naravno, ako se na njima može zaraditi. Iako krajnje siromašan, Tin je desetljećima bio velika medijska zvijezda i u Zagrebu, kao i u Beogradu, Splitu ili Sarajevu. Pa u Splitu su ga, pred njegovom omiljenom birtijom Kolombatović, dolazile gledati ekskurzije iz unutrašnjosti. A pogledajte tko su današnje zvijezde: sasvim beznačajni ljudi iz nekakvih TV realitija, izmišljeni celebrities koje do jučer nije poznavao nitko izvan obitelji. I koje sutra, kad ta slava prođe, opet neće nitko poznavati, niti će išta ostati iza njih. Površno društvo profita, banalnih (ne)vrijednosti, to je realnost koju živimo. Što tu ima raditi nekakav pjesnik, ma koliko velik bio, kome to prodati i kako na njemu zaraditi ?

 

 (Ujević u bolnici, pred smrt, Zagreb) 

Možete li "izmaštati" kako bi se Ujević snašao danas u takvom društvu? I kako bi danas društvo, sklono "moraliziranju" više nego možda tih godina, doživjelo čovjeka i pjesnika poput njega?

Potpuno isto bi se “snašao”, uvjeren sam”. Banalnost, ambicija, pohlepa i spremnost na odustajanje od vlastitoga mišljenja (ili, još bolje, nemanje mišljenja)  vječna su ljudska i društvena karakteristika. Vjerujem da Tin nije proživio tako težak život jer se nije “snašao”, samo nije želio živjeti život “snalaženja”, pristajanja na konvencije i koristi koje donosi prilagođen život, a koji uključuje eliminaciju svake osobnosti koja ne spada u “mainstream”. Bio je pjesnik po uvjerenju, a pravi pjesnici ne pristaju na kompromis, žive svoju poeziju i ona živi njih.

Danas bi Tin Ujević, sigurno, u društvu koje kažnjava svaku različitost, a promovira uklapanje, poslušnost i uniformnost stavova, ideoloških kao i nacionalnih, bio još veći uljez, “remetiteljski faktor” i “vasionac” kojega bi trebalo ne samo gurnuti na marginu, nego jednostavno – eliminirati. A svaka suvremena država koja snažno promovira uklapanje, poslušnost i jednoobraznost ima sustav eliminacije onih problematičnih različitih.

Njegova poezija može biti, barem onima kojima je umjetnost na srcu, ta "kristalna kocka vedrine"?

Da, jer Ujević iza sebe nije ostavio kuće ni ušteđevine ali je ostavio nešto puno važnije, jedino što je potomcima htio namrijeti u baštinu – VEDRINU. Kristalnu kocku vedrine. Bez obzira što je ona njemu bila samo kocka mraka, nimalo kristalna, bio je svjestan da iza sebe ostavlja nešto puno važnije od materijalne imovine.

Dnevnik.ba 

Article_Bottom_970x250