Još jednom ponavljam i tvrdim da kao ravnatelj HNK Mostar nisam zabranio Davorinu Briševcu rad na operi Diva. Upravo suprotno, kada me pitao za dopuštenje složio sam se da se uključi u projekt, a kada sam čuo da se nedugo potom dogodio problem, molio sam ga da ostane u projektu do kraja. Zašto sam tako postupio, obrazložit ću kasnije. Davorin Briševac mi je povodom ove „rasprave“ više puta vrlo odlučno tvrdio da on nikada nije rekao don Draganu ili bilo kome drugomu kako sam mu ja zabranio rad na predstavi. Rekao je i kako je napustio projekt jer je bio iznimno nezadovoljan suradnicima, vlastitim tretmanom i amaterizmom cijeloga projekta. Ja mu vjerujem. Kako je i zašto došlo do toga da don Dragan tvrdi kako je s moje strane došla nekakva zabrana, ne znam točno, ali pretpostavljam. I o tome, nešto kasnije.
Ono što znam, jer sam tome svjedočio, je da je don Dragan, doduše posredno, mene i HNK Mostar izbacio iz projekta. Naime, kako je meni bilo predočeno, prvotni plan je bio da projekt zajednički realiziraju Matica hrvatska, odnosno festival Mostarsko proljeće, Simfonijski orkestar, Hrvatsko narodno kazalište, Sveučilište u Mostaru, odnosno Odjel solo pjevanja FPMOZ-a te zbor kojeg je vodio don Dragan Filipović. Intendant Mostarskog proljeća Miljenko Puljić mi je ponudio navedenu suradnju, a ja sam je kao ravnatelj HNK Mostar prihvatio i odmah uključio HNK u pripremu projekta. Nakon nešto više od dva mjeseca rada na pripremi, Miljenko Puljić me obavijestio da on više nije u projektu i da je u međuvremenu don Dragan preuzeo sve ovlasti. Premda smo u tom prvom razdoblju, koliko se sjećam, bili zajedno na jednom ili dva šira sastanka, don Dragan me nije osobno kontaktirao niti za vrijeme pripreme, niti nakon što se dogodio razlaz s Maticom hrvatskom / Mostarskim proljećem. Nije mi javio niti da se suradnja s HNK nastavlja, niti da se prekida. Ja sam to protumačio kao prestanak suradnje i sukladno tome se i ponašao.
Nekoliko mjeseci nakon toga, don Dragan traži da se zaposlenik HNK Mostar privatno angažira u njegovom projektu. Ni tim povodom, niti ikada poslije toga, evo sve do danas, se nije udostojio nazvati me ili mi barem poslati poruku. Usprkos svemu tome, kao što sam već naveo, ja sam kao ravnatelj HNK Mostar dao svome uposleniku suglasnost da se uključi u don Draganov projekt, a nakon što je došao u sukob s don Draganom i nekim suradnicima, molio ga da ne prekida suradnju.
I ne samo to. Cijelo vrijeme sam bio voljan sve dostupne resurse HNK Mostar staviti na raspolaganje projektu Diva. Don Dragan me trebao samo nazvati i zatražiti pomoć, ponuditi suradnju, pitati kako sam, bilo što. Možda se netko pita zašto? Zato što sam cijenio i cijenim rezultate koje je don Dragan napravio kao skladatelj, zborovođa i glazbeni pedagog te zato što mi je iz mnogo razloga bilo stalo da „prva hrvatska opera u BiH“, makar se i nakaradno radila, ispadne što je moguće bolja. Pored toga, htio sam pomoći jer sam bio svjestan kako – parafrazirajući jednu izjavu Brune Gamulina – nije lako napraviti ni lošu operu, a kamo li dobru.
Premda sam bio spreman svim raspoloživim resursima HNK maksimalno pomoći projekt, smatrao sam kako zbog zaštite ugleda kuće koju vodim ne bi bilo dobro da HNK formalno i institucionalno sudjeluje u „don Draganovom“ projektu opere Diva. Naime, u međuvremenu sam došao do uvida kako se na produkcijskoj razini radilo o površnom i diletantskom pristupu, koji ne samo da ne razumije producentske zahtjeve i pravila, nego za njih uopće i ne mari. Odnos prema scenografiji je samo jedan od primjera toga pristupa.
Raditi operu, a desetak dana prije premijere tražiti scenografa i za naše je uvjete previše amaterski i diletantski. U prilog spomenutoj procjeni mogli bi govoriti i o stavkama poput ugovora ili angažmana ostalih autorskih i produkcijskih suradnika, ili pak proračuna projekta, financijske konstrukcije, rokova, vidljivosti i održivosti projekta.
Prihvaćam mogućnost i da su moji uvidi glede „don Draganovog“ projekta Diva bili manjkavi a procjene pogrešne. Razumijevanje i interpretacija određenog događaja mijenja se promjenom perspektive i konteksta unutar kojeg ga se tumači. Na različite perspektive i kontekste tumačenja spornoga događaja i cijeloga projekta, od estetskih i produkcijskih do moralnih i socioloških, sam mislio kada sam u prethodnom tekstu dobronamjerno ponudio don Draganu da javno sučelimo argumente i mišljenja. Ne prejudicirajući bilo kakav ishod, smatrao sam da javni razgovor na tu temu može doprinijeti boljem razumijevanju i sudionika u procesu i raznih konotacija samoga projekta te u konačnici proizvesti pozitivan društveni učinak.
Na moju iskrenu žalost, don Dragan je „raspravu“ sveo na ad hominem razinu i odgovorio s pozicije nadmenog i neutemeljenog omalovažavanja sugovornika.
Koliko sam mu ja (bio) bitan i koliko drži do institucije Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru vidi se ne samo iz njegovog odnosa prema meni i HNK za vrijeme rada na projektu, nego i iz njegove izjave u okviru „rasprave“ da se nije odmah mogao ni sjetiti o kome je riječ. Mislim da ova izjava mnogo više govori o njemu, nego o meni i HNK Mostar čiji sam ravnatelj evo već sedmu godinu pa je barem zbog te činjenice trebao znati tko sam. Ako ga baš bude zanimalo, neke informacije može pronaći i u monografiji HNK Mostar koju smo priredili povodom 25. obljetnice utemeljenja. Monografiju u pdf formatu se može preuzeti s mrežne stranice HNK Mostar.
Što mislim o nacionalnim institucijama kulture, hrvatskoj kulturi u BiH i kulturi općenito, svatko koga zanima može pronaći u mome tekstu „Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru – stogodišnja nastojanja i 25 godina igranja na svome jeziku i pod svojim imenom“ objavljenom u spomenutoj monografiji. Kako HNK Mostar vide i vrjednuju neki naši suradnici i osobe iz javnoga i političkog života može se pronaći u monografskim tekstovima Ivice Ovčara, Dragana Čovića, Zvonka Milasa, Dragana Komadine, Borislava Puljića, Ivana Lea Leme, Tanje Miletić Oručević i Roberta Raponje. Može se pročitati i koliko smo predstava do sada producirali, koje autore smo postavljali, s kime smo surađivali, gdje smo sve gostovali, na kojim festivalima smo sudjelovali i koliko nagrada dobili. Za razliku od don Dragana, ja institucije nastojim graditi i jačati a ne ih ignorirati i zaobilaziti.
Bez obzira na producentski diletantizam i dozu neprimjerene arogancije u javnoj komunikaciji, don Draganu se ne mogu i ne smiju osporiti zasluge na području glazbene kulture i umjetnosti. Dapače, mi kao društvo i narod trebamo biti ponosni na njega u tom segmentu i podržavati ga na sve moguće načine u njegovom skladateljskom i glazbeno-pedagoškom radu. Ja to iskreno mislim i uvijek naglašavam, kako u javnim tako i u internim razgovorima o toj temi.
Imajući to u vidu, donekle mogu razumjeti kada javno nastupa s pozicije kulturnog autoriteta i zaslužnika. Ali, zlonamjerno svojim sugovornicima i potencijalnim suradnicima učitavati nacionalni oportunizam, mjeriti im hrvatstvo i aludirati na izdaju i trgovanje nacionalnim interesima i vrijednostima samo zato jer nisu podržali njegovu producentsku viziju Dive, ne mogu ni razumjeti niti opravdati. Premda to nije najmalicioznije što je u svoj reakciji napisao, volio bih da don Dragan javno pojasni što mi je htio poručiti frazom „e moj druže beogradski“. I kakve to veze ima s meritumom ove „rasprave“ koju je, uzgred budi rečeno, on pokrenuo intervjuom na portalu Hrsvijet, a Poskok u dogovoru s njim podgrijao i nastavio. I kako bi na hrvatski mogli prevesti „Vattene“?
Time dolazimo do novog, meni osobno i profesionalno važnog segmenta cijele ove „rasprave“. Imam dojam, a možda i griješim, kako mi se sustavno, već neko vrijeme iz određenih krugova suptilno nastoji učitati svojevrsni nacionalni i politički oportunizam, društveno parazitiranje, nesposobnost i neodgovornost pa i neka vrsta izdaje nacionalnih interesa i vrijednosti.
Bilo bi preuzetno i deplasirano, a i mnogo bi prostora i vremena uzelo kada bih ovdje navodio sve argumente i primjere kojima bih pokazao i dokazao ne samo neutemeljenost nego i apsurdnost spomenutih učitavanja na moj račun. Stoga, svima koji imaju želju i potrebu problematizirati bilo koje područje moga javnoga djelovanja, osobito don Draganovim „obožavateljima“ te uredništvu i suradnicima Poskoka, ponavljam poziv na javno sučeljavanje koji sam uputio i prošli put. Izaberite, grupno ili pojedinačno. Javna tribina u Kosači, televizijsko ili radijsko sučeljavanje, interna rasprava uživo, što god. Kava.
Nadam se kako ovim tekstom moje sudjelovanje u raspravi u ovom formatu i na ovu temu završava, a sam tekst završavam jednom replikom iz HNK/NP kazališne uspješnice Ajmo na fuka: „Diletantizam nema naciju“.
Dnevnik.ba