U zadnje vrijeme kritiziraju mnogi muslimanski intelektualci u Europi, pogotovo oni protjerani iz islamskoga svijeta, zloupotrebu Kurana u političke, pa i one ekstremističke svrhe, ukazujući na to da se islamski radikalizam može spriječiti samo ozbiljnim povijesnim pristupom Kuranu i islamskoj tradiciji.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Ali tu su i oni kritičari političkog islama koji pokušavaju uvjeriti javnost kako islam nije religija koja u sebi nosi političke elemente. Pri tome se idealizira Muhameda kao proroka istine, ljubavi, pobožnosti, pravednosti, dok se istovremeno sva krivica ekstremizma u političkom islamu svaljuje na njegove nasljednike, koji su od miroljubive religije stvorili vjeru koja stoji u kohabitaciji s vlašću.
Khorchide je pobrkao činjenice
Njima pripada svakako i profesor islamskih nauka na sveučilištu u Münsteru, Mouhanad Khorchide koji politiziranje islama i njegovu spregu s vlašću vidi u preuzimanju bizantskih i perzijskih običaja. Početke tog monarhističkoga islama pronalazi u vremenu kalifa Umara koji je zbog naglog širenja islama bio prisiljen razviti veliki upravni aparat. Khorchide ide tako daleko da na vrlo površan način tvrdi kako Muhamed sebe nije shvaćao kao državnika nego isključivo kao proroka.
Očito je ovaj poznati profesor, moj nekadašnji susjed iz Münstera, pobrkao određene povijesne činjenice. Temelji političkoga islama, sprega islama s politikom, nisu udareni tek u vrijeme dinastija umejida (661. - 750.) i abasida (750. - 1250.), kako kaže Khorchide, nego već i u vrijeme samoga islamskoga proroka Muhameda. Obraćenik Muhamed iz Meke, koji je preko kršćana i židova upoznao monoteizam doista nije bio zainteresiran za politiku, ali onaj iz Medine, nakon što je tamo protjeran od strane arapskih politeista koji ga nisu prihvatili, jest. Možemo tumačiti tu spregu politike i religije u odnosu na Muhameda kao nešto što se dogodilo silom prilika, jer su vrijeme i okolnosti napravile od njega ne samo vjernika nego vojskovođu, osvajača, političara i socijalnoga reformatora. Uostalom za vrijeme sukoba sa stanovnicima Meke, a kasnije s kršćanima, židovima i politeističkim arapskim plemenima Muhamed je i vojskovođa i religijski vođa i autoritet glede mnogih društvenih problema.
Stvari su se odvijale drugačije
Da je sve završilo samo na Muhamedovu obraćenju na jednoboštvo pod utjecajem kršćana i židova, moglo bi ga se promatrati isključivo kao religijskog vođu. Ali stvari su se, kako kaže povijest, odvijale drugačije. Sam Muhamed je udario temelje islamskim ratnim pohodima, socijalnim reformama, ali i političkoj orijentaciji muslimanske zajednice. Istina je i to da je kasniji kalif Umar razvio upravni aparat preuzimajući određene elemente od istočnih kršćana i Perzijanaca, ali je istina i to da se pri stvaranju toga aparata izričito oslanjao na Kuran, odredbe i ponašanje Muhameda. Budući je u njegovo vrijeme islam osvojio mnoga područja (Damask, Jeruzalem, Palestinu, Irak, dio Perzije i Egipat) oslanjao se u upravi i na pismene i sposobne kršćanske, židovske i perzijske krugove.
Istina je i to, kako tvrdi spomenuti profesor Khorchide, da je dinastija umejida ojačala neku vrstu teokratske države u kojoj su kršćani i židovi zbog svojih upravljačkih sposobnosti igrali značajnu ulogu, ali samo do onoga trenutka dok su ih osvajači trebali. Nešto slično se dogodilo i u vrijeme vladavine abasida, pogotovo pozatoga Harun al-Rashida i njegova sina al-Mamuna.
Nužan je znanstveni pristup Kuranu
Za depolitiziranje islama, njegovo okretanje služenju samo vjerskim potrebama čovjeka nije dovoljno samo parcijalno gledanje na povijest te religije, kako čine određeni islamski krugovi na Zapadu, pokušavajući se dodvoriti svima, nego i ozbiljan prosvjetiteljski pristup, povijesno-kritičko preispitivanje tekstova Kurana i tradicije, što bi pomoglo oslobađanju, prije svega Kurana od onih ljudskih elemenata koji politiziraju tu religiju.
A da bismo mogli doći do toga, nužno je preispitati samo djelovanje islamskoga proroka: odvajanje Muhameda vjernika iz Meke od vojskovođe i političkoga reformatora iz Medine. A to znači da se kod znanstvenoga pristupa Kuranu ne može govoriti o tome kako je svaka riječ od Boga, da je zemaljski Kuran kopija nebeskoga, nego da je sveta islamska knjiga, kao i Biblija, nastala u vremenu i prostoru, kao iskustvo čovjeka s Bogom, kao i to da i u njoj ima jako puno ljudskih elemenata koji ne doprinose miru nego ratu. Kuran nije od Boga na zemlju spuštena sveta knjiga, kopija nebeskoga Kurana, nego sabrana usmena i pismena predaja onoga što je Muhamed govorio o Bogu, životu i ponašanju u društvu. Budući su svojevremeno kružile mnoge verzije islamske vjerske knjige (Kuran), kao što je bio slučaj i s mnogim kršćanskim spisima, naredio je kalif Uthman pravljenjem jedne verzije koja bi obavezivala sve.
Današnji Kuran poprimio je svoj pismeni oblik tek za dinastije umejida. Upravo način na koji se došlo do nastanka Kurana zahtjeva ozbiljniji znanstveni pristup od onoga po kojem se želimo malo dopasti „nevjernicima“ (sekulariziranim kršćanima), ali i tradicionalnim muslimanskim vjernicima koji ne žele uvažiti činjenicu da Muhamed obraćenik iz Meke nije isti kao onaj iz Medine. Onaj iz Meke je bio čovjek meditacije, a ovaj drugi iz Medine više političar, vojskovođa, socijalni reformator i na kraju utemeljitelj arapske nacije.
Upoznati druge, ali prije toga samoga sebe
To je jedini put za pojašnjenje nastanka određenih opasnih tekstova koji se nalaze u Kuranu, a koje islamski radikalisti uzimaju kao Božju odredbu. Zahvaljujući prosvjetiteljstvu i znanstvenom pristupu religijama, etabliralo se u zapadnom svijetu mišljenje kako se ne može više govoriti isključivo o pravim i krivim religijama nego o različitim pokušajima spoznaje Boga.
Nažalost, kod većine muslimana vjernika, pa i nekih u Europi, postoji još uvijek mišljenje kako je islam jedina prava religija koja ima pravo propisivati što se smije a što ne smije činiti. Upravo taj neprosvijećeni (nepismeni) odnos prema Kuranu opterećuje odnos s potpuno sekulariziranim zapadnim svijetom. Dok se zapadni, europski svijet osjeća ponekada bahato civilizacijski nadmoćnim u odnosu na muslimane, suprotstavlja mu se ovaj uvjeravajući sebe i druge da, za razliku od ostalih, baštini pravu vjeru. A da bi došlo do istinskoga dijaloga između jednih i drugih, do stvaranja ozračja mira a ne napetosti iz kojih se može izroditi s vremenom i sukob, potrebno je upoznati druge, ali prije toga samoga sebe, svoje vrline i nedostatke.
Dnevnik.ba