Topljenje leda poseban je fenomen 21. stoljeća, a primjeri ledenih površina koji nestaju sve su češći. Znanstvenici nude i niz primjera kako topljenje ledenjaka utječe i kako bi moglo utjecati na okoliš, pa su tako objavili i informaciju da bi topljenje leda moglo potaknuti otpuštanje zakopanog zračenja.
Međunarodni tim proučio je 17 ledenih lokacija diljem svijeta, uključujući i one na Arktiku, Antarktiku, Islandu, Alpama, Kavkazu i Britanskoj Kolumbiji. Tragovi prirodne radijacije postoje, no znanstvenici su tražili primjere zračenja koje su potaknuli ljudi.
"To su neke od najvećih razina radijacija u okolišu izvan zona nuklearnog isključenja", kaže Caroline Clason sa Sveučilišta Plymouth.
Radijacija od ljudske ruke, poput one u nuklearnoj katastrofi u Černobilu 1986. godine, te nesreće u Fukushimi 2011. godine, odlazi u atmosferu. Tu je niz radioaktivnih elemenata, poput radioaktivnog cezija, zbog kojeg se ljudi razbolijevaju, a od posljedica izlaganju čak i umiru, piše Popular Mechanics.
Nakon katastrofe u Černobilu takvi su oblaci putovali diljem Europe, i bez obzira na granice. Nošene kišom čestice su stigle i do Velike Britanije. Smrzavanjem te kiše nastaje led, u kojem čestice ostaju zarobljene.
"Radioaktivne čestice jako su lagane pa se putem atmosfere mogu transportirati do dalekih lokacija. Kiša ih ispire, no snijeg ostaje u ledu desetljećima, a prilikom topljenja ulazi i u tlo", kaže Clason.
Ono što se događa s okolišom i prirodom može se vidjeti i na primjeru divljih svinja u Švedskoj u kojima je 2017. godine pronađena radijacija 10 puta veća od normalnih razina. Tragovi te radijacije koju su uzrokovali ljudi mogu se vidjeti jako dugo vremena, pa se tako u ledu nalaze ostaci radijacije ne samo iz nuklearnih katastrofa, već i upotrebe nuklearnog oružja. Posebno iz razdoblja testiranja istog tijekom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća.
"U jezgri sedimenta vidjet ćemo jasan znak Černobila, ali se također može vidjeti i prilično definiran šiljak oko 1963. godine iz razdoblja testiranja teškog naoružanja", naglašava.
Radioaktivni elementi imaju različite životne vjekove. Plutonij-241 može ‘živjeti‘ 14 godina, dok sintetički kemijski element Americij 241 ima životni vijek od 423 godine. U ledu može ostati jako dugu, a širi se prilikom topljenja. Clason ga je nazvala "posebno opasnim" bez obzira što ne postoji puno podataka o njegovoj mogućnosti širenja u prehrambenom lancu.
U znanosti je danas popularna ideja da su ljudi trajno izmijenili temelj kako Zemlja funkcionira kao živi ekosistem. Potraga za radijacijom zakopanom u ledenom tlu i sedimentu mogla bi ponuditi i snažnije dokaze ovih promjena.
"Ti materijali produkt su onoga što smo ostavili u atmosferi. I pokazatelj su kako naše nuklearno nasljeđe nije nestalo, već je i dalje tu. Važno ga je proučavati, jer je to trag onoga što ostavljamo u okolišu", naglašava.
Dnevnik.ba