Article_Top_970x250

Islamizam i "islamo-ljevičarenje" paralizira zapadne sustave sigurnosti

Analiza

Islamizam i "islamo-ljevičarenje" paralizira zapadne sustave sigurnosti

lis 28, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Prema Izviješću parlamentarne grupe zadužene za informaciju o stanju u državnim službama suočenim s radikalizacijom, od lipnja ove godine (autori Eric Diard-stranka LR i Eric Poulliat – stranka LaREM), opasnost od radikalizacije jednako je prisutna u policiji, koliko u vojsci, školskim ustanovama, zatvorima, ili zdravstvu.

Otkako je  službenik Uprave pariške policijske prefekture Mickäel Harpon, u centru Pariza, kraj izgorjele crkve Notre Dame, na radno mjesto stigao s keramičkim kuhinjskim nožem koji ulazna kontrola nije detektirala, te je uspio usmrtiti četvero kolega, dok peti njega nije ustrijelio, vlasti se nisu prestale čuditi terorističkom aktu u srcu francuskog sustava unutarnje sigurnosti. Nisu se prestale zgražati nad činjenicom da je zločin počinjen od strane dugogodišnjeg zaposlenika policijske uprave koji je bio u kontaktu s podacima osjetljivim po unutarnju sigurnost države, niti nad činjenicom da je radikalizacija bila zamijećena, a hijerarhija obavještena o poremećaju osobnosti državnog službenika. Vlasti su u čudu, kao da se ne radi o efektima njihove vanjske i unutarnje politike.

Piše: dr. sc. Sanja Vujačić/Geopolitika.news

« Islamo-ljevičarenje »

Tako je bilo i u danima nakon 13. studenog 2015., kada su grupe europskih islamističkih terorista, nakon vojne obuke u « Kalifatu » i pod operativnim rukovodstvom džihadističkog komandosa, belgijskog Marokanca Abdelhamida Abaaouda, izvele seriju atentata u Francuskoj i Belgiji, za koje je odgovornost preuzeo ISIL Iako su ti teroristički akti u frankofonskom prostoru odnijeli najviše ljudskih života od zadnjeg svjetskog rata na ovamo, tadašnji predsjednik, socijalist Hollande je vjerovao da je najbitnije upozoriti na opasnost od « amalgama », odnosno poistovjećivanja miroljubive većinske muslimanske zajednice sa salafističkom manjinom. Unatoč činjenici da u Francuskoj nisu zabilježeni znaci takvog poistovjećivanja, nastavilo se s « islamo-ljevičarenjem »[1], što je samo potvrdilo dekonekciju imeđu umjerenih lijevih i desnih političkih elita i njenog biračkog tijela, odnosno progresivističke teorije i stvarnosti.

Ideja islamo-ljevičarenja uglavnom se pripisuje trockistu Chrisu Harmanu iz britanske Social Workers Party (SWP), koji  je u svom članku The prophet and the proletariat iz 1994. ustvrdio da će islamisti preuzeti lijevu anti-imperijalističku ideologiju i konstituirati značajne društvene grupe čiji će bijes biti kanaliziran prema progresivističkim ciljevima. Ali i u svim drugim  europskim marksističkim ili antikolonijalnim pokretima bila je prisutna fascinacija islamom u funkciji podizanja revolucionarnog duha. Nakon Islamske republike Iran, širenja vehabizma džihadom kojim je stvoren « Kalifat » – jednako kao što je nekoć stvorena Saudijska Arabija pod pokroviteljstvom Velike Britanije, svima je bilo jasno kuda vodi islamski revolucionarizam. Socijalizam općenito, pa i Nasserov arapski socijalizam,  marginalizirani su. S njima i internacionalna propalestinska platforma oko koje je egzistirala Socijalistička internacionala.

Tako danas o palestinskom pitanju gotovo nitko više ne govori, ali islamo-ljevičarska retorika nije stavljena ad acta jer su ju preuzeli vladajući europski « progresivisti» (umjerena ljevica i desnica). Prema Alexandru Devecchiou iz Figaro Voxa, islamo-ljevičarstvo  je ta progresivistička « crveno-zelena magluština » (« ljevičari i zeleni ») u kojoj je « borba rasa » uspjela zamijeniti «borbu klasa». Magluština koja brani « kolonizirane » jer trpe ugnjetavanje od strane « bijelih mužjaka » sa Zapada. Dakle, brani « muslimane », taj novi proletarijat, žrtvu « rasističke i islamofobne » francuske države. Islamo-ljevičar  u toj « logici žrtve » vidi razarajuće posljedice po društvo. Time identitarno određuje mlade iz problematičnih gradskih predgrađa, hrani njihovu odbojnost prema Francuskoj i Europi, održava rasizam protiv bijelaca. U tom sustavu razmišljanja etničke manjine su neizbježno žrtve, dok su dežurni krivci « pod-psi »[2] – kako je Houria Bouteldja, militantica alžirskog podrijetla angažirana u borbi protiv islamofobije i neokolonijalizma, otvoreno nazvala izvorne Francuze.

U opisanom kontekstu, islamo-ljevičarenje ne samo da tetanizira  intelektualnu javnost, nego i sve državne administracije i poduzeća. Kako tvrdi odvjetnik Thibault de Montbrial, predsjednik Centra za refleksiju o unutarnjoj sigurnosti, u pozadini paralize javne uprave i tvrtki kad su u pitanju preventivne akcije i brze reakcije na islamističke ekscese nalazi se « strah od optužbe za diskriminaciju i islamofobiju ». Nakon slučaja Mickäel Harpon, došlo je do dekrispacije, pa se u javnost postupno puštaju drugi slučajevi radikalizacije.

Islamizam u državnim institucijama

Tako je potvrđeno da su tijekom nadzora sumnjivih državnih službenika, zabilježeni slučajevi: zatvorskog nadzornika koji se klanja Alahu zajedno sa zatvorenikom u ćeliji, vozača javnog prijevoza koji se odbija rukovati sa ženama, jedan edukativni centar trebalo je zatvoriti jer su svi edukatori bili radikalizirani… Kada se tome doda zamijećeni trend komunitarizma kojem podliježe proces regrutiranja uposlenika u francuskim željeznicama i gradskom javnom prometu, putem kojeg se stvaraju moguća nova salafistička žarišta, dobiva se slika stvarnosti koja izaziva anksioznost. Pucaju po šavovima državne službe koje u društvu imaju ulogu asimilacijskog cementa. Policajci, vatrogasci, hitna služba,… štrajkovima uzbunjuju javnost. Upozoravaju je da su njihove profesije izgubile prvobitnu vokaciju i neželjeno preuzele ulogu « flastera » za privremeno povezivanje fragmentiranih dijelova društva.

Prema Izviješću parlamentarne grupe zadužene za informaciju o stanju u državnim službama suočenim s radikalizacijom, od lipnja ove godine (autori Eric Diard-stranka LR i Eric Poulliat – stranka LaREM), opasnost od radikalizacije jednako je prisutna u policiji, koliko u vojsci, školskim ustanovama, zatvorima, ili zdravstvu. Iako marginalan, fenomen je zabrinjavajući. Odnosi se na desetak zatvorskih nadzornika od njih 40 000, na 0,05% pripadnika kopnene vojske, 0,03% mornarice, na 80 djelatnika pariške zračne luke Charles de Gaulle i njih 25 na aerodromu Orly od ukupno 80 000, na 28 od ukupno 250 000 policajaca i policajki koji su predmetom redovnog nadzora službi za državnu sigurnost.

Dakle, brojke same po sebi ne bi bile alarmantne da ih ne daje sustav unutarnje sigurnosti koji funkcionira kao « sito s prevelikim rupama», o kojem najbolje govori slučaj radikalizacije Mickäela Harpona, informatičara obavještajnog sektora pariške policijske uprave, zaduženog za održavanje informatičkog materijala i elektronske pošte svojih kolega. Tek je naknadnim ispitivanjem informatičkog materijala kojim se je Harpon koristio ustanovljena njegova fascinacija grupom Islamska država Irak i Levant. Obzirom na funkciju koju je obnašao, bio je u kontaktu s osjetljivim obavještajnim informacijama. Posredstvom islamskih radikala, s kojima se je redovito nalazio u džamiji, bio je u prilici odati imena islamista koji su predmetom istrage. Na taj način, ne samo da je mogao minirati istrage u tijeku, nego i salafistima dostaviti listu kolega obavještajaca infiltriranih u njihove strukture i ugroziti im život. Te su sumnje tim više opravdane što je Harpon zalazio u džamiju imama Ahmeda Ilalia, koji je pod nadzorom obavještajnih službi zbog sumnje da regrutira i radikalizira mlade delikvente.

Evidentno je da je i jedan radikalizirani državni službenik previše, kao i da iza službenih  brojki prosperira « zona sjena». Prema povjesničaru i specijalistu za džihadizam Romainu Cailletu, u njoj evoluiraju, npr. u policiji, brojni i za nadzorni sustav nevidljivi simpatizeri islamista bliski Muslimanskoj braći, salafistima ili taglih fundamentalistima (islamistički transnacionalni pokret Tablighi Jamaat potekao iz Indije). Ta « zona sjena» je glavna prijetnja sistemu unutarnje sigurnosti jer u njoj vlada  takija  – doktrina predostrožne disimulacije vjere. Nemoguće ju je materijalizirati administrativnim obrascem, nazvati je imenom i prezimenom, teško doći do dokaza koji potvrđuju sumnje. Tako je npr. policajac Mamadou M. od svojih šefova dobivao najbolje ocjene. Kada je uhićen, njegovi kolege nisu mogli vjerovati u radikalizaciju tog dragog tipa na kojeg su uvijek mogli računati, vjernika nesklonog prozelitizmu. U stvari, « dragi tip» je, pod pseudonimom, aktivno radio na propagandi ISIL-a na društvenim mrežama, otvoreno podržavao počinitelje terorističkih akata.

Slučaj Mickäel Harpon pokazao je da niti administrativna procedura ishođenja i produživanja policijske akreditacije nije « pouzdani filter » kakvim ga je medijima pokušao predstaviti šef policije Eric Morvan, samo par mjeseci prije terorističkog čina u srcu pariške policijske uprave. Naime, Harpon je uspješno prolazio akreditacijski filter.

Koja rješenja nude vlasti?

« Društvo budnosti »

Kako su Macronisti « lijevo i desno, u isto vrijeme », a od lijeve su ideologije preuzeli  islamo-ljevičarenje, neproduktivna debata traje već tjednima. Kao socijalist Hollande prije njega, i predsjednik Macron je pred odrom poginulih održao patetičan govor. Nakratko je, umjesto « amalgama », građanima ponudio « društvo budnosti », odnosno potaknuo ih je da ostanu « budni » i ne propuste radikalizaciju dojaviti. Lukavo, jer čim su se pojavile lako predvidive devijacije sustava dojave (pretjerana revnost), vratio se Hollandovoj teoriji « amalgama » i zaštiti miroljubive većine muslimana od « islamofobije i stigmatizacije ». Iako je evidentno da o asimiliranim muslimanima nitko niti ne govori, upravo zato što su asimilirani i time postali « nevidljiva » većina građana koju danas simboliziraju Žuti prsluci i njihova borba za dostojan život za sve. Naprotiv, vestimentarni egzibicionizam (islamski veo u žena, duge brade i halje u muškaraca) i njegov hrandbeni pandan (halal hrana), postali su markeri ekspanzivnog političkog islama koji jednu od brojnih interpretacija načina života prema Kuranu želi nametnuti svim muslimanima u svijetu, neovisno o zakonu država u kojima se zateknu. U tom smislu, IFOP je upravo proveo istraživanje za tjednik Le Point i zakladu Jean-Jaurès na reprezentativnom uzorku muslimana u Francuskoj. Jérôme Fourquet, politički analitičar tog instituta za istraživanje javnog mišljenja, sažeo je glavne trendove ankete, među kojima zabrinjavajuće uvjerenje 49% mladih muslimana da bi se francuski laicizam trebao prilagoditi islamu – muslimanima, a ne oni laicizmu, odnosno da je šerijatski zakon iznad državnog. Iz čega je razvidno  da su islamizam i islamo-ljevičarenje Molotovljev koktel koji paralizira sustav unutarnje sigurnosti.

Iz navedenog ne bi trebalo zaključiti kako Francuska s integracijom imigranata ima više problema od drugih EU država s kolonijalnom prošlošću. Onako kako se Žuti prsluci u Francuskoj nisu pojavili zbog nižeg standarda francuskih građana u odnosu na ostale Europljane, nego zbog njihovih specifičnih socijalnih očekivanja, tako je i problem integracije imigranata vezan uz njihovo specifično očekivanje da se pridošlice asimiliraju. Za razliku od  Velike Britanije, Nizozemske i Belgije, unatoč pokušaju nametanja globalizacijskog multikulturalnog modela, Francuska ne odustaje od  svog specifičnog asimilacijskog koncepta, kaliranog na način da detektira odstupanja od zajedničkog normativnog okvira. U Europi dominantan, multikulturalni model integracije, ta odstupanja niti ne bilježi jer se ne temelji na zajedništvu za koje je nužna asimilacija, nego na suživotu. Stoga postoje prostori poput belgijskog Molenbeeka (centar islamskog terorizma u EU), gdje je život u autarhiji omogućio bolju povezanost lokalnog stanovništva s Raka-om i ISIL-om nego s Bruxellesom (Belgija i EU) čiji je sastavni dio.

Svjesno ili nesvjesno, potpomognuti europskim, francuski islamo-ljevičari koče francuski tradicionalni asimilacijski model integracije, odnosno društveni proces  konvergencije ponašanja; i to iz razloga što se odvija u asimetričnom odnosu između domaćina i pridošlica. Pod pretekstom multikulturalizma, oni koče promjene ponašanja imigranata i njihovih potomaka (odnos prema državi i vjeri, odnos između muškarca i žene itd.), odnosno njihovu integraciju u europsko društvo (europski način življenja). Naime, multikulturalizam naciju percipira kao geopolitički prostor u kojem odvojene kulturne zajednice mirno koegzistiraju s istim pravnim i socijalnim statusom. Prema tom modelu, aboridžinska zajednica može ili ne mora ostati u većini, ali svakako ne uživa posebni status.

Brexit i upravo aktualizirano pitanje zaštite europskog načina života u EU u velikom su djelu izraz  nezadovoljstva europskih « aboriđinskih zajednica » vlastitim statusom u društvu, te reakcija na  pokušaje mijenjanja njihovih normativnih okvira od strane pridošlica. Stoga je nužna, hitna i bitna konsertacija na europskoj razini, ne samo po pitanju zajedničke imigracijske politike, nego i po pitanju harmoniziranog integracijskog modela.

[1] Prema  francuskom izrazu « islamo-gauchisme ».
[2] Na francuskom sous-chien  znači pod-pas. Posprdna riječ je izvedena iz francuskog izraza «souchien» – izvorni Francuz.

Dnevnik.ba

Tagovi:

Article_Bottom_970x250