Article_Top_970x250

Intervju Ivo Andrić Lužanski: Hrvatska samouprava je svijetla točka hrvatske politike u BiH

Hrvat Tuzlanske županije

Intervju Ivo Andrić Lužanski: Hrvatska samouprava je svijetla točka hrvatske politike u BiH

ožu 24, 2017

Piše: Tvrtko Milović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Ivo Andrić Lužanski

Jedan od najistaknutijih hrvatskih političara u tuzlanskoj regiji, osnivač HVO u Živinicama i Hrvatske zajednice Soli, poslije rata je bio jedan od istaknutijih hrvatskih političara u BiH. Posebno aktivnu ulogu je imao u hrvatskoj samoupravi u vrijeme dok je predsjednik HDZ BiH bio Ante Jelavić. Nakon Samouprave Lužanskom je zabranjen politički rad, a iako se kasnije vratio u politiku, prestao je obnašati visoke funkcije. Danas je u Živnicama i Tuzli priznat kao ugledan političar i javni djelatnik.

Za Dnevnik.ba razgovarao je ulozi HVO u Živinicama poslijeratnom stanju Hrvata ovog kraja, iseljavanju, Samoupravi, budućnosti...

Čini se da je hrvatska zajednica u Živinicama vitalna živa. Je li to samo privid ili realnost?

-    Mislim da nije privid. Istina je da se broj ljudi prepolovio od prijeratnih 3800 do današnjih 2000 po crkvenim knjigama. Ali, unatoč tom padu, hrvatska zajednica je stabilna, funkcionira, radi. 
 

Kako funkcioniraju odnosi sa lokalnim vlastima, Bošnjacima? 

-    Uzimajući u obzir ratna događanja, cijeneći da nije došlo do sukoba na ovom prostoru, u tuzlanskoj regiji, u posavskoj županiji, ostala je dobra suradnja s bošnjačkim političkim faktorom. Ljudi izuzetno cijene, kao što se moglo vidjeti i na 25. obljetnici hrvatske bojne Živinički sokolovi, i uvažavaju našu ulogu u ratu. I poslije rata. Naglašavam da su svi pripadnici Sokolova, njih oko 500 su dobrovoljci, što je činjenica koju danas svi cijene.
 

Bili ste jedan od pokretača otpora. Kakav je bilo to vrijeme pripreme za obranu i rat? Teško se moglo procijeniti kako će se stvari razvijati. 

-    U to vrijeme, unoseći ogromnu količinu emocija, nismo racionalno razmišljali. Nismo znali što je opasnost rata, što se sprema, niti koliko će to trajati. Emocije su prevladale, ali i iskustva iz Hrvatske su pomogla da se organiziramo i da budemo uspješni. 
 

Sokolovi su najviše bili u Gradačcu i Brčkom. Koliko u tim sredinama cijene doprinos Hrvata obrani?

-    Pa ne mogu reći da cijene u Gradačcu, bio sam tamo jednom prilikom i razgovarao odmah poslije rata i tada su izuzetno cijenili našu ulogu i doprinos, ali danas to ne mogu reći. U Brčkom cijene naš doprinos i na svakoj našoj obljetnici dolaze izaslanstva iz Brčkog i 108. brigade HVO. 
 

Građani Tuzlanske regije, Hrvati, napominju da je u vrijeme sukoba HVO i Armije BiH u Hercegovini i središnjoj Bosni u Živinicama i Tuzli bilo dosta napetosti, iako su izbjegnuti ozbiljniji incidenti. Kako je bilo u tom periodu?

-    U to vrijeme podizanja tenzija bio sam predsjednik HVO Hrvatske zajednice Soli. Cijelo vrijeme rata Hrvata i Bošnjaka uspjeli smo probleme rješavati dogovorom. Moram istaknuti toleranciju koju su imali Bošnjaci spram hrvatske zajednice cijelo vrijeme.  I to nije samo mojom zaslugom, nego je to zasluga jednog tijela na čijem sam čelu bio, a tu je bio jedan trust mozgova Hrvata s ovih prostora gdje smo okupili sve intelektualce, crkvene velikodostojnike, tadašnjeg gvardijana fra Petra Matanovića, s čijom politikom se danas uopće ne slažem, ali mora se istaknuti i njegov ogroman doprinos očuvanju hrvatskog identiteta na ovim prostorima. 
 

Ipak je došlo do rasformiranja bojne HVO sokolovi…

-    Nije došlo do rasformiranja. Mi smo svojom voljom, dakle HVO i Hrvatske zajednice Soli, donijeli odluku o prestanku ratnog puta 115. brigade HVO kao odgovor na odluku Predsjedništva Republike BiH, u čijem su sastavu nažalost bila i dvojica Hrvata, Stjepan Kljujić i Ivo Komšić. Ta odluka se odnosila na prevođenje pripadnika i jedinca HVO pod komandu Armije BiH. Nama je to bilo neprihvatljivo jer smo bili svjesni da ćemo sutra biti poslani na bojišnicu protiv Hrvata. Druga stvar zbog koje smo rekli svoje „ne“ je što smo mi bili samoorganizirana dobrovoljna brigada koju je cijenio i zapovjednik 2. korpusa, gospodin Šadić, dakle dali smo ogroman doprinos obrani ovih prostora i nije nam bilo prihvatljivo ni vojnički ni politički da budemo preimenovani u postrojbe Armije BiH jer zadnji članak te odluke je glasio: „Sve postrojbe koje ne postupe po ovoj odluci smatrat će se paravojnim formacijama“. 
Postavljali smo tada pitanje i političkom vrhu ovdje i načelniku Tuzle Selimu Bešlagiću, kako se može u jednom momentu, jednim aktom, jednom odlukom, postati od vojnika, domoljuba, ljudi koji su branili ovaj prostor – paravojna formacija!
 

Kako je izgledao dolazak jedinica Armije BiH iz Podrinja? Mještani ističu da je to bio jako opasan period.

-    Svaki dolazak prognanih i jadnih ljudi značio je određeni teret kako za lokalnu vlast tako i za ovdašnje Hrvate. Padom Srebrenice, osobno sam sudjelovao u zbrinjavanju tih ljudi jer je bilo tridesetak osoba Hrvatske nacionalnosti koje je trebalo smjestiti. Sve smo ih smjestili. 
Bilo je straha među Hrvatima jer je iza rata bila jedna odluka vlade kantona (koji je i prvi formirani kanton iza rata) o raspodjeli viška stambenog prostora. Tom odlukom se odredilo da se sav stambeni prostor iznad 15 kvadrata ustupi izbjeglicama. Tada su naši ministri to srušili na Vladi. 
 

Hrvati od kraja rata u Tuzli nisu se izborili za svoju garantiranu poziciju u vlasti. Dominira osjećaj da Hrvati nemaju političku budućnosti.

-    Moram se vratiti u 90tu godinu i prestanak djelovanja Živiničkih sokolova. Iako smo se mi 1994. izborili da neće biti prisilne mobilizacije, ona je ipak krenula i mnogi naši ljudi su zbog toga odselili.  To je uzrok mnogih problema Hrvata i danas. A posljedica je naša politička nemoć uvjetovana brojčanom nemoći. Svaki put smo nadglasani. Godinama nismo uspjeli dobiti ni vijećnika u Živinicama. Postoji tu dio naše krivice, ali i ranijeg nejedinstva. Ranije je jedan dio Hrvata glasovao za SDP-a misleći da će na taj način sačuvati dio imovine i prava koji je imao ovdje, ali bilo je i drugih političkih opcija koje su uvjetovale sliku hrvatske političke nemoći u ovom kraju. 
 

Kad smo kod SDP-a, koliko se ovdašnji SDP uopće osvrće na Hrvate, bilo one u SDP-u, bilo one izvan. 

-    Kakav je odnos najbolje pokazuje činjenica da od 2001. SDP ima načelnika Živinica, i od tad ni jedan novi uposlenik Hrvat nije uposlen u općini. Čak su i oni malobrojni koji su bili uglavnom otišli u mirovinu nisu zamijenjeni. 
 

Odnos HDZ BiH prema HDZ Soli. Je li to kvalitetan odnos? Je li se središnjica mogla više angažirati

-    Hrvatima ovog kraja ne trebaju više priče i lijepe riječi. Sada treba konkretno djelovati. Imajući u vidu sve ono što je pozitivno uradio HDZ, čiji sam i ja član, ne možemo reći da smo zanemareni, ali se definitivno moglo više uraditi. Bit ću konkretan: Između Tuzle i Živinica postoji jedan relevantan broj poduzeća iz Hrvatske i Hercegovine i zanemariv je broj uposlenika Hrvata u tim poduzećima. Tu se moglo više uraditi. Na žalost, ti poslodavci nisu imali razumijevanja za potrebe lokalne zajednice. 
 

Općina Soli. Ima li smisla danas spominjati ovo? Vi ste idejni tvorac…

-    Izuzetno žalim što to nije zaživjelo. Radio sam na tom projektu koji je legalan i legitiman. Predat je 1996. u federalni parlament, u Zastupnički dom. Na žalost, nikada nije ugledao svjetlo dana. Danas bi bila sasvim drugačija stvar za ovdašnje Hrvate da smo se tada uspjeli izboriti za općinu Soli. Trebalo je samo primijeniti Europsku povelju o lokalnoj samoupravi , i danas bi u ovom kraju bila sasvim drugačija slika. 
 

Imali ste istaknutu ulogu u hrvatskoj samoupravi. Može li se danas, 15 godina poslije reći je li Hrvatska Samouprava bila uspješan ili neuspješan projekt!? Je li se tada djelovalo preagresivno i je li se moglo uraditi što mudrije!?

-    Prije par dana se navršilo 16 godina od Hrvatske samouprave. Ja mislim da je to jedna od najsvjetlijih točaka hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Hrvatskom samoupravom smo skrenuli pozornost međunarodnoj zajednici na hrvatsko pitanje. Pokazali smo da postoji problem hrvatske nejednakopravnosti i problem nekonstitutivnosti u Bosni i Hercegovini. Tada smo željeli pokazati o čemu se radi. Nije bilo razumijevanja za to, i mi smo sankcionirani. Uopće ne žalim što sam bio jedan od sudionika tog projekta. Žalim samo za tim što danas politika u Hrvata, pa čak i kroz Hrvatski narodni Sabor, ne spominje i ne stavlja Hrvatsku samoupravu na zasluženo mjesto koje joj pripada. 
 

Mislite li da je samouprava odredila i vašu političku sudbinu u HDZ-u?

-    Pa sigurno da je odredila. Ja sam bio jedan od sankcioniranih. Osam godina nisam smio biti ni na jednoj funkciji u izvršnoj vlasti, nisam mogao biti ni portir u Bosni i Hercegovini. Oduzeta su mi osnovna građanska prava, a prije svega pravo da biram i da budem biran. Pa u vrijeme kolonijalne britanske vlasti u Indiji, nije se prema lokalnom stanovništvu odnosila na način kao što se međunarodna zajednica u BiH odnosila prema Hrvatima, i to legitimno i legalno izabranim zastupnicima naroda. 
Neki ljudi koji su tad bili rame uz rame u Samoupravi su se provukli kroz taj proces i nisu sankcionirani. Danas se na sve načine pokušava zaboraviti i sakriti sve ono što je bila hrvatska samouprava na čelu sa gospodinom Antom Jelavićem. 
 

Je li to utjecalo i na vašu stranačku poziciju u HDZ-u danas?

-    Iako mi je bilo zabranjeno sudjelovanje u političkom životu od strane međunarodne zajednice, ja sam bio stranački aktivan. Čim je istekla ta zabrana, kooptiran sam u Predsjedništvo stranke, a poslije i biran na Saboru HDZ-a. Onda sam bio član Predsjedništva, tako da ne mogu reći da sam bio nepravedno zakinut u stranci. Svjestan sam da dolaze mlade snage i da njima treba dati šansu. 
 

Kako će se razvijati položaj Hrvata u Tuzlanskom bazenu?

-    Ja sam optimist da će Hrvati opstati  u ovom kraju. Sada, o kojem broju će se raditi, to je pod velikim znakom pitanja. Ne želim biti prorok i govoriti što će biti u budućnosti, ali ono što me zabrinjava jeste što politika u Hrvata sasvim malo govori, pa čak i Crkva, jeste odlazak Hrvata s ovih prostora. To me posebno brine i stvara određeni nemir. Mogu razumjeti odlazak u ratu i poslije, zbog straha od mobilizacije ili slično, ali ne mogu shvatiti ljude i pojedince gdje oba bračna druga kad imaju dobre poslove a napuštaju ove prelijepe krajeve. 

Dnevnik.ba
 

Article_Bottom_970x250