StoryEditor

I SVJETSKI I LOKALAN Marko Martinović Car stvarao je književne svjetove u Vitezu

Piše Gloria Lujanović  /  08.03.2021., 05:03h

Marko Martinović Car bio je duhovit i zabavan. Znao se naljutiti iznenada i tada bi odmahnuo rukom kao da od sebe razgoni dosadne kukce pa kratko rekao:“Ma šta ti znaš.“ Tu bi njegova ljutnja i rasprava prestajale. Nadimak Car dobio je od oca koji je, kada se Marko rodio, rekao: “Evo moga cara!“

Ovim riječima Željko Kocaj, kulturni radnik i prijatelj, opisuje Marka Martinovića Cara, autora kratkih priča čiji rođendan slavimo danas 8. ožujka. Marko Martinović Car rodio se na današnji dan u Polju kraj Travnika 1933., a umro je 21. rujna 2003. godina u Vitezu.

Dobaciti do Sarajeva

Za života mu je objavljeno osam knjiga: Zvona i tišine (pjesme 1962.), Tražio sam Augusta (priče, 1981.), Ljudi u vremenu (reportaže 1987.), Ljubav i smrt  u dolini Lašve (proza i poezija, 1989.), Vitez i lov (1990.), Isus u podrumu (priče, 1995.), Propitivanje: postcriptum (književne kritike i eseji, 1998.), Gutači žaba (priče, 1999.), Prosinačke kiše (priče, 2002.) i Salon namještaja (priče, 2003.). 

U Vitezu je, do rata, radio kao dugogodišnji upravitelj pošte, pa je u sarajevskim kulturnim krugovima do tada, iako nepoznat, uglavnom upamćen kao  “poštar iz Viteza“.  Knjige su mu objavljivane, nakon rata, uglavnom u nakladama HKD-a Napredak i Matice hrvatske.

Književnu nagradu, Zlatnu povelju Matice hrvatske za najbolju zbirku priča dobio je 1995. za “Isusa u podrumu“, a zagrebački časopis Telegram 1962. godine nagradio je pjesmu čije stihove donosimo u nastavku:

“Ako je tvoje djetinjstvo bilo ludo i sveobuhvatno ljeto,

ako je tvoje ljeto bilo zelena svemoguća rijeka,

ako je tvoja rijeka bila plava nedostižna Maja,

ako je za tebe Maja bila život do dna zaljubljen u glas

ako je taj glas bio divan bodež u tvom tijelu,

ako je već tako bilo,

ako je baš tako bilo,

otkuda ti na ovoj obali čitav i utješen?“

 

Marko Martinović Car, iako autor sjajnih kratkih priča koji se  na književnoj sceni afirmirao puno prije rata, nije se uspio proslaviti. Ni u Sarajevu, ni u Zagrebu. Jedva da se dalje od srednje Bosne zna za njega.

Josip Mlakić, književnik i scenarist, podsjeća na tekst Miljenka Jergovića, koji je pišući svojevremeno o zeničko-viteškom pjesniku Ivi Totiću, napisao kako nikad nije dobacio do Sarajeva i da njegovo pjesništvo nije prešlo tih osamdesetak kilometara kolika je razdaljina između Viteza i Sarajeva.

“Ova konstatacija ne vrijedi samo za Totića, već i za Marka Martinovića Cara. Zajedničko ovoj dvojici pisaca je to što nikad nisu dobacili niti do Sarajeva, a kamoli do Zagreba, iako se radi o sjajnim piscima. Za hrvatske pisce iz BiH, isključujući one iz Sarajeva, jedini put kojim se može dobaciti do Sarajeva je onaj zaobilazni, preko Zagreba“, izjavio je Mlakić za Dnevnik.ba.

I to, podsjeća Mlakić, bez obzira na to što je od 1963. godine pa do pred rat, Marko Martinović objavio pet knjiga, bio je gotovo nepoznato književno ime.

“Iako je njegova debitantska knjiga, zbirka poezije Zvona i tišine, objavljena 1962. godine Martinović je prvenstveno bio poznat kao pisac kratkih priča“, rekao je Mlakić.

Poštar iz Viteza

Književni kritičar i pjesnik Željko Grahovac iz Zenice svojevremeno je napisao: “Izuzimajući književno djelo pokojnog Vitomira Lukića, doista bi se teško mogao pronaći u novijoj književnosti bosanskohercegovačkih Hrvata pripovjedač ravan Martinoviću“.

Dragan Šimović, podsjeća Mlakić, još jedan prerano umrli književnik, koji je nekoliko godina pred smrt radio kao književni urednik, objavio je 2003., nekoliko mjeseci prije Martinovićeve smrti, knjigu Salon namještaja koja je izbor iz njegove ranije tri prozne knjige – Tražio sam Augusta, Isus u podrumu i Gutači Žaba.

Šimović se u uredničkom pogovoru u toj knjizi dotaknuo i percepcije književnog djela Marka Martinovića: "Za pisca Marka Martinovića sam slučajno čuo negdje u drugoj polovici osamdesetih prošlog stoljeća, pasivno nazočeći jednoj od neobičnih, štoviše živopisnih rasprava u Klubu književnika, u podrumu sarajevske Svjetlosti. Naime, usputno je od nekolicine sugovornika Martinović tada, s ‘visoka‘, imenovan ‘onim poštarom iz Viteza‘.“

Car je čitao gomile rukopisa raznih anonimusa, te sve knjižice, dodaje Mlakić, koje su objavljene u lokalnim okvirima.

“Više je truda ulagao u tuđe nego u vlastite knjige. Smatran je predvodnikom novog književnog naraštaja u Srednjoj Bosni. Odigrao je ključnu ulogu pri objavljivanju debitantske zbirke Ive Totić i bio je na neki način dobri duh Viteza, apsolutno nezainteresiran za nešto što bismo mogli nazvati književnom slavom“, kazao je Mlakić.

O tome svjedoči i Kocaj koji je Cara upoznao u ratu u Vitezu, gdje je dolazio u Dom kulture na ručak.

“Pisca se moralo nahraniti barem tim jednim obrokom jer smo znali da mu supruga nije u Vitezu. Dolazio je na vojnički obrok gdje se hranilo zapovjedništvo viteške brigade HVO-a, a iz tog je vremena ostavio ratne zapise“, kazao je Kocaj za Dnevnik.ba.

Martinović nije bio opterećen velikim snovima o uspjehu, dodaje Kocaj, čovjek se pisanjem bavi zato što mora, zato što ima unutarnji poriv da nešto zabilježi, poruči svijetu.

Martinović je, podsjeća Kocaj, govorio: “Mi pisci smo čudna čeljad, kad nas hvale onda nam je drago, a ako je previše, počinje nam smetati“.

“Bio je šarmer i dobričina. Volio je društvo i sjedeljke. Svi su ga zvali Car.  Mnogi pogrešno misle da je taj nadimak dobio po tome što je za nas Vitežane on car kratke priče‘. Ja ne znam kad je nadimak dobio, ali od njegovog sestrića, sjajnog kipara Zdenka Jurišića, čuo sam njihovu obiteljsku priču o tome kako je Markov otac kad mu se rodio sin uzviknuo“: ‘Evo moga Cara!‘. Po tome je navodno dobio nadimak. No, pristajao mu je, jer Marko je imao nešto plemenitaško u svom maniru“, kazao je Kocaj za Dnevnik.ba.

 

(Portret Marka Martinovića Cara, snimljen u Vitezu 2003. godine, autor fotografije: Željko Kocaj) 

 

Car kao Džamonja

Martinovićeva književnost vezana je, ističe Kocaj, uz Lašvansku dolinu i Vitez kojem je posvetio i poemu po kojoj će ga se sigurno pamtiti.

Njegove su kratke priče iznjedrile niz zanimljivih likova i sudbina. Priznao mu je kako je ideje za priče često dobivao u kavanama, iz priča njegovih sugovornika.

“Imao je uzrečicu: ‘Pokradi i rođenog oca, samo napravi dobru priču‘“, govori Kocaj.

Kratke je priče, smatra Kocaj, slagao kao fotografije u obiteljski album.

“Stari foto albumi, kao slike ljudi u jednom vremenu koji će nam zabilježeni njegovom rukom ostati zauvijek u sjećanju“, kazao je Kocaj.

Mlakić podsjeća kako je dovoljno pročitati nekoliko Martinovićevih priča da bi se vidjelo koliko je uistinu dobar pisac bio.

“Primjerice, Ružičasti sapun, jednu od najboljih ratnih priča koju sam pročitao, ili priču Gutači žaba koja se naslanja na tradiciju američke kratke priče, koja baštini Čehova kao svoj uzor. Moram priznati kako sam fasciniran američkom kratkom pričom, pogotovo onim njenim kanonskim dijelom, Carverom, Hemingwayem, Cheeverom, Salingerom, gdje je ono obično, svakidašnje, obojeno jednom notom "infantilnosti" koju je gotovo nemoguće oponašati“, kazao je Mlakić.

U tom smislu daleko najbliži tom nekakvom Mlakićevom idealu kratke priče, koja usprkos svemu čuva onaj „čehovljevski suspens“, su dva bosanskohercegovačka pisca: Marko Martinović i Dario Džamonja.

Martinović je, podsjeća Kocaj, po onoj Andrićevoj da se književni zanat uči čitanjem, jako puno čitao, a omiljeni pisac bio mu je William Faulkner.

“Andrić je bio neizostavan, a zadnjih je godina često komentirao mlade pisce, među kojima je posebno isticao Josipa Mlakića“, rekao je Kocaj.

I zaista. Nedugo nakon što je objavljena Mlakićeva debitantska knjiga Puževa kućica 1997. godina, Martinović se jednog dana pojavio u Gornjem Vakufu – Uskoplju i potražio Mlakića.

“Potegnuo je osamdesetak kilometara da me upozna. Moja knjiga je tako u startu ‘dobacila‘ do Viteza, što iskreno nisam očekivao. Nismo puno razgovarali o mojoj knjizi, osim što mi je Marko rekao kako ću ‘daleko dobaciti‘. To je bio jedini trenutak u našem razgovoru u kojem je bio smrtno ozbiljan. To mi je i danas vrednije od bilo koje književne nagrade koju sam u životu dobio“, izjavio je Mlakić.

Kad je tri godine kasnije objavljen u Zagrebu Mlakićev prvi roman "Kad magle stanu", kojeg je kritika iznimno dobro ocijenila, susreo je  jedne prilike u Vitezu Marka, koji mu je rekao: "Sjećaš se ti šta sam ja tebi reko!"

“Potom je iz džepa kaputa izvukao moj roman koji je nosao po gradu i preporučivao ga svakome za koga je znao da mu je stalo do knjiga“, kazao je Mlakić.

I svjetski i lokalan

Književnik Miljenko Jergović, također, ističe kako je Vitez u zla doba imao dva velika pisca, pjesnika Ivu Totića i pripovjedača Marka Martinovića Cara.

“Obojica su sa stanovišta dvaju glavnih gradova bili i ostali potpuni autsajderi. Ako ćemo da su Totić i Car bosanski pisci, a jesu, da bosanskiji i ne mogu biti, trebalo bi biti neobično što do danas u Sarajevu za njih nitko nije čuo. Ili nitko nije želio čuti, vjerojatno zato što im imena ne zvuče po sarajevski, zato što su ‘s one strane‘ Viteza, ili jednostavno zato što su iz provincije, pa svejedno koje“, izjavio je Jergović za Dnevnik.ba.

Ako ćemo, nastavlja Jergović, da su Totić i Car hrvatski pisci, a jesu, jer im je takva bila i sudbina u zemlji u kojoj su rođeni i u gradu u kojem su živjeli, trebalo bi biti čudno što u Zagrebu za njih zna tih nekoliko čitateljica i čitatelja zavičajno vezanih uz srednju Bosnu.

“I nitko više. Vjerojatno zato što im se već u imenima čuje da nisu iz Zagreba i iz Hrvatske, zato što zagrebačke poetese bivaju zgrožene kad čuju da se netko rodio u Bosni, a bio bi hrvatski pisac, pa se onda one, Zagrepčanke, demonstrativno učlanjuju u bosanskohercegovački centar PEN-a, da u njemu namiruju internacionalnu kvotu, ili Totić i Car ne postoje u Hrvatskoj jednostavno zato što su iz provincije, pa još bosanske“, kazao je Jergović.

Marko Martinović Car bio je, smatra Jergović, divan, gotov pisac, posvećenik književnosti.

“Radio je u pošti, stvarao književne svjetove u Vitezu, kao što bi ih stvarao na bilo kojoj tački zemljina šara. I bio je svjetski i lokalan. Trebalo bi sabrati sve što je napisao, i objaviti. Za sve koji čitaju u glavnim gradovima i izvan njih“, rekao je Jergović.

Dnevnik.ba

23. rujan 2021 05:40