Ovih dana navršilo se 30 godina od napada Armije BiH na HVO u općini Bugojno i protjerivanju hrvatskog stanovništva s područja općine. Napad Armije BiH dogodio usprkos činjenici da su Hrvati i Muslimani (danas Bošnjaci) u Bugojnu otpor velikosrpskoj agresiji pružali zajednički, te da je zapovjedništvo HVO-a u Bugojnu nastojalo sačuvati suradnički odnos s Armijom BiH u Bugojnu, iako se od siječnja 1993. na područjima susjednih općina vodio otvoreni rat između muslimanskih i hrvatskih postrojbi.
piše: dr.sc. Ilija Vučur, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata
U tome smislu važno je podsjetiti se da je na prvim demokratskim izborima u Bugojnu najviše glasova dobio HDZ, stranka hrvatskog naroda, kojoj su u skladu s rezultatima izbora pripale najodgovornije dužnosti u općinskoj vlasti. U skladu s općim opredjeljenjem hrvatskog naroda, HDZ Bugojna bila je do početka rata nosilac političke borbe i djelatnosti mobilizacije građane hrvatske i muslimanske nacionalnosti za velikosrpskoj agresiji. Stranka je između ostalog u općinskoj skupštini inicirala odluku da se zabrani ulazak JNA u Bugojno kako je tražilo zapovjedništvo JNA, čime je Bugojno praktično spašeno od kapitulacije bez ispaljenog metka. Od početka je podršku općinskome rukovodstvu u otporu velikosrpskoj agresiji s velikim entuzijazmom i organiziranošću pružao hrvatski narod Bugojna, dok je značajniji dio muslimanskog naroda bio pasivan i neorganiziran.
Otpočinjanjem rata u Hrvatskoj veliki broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine pa tako i iz Bugojna, uključio se u obranu zemlje od velikosrpske agresije. To je imalo značajan utjecaj na procjenu mogućnosti slične agresije na BiH te pravovremeno naoružavanje i organizaciju obrane mjesta i općina u kojima su živjeli.
Kako su bugojanski Hrvati '91. u tajnosti pripremali obranu grada od JNA
Isto tako i većina Hrvata u tadašnjim tijelima vlasti uključila se u obrambene pripreme. Tako je Hrvat, načelnik policije u Bugojnu (iako kadar iz bivšeg komunističkog sustava) zdušno radio na dovozu naoružanja i opreme za obranu Bugojna i drugih mjesta u srednjoj Bosni. Organizirao je i odlazak dragovoljaca za obranu Republike Hrvatske. Sve je to radio usprkos nazočnosti 30-tak zaposlenika srpske nacionalnosti u policijskoj stanici i kolebljivom kadru muslimanske nacionalnosti.
Općinski krizni štab Bugojna popunjen rukovodstvom lokalnog HDZ-a osnovan je u tajnosti krajem srpnja 1991., nakon čega je osnovano Zapovjedništvo grada koje je radilo na obrambenim pripremama od velikosrpske agresije. Zapovjedništvo grada je u kolovozu 1991. donijelo odluku o ustrojavanju sektora obrane, pješačkih satnija i vodova te rodovskih postrojbi u skladu s raspoloživim naoružanjem i opremom.
Prvo naoružanje bilo je osobno i lovačko samih pripadnika postrojbi, a raznim kanalima se nastojalo kupiti dodatna količina naoružanja i streljiva. Od Glavnog stožera u Grudama se tijekom 1991. dobilo oko 100 pušaka, a Hrvatima je pripao i dio naoružanja rezervnog sastava MUP-a podijeljen u listopadu 1991., dok je u travnju 1992. od Glavnog stožera HVO-a pristigao kontingent od 400 automatskih pušaka. U prosincu 1991. je ustrojena Prva bojna HVO-a Bugojno Stjepan Radić, koja je prema podatcima Zapovjedništva grada bila prva postrojba ove veličine u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni i cijeloj BiH. Uskoro su nabavljena su prva topnička oružja što je značajno ojačalo obrambene mogućnosti teritorija. Prema podatcima općinskog HVO-a, ustrojavanju brigade na području Bugojna pristupilo se samoinicijativno 28. svibnja 1992. temeljem usmenih konzultacija s Glavnim stožerom HVO-a u Grudama. Od tada je Općinski stožer HVO-a sukcesivno ustrojavao brigadu sa svim postrojbama i službama.
Pored vlastitog naoružavanja, HVO Bugojna je oružjem pomagao i muslimansku vojnu organizaciju u Teritorijalnoj obrani i općinskoj policiji. Tako je primjerice 27. ožujka 1992. HVO predao Muslimanima u Bugojnu 180 automatskih pušaka i 33 60 komada streljiva a 30. ožujka 90 automatskih pušaka, 140 000 komada streljiva i 80 vojničkih odora. Naoružanje i opremu je u oba navrata preuzeo Dževad Mlaćo, koji je kasnije kao visoki rukovodilac stranke SDA postao jedan od predvodnika antihrvatske politike u Bugojnu.
Pored HVO-a naoružavanje Muslimana u Bugojnu pomagalo je i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Tako je primjerice u listopadu 1992. navedeno Ministarstvo izdalo nalog za slanje 300 automatskih pušaka s 200 000 komada streljiva, jednog teškog mitraljeza s 4000 komada streljiva, 50 raketa za VBR 128 mm i 50 raketa za RPG-7 na raspolaganje hrvatskim i muslimanskim postrojbama u Bugojnu.
HVO Bugojno nabavljao je hranu i gorivo iz Hrvatske za bošnjačke izbjeglice
Nakon što su srpske snage zauzele Donji Vakuf, dijelove Travnika i Kupres, na područje općine Bugojno izbjeglo je oko 14 000 stanovnika većinom muslimanske nacionalnosti. Da bi se prehranio tako veliki broj izbjeglica Općinski stožer HVO-a Bugojno nabavljao je hranu i gorivo iz robnih rezervi Republike Hrvatske plaćajući ih u okviru vlastitih mogućnosti. Značajan broj izbjeglica, pretežno žena i djece, organizirano je smješten po turističkim objektima u Hrvatskoj. Otprilike mjesec dana prije napada Armije BiH na HVO u Bugojnu, nakon dogovora političkih predstavnika Muslimana i Hrvata, općinski HVO se obvezao osigurati nesmetan prolazak za konvoja od 70-tak Muslimana prema Republici Hrvatskoj, iako su sukobi između Armije BiH i HVO-a na teritoriju susjednih općina bili u punom zamahu, a pripreme Armije BiH za napad na HVO u Bugojnu su izgleda bile već obavljene.
Velikosrpska agresija u BiH zatekla je bugojanske muslimane poprilično nespremne. Prema dokumentu „Analiza iskustva iz borbenih dejstava“ Štaba općine obrane Bugojno (kojeg su ustrojili bugojanski muslimani) iz travnja 1993. upućenog nadređenom Štabu obrane Okruga TO Zenica, rat i velikosrpska agresija približili su se stanovništvu općine Bugojno 4. travnja 1992. izbijanjem borbi na Kupreškoj visoravni. U tome trenutku u Bugojnu nije postojala ni jedna organizirana jedinica pod zapovjedništvom Općinskog štaba Teritorijalne obrane, dok je sam Štab bio „više nego prepolovljen i dezorganiziran“. Dio štaba je tek nakon naredbe Predsjedništva BiH od 8. travnja o formiranju „nove“ TO BiH i proglašenja ratnog stanja krenuo s organiziranjem i pripremama za oružani otpor agresiji. Prva borbena postrojba TO BiH u Bugojnu, prema bošnjačkim podatcima, ustrojena je 1. svibnja 1992.
Prema gore navedenom dokumentu, do 17. travnja 1992. u Bugojnu bilo je prijavljeno 642 pripadnika u TO, ali Općinski štab TO Bugojna „nije imao nikakvih ustrojenih jedinica pod svojim zapovjedništvom.“ Tek krajem srpnja 1992. Rasim Delić zapovjednik odsjeka Glavnog štaba Armije BiH u Visokom, nakon obilaska teritorija, izvijestio je štab u Sarajevu da u Bugojnu već „postoji mogućnost ustroja brigade“ ali da za to ne postoje odgovarajuća kadrovska rješenja. Dijelom i zbog navedenih razloga bugojanska 307. motorizirana brigada Armije BiH ustrojena je tek u studenom 1992. godine. Zapovjedne strukture Armije BiH krajem srpnja 1992. otvoreno su i priznavale „naša početna nesnalaženja“ početkom velikosrpske agresije na BiH, te prestanak funkcioniranja legalnih civilnih vlasti na širem području srednje Bosne.
Važno je podsjetiti se da je Muslimanima u BiH trebalo nekoliko mjeseci da se jasnije odrede prema ratu i sudionicima. Tek su u lipnju 1992. prihvaćene smjernice o ciljevima rata i organizaciji vojske, koje su bile više deklarativnog nego stvarnog značaja. Osnovna intencija bila je zadržati privid republičkoga kontinuiteta. Stoga je vojna sila u početnoj fazi zadržala ime Teritorijalna obrana, a u ljeto 23. lipnja 1992. preimenovana je u Armiju BiH.
Pored ostalog i zbog muslimanskog kašnjenja s obrambenim pripremama, Srbi su najviše uspjeha imali na područjima gdje su Hrvati bili najmanje brojni a HVO slab ili nije postojao. Činjenica je da su u početnoj fazi agresije Srbi najveće uspjehe postigli u Bosanskoj krajini, istočnoj Hercegovini i Semberiji. Poznato je da su Donji Vakuf (s muslimanskom većinom i simboličnim brojem Hrvata bez mogućnosti ustroja HVO-a) Muslimani u prvoj polovici svibnja 1992. prepustili agresoru bez borbe. Upravo radi toga je general Bobetko poslao 19. svibnja u Bugojno Bojnu Frankopan da organizira obranu na smjeru prema Donjem Vakufu, otkuda su srpske snage krajem svibnja i sredinom lipnja izvele nekoliko jakih napada. Pored Frankopana u zaustavljanju srpskih napada iz Donjeg Vakufa sudjelovale su i odabrane postrojbe Brigade Eugen Kvaternik, kao i postrojba Alfa Force iz HVO-a Uskoplja.
Zajednička obrana grada od velikosrpske agresije brzo se 'raspala'
Hrvati i Muslimani su početkom svibnja 1992. formirali zajedničku Komandu obrane grada. Glavni stožer HVO-a s ciljem ojačavanja zajedničkog zapovjedništva HVO-a i Armije BiH uputio je pukovnika Miru Andrića, koji je u prosincu 1992. izvijestio stožer da je ostvaren „prvi stupanj koordinacije i zapovijedanja te se u praksi poštuju postignuti dogovori.“ Napomenuo je na kraju da je koordinacija u zapovijedanju ometana s više zapovjedne razine Armije BiH.
U drugoj polovini lipnja 1992. razdvojena su zapovjedništva HVO-a i TO-a u Bugojnu. Hrvatsko vijeće obrane predalo je TO-u crtu prema Donjem Vakufu, a samo se orijentiralo na smjer prema Kupresu. Prema tvrdnji zapovjednika TO Bugojna iz toga vremena zajednička Komanda obrane grada raspala se zbog podjele geografski odvojenih zona odgovornosti, dok hrvatsko zapovjedništvo iznosi da se zajedničko zapovjedništvo raspalo zbog različitih gledišta na daljnju organizaciju obrane od srpskih snaga. Zapovjednik Brigade Eugen Kvaternik istovremeno je izvještavao nadređene o dobroj suradnji s TO BiH, s kojom su ustrojili zajedničko topništvo, vezu i protuzrakoplovnu postrojbu.
Kao ilustrativan prikaz općeg stanja političkih odnosa u to vrijeme između Hrvata i Muslimana u BiH u to vrijeme, može nam poslužiti dio izvješća Glavnog štaba Armije BiH iz prosinca 1992. Ministarstvu obrane BiH, u kojem se upozorava da su „ uspostavljajući tijesnu suradnju s HVO-om u našoj regiji i šire došli do zaključka da ključ problema nije ni u njima niti u nama nego isključivo u političkim strukturama.“ Upozoravaju nadalje na praksu pristranosti medija u BiH, odnosno napadanje političara suprotne strane, bez napora (političara op.a) da se riješe postojeće nesuglasice.
Upozoreno je nadalje na praksu napuštanja Armije BiH od strane Hrvata zbog stvorenog dojma da se radi o muslimanskoj vojsci što se argumentira „formiranjem muslimanskih snaga, uvođenjem vjerskih pozdrava u jedinicama te smjenom Hrvata u legalnim organima vlasti“. Prema navodima štaba, od strane hrvatskog naroda osporavao se i „legitimitet predstavnika hrvatskog naroda u organima vlasti republike“ Na kraju izvješća ministarstvo je upozoreno da će „ukoliko se ne poduzmu aktivnosti na političkom planu za prevazilaženje ovakvog stanja doći do otvorenog sukoba muslimanskog i hrvatskog življa.“
Značajan doprinos narastanju međunacionalnih tenzija u Bugojnu i šire davala je obavještajna služba 3. korpusa Armije BiH koju je vodio Selmo Cikotić šaljući neprovjerene, tendenciozne i često izmišljene informacije zapovjedništvu korpusa o namjerama i djelovanju postrojbi i pojedinaca HVO-a u području odgovornosti korpusa.
Zapovjedništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina HVO-a zapovjedilo je u rujnu 1992. HVO-u Bugojna „sprječavanje svih negativnih djelovanja između HVO-a i TO BiH“ jer su srpske snage računale da bi im sukob Hrvata i Muslimana olakšao borbena djelovanja za zauzimanje Bugojna koja su u navedeno vrijeme izvodili. Sigurnosnim vojnim službama je istovremeno zapovjeđeno poduzimanje mjera za otkrivanje „ubačenih ljudi koji rade…na stvaranju sukoba između HVO-a i TO-a.“
Prema dostupnoj dokumentaciji pripreme za napad na HVO Bugojna Armija BiH započela je najkasnije u siječnju 1993. kada se prema riječima zapovjednika 3. korpusa Armije „vrše adekvatne pripreme, obezbjeđenja vitalnih objekata, raspored jedinica, praćenje pokreta i namjera HVO-a.“ U drugoj polovini travnja 1993., nakon sukoba Armije BiH i HVO-a u dolinama Neretve i Lašve, Komanda 3. korpusa naredila je snagama u uskopaljskoj dolini da budu spremne razbiti i razoružati HVO u Bugojnu i Gornjem Vakufu. Dana 28. lipnja zapovjedništvo 3. korpusa upozorilo je podređene postrojbe u Bugojnu da pregovori s HVO-om ne vode nikamo te da procijene jesu li se „stekli uslovi da snage HVO-a pozovu na predaju.“
Nakon ofenzive Armije BiH u središnjoj Bosni u lipnju i početkom srpnja 1993., HVO u Bugojnu došao je u nezavidan položaj. Bio je u poluokruženju snaga Armije BiH i srpskih snaga na Kupreškoj visoravni, tako da je mogao izvoditi samo obranu teritorija koji je do tada kontrolirao. S ostalim postrojbama HVO-a imao je nestabilnu vezu ispresijecanu naseljima s muslimanskim stanovništvom na prometnici između Bugojna i Gornjeg Vakufa. Zapovjedništvo OZ SZH izdalo je zapovijed svim podređenim brigadama pa tako i Brigadi Eugen Kvaternik „za izradu plana obrane u eventualnom sukobu s muslimanskim oružanim snagama.“ Nakon izrade u zapovjedništvu brigade, plan obrane dostavljen je zapovjedništvu OZ SZH najranije krajem svibnja 1993. godine.
Uoči napada HVO je u Bugojnu imao oko 3200 vojnika u brigadi Eugen Kvaternik i Domobranskoj pukovniji. Armija BiH imala je oko 4500 vojnika u 307. motoriziranoj brigadi i Općinskom štabu obrane s prostornim strukturama. Postrojbe su bile izmiješane u skladu s demografskim rasporedom stanovništva na teritoriju općine.
Teror nad bugojanskim Hrvatima: Logori, protjerivanje, opća pljačka
Sukob je počeo 17. srpnja 1993., prema hrvatskim izvorima zbog napada Armije BiH na skupinu vojnika HVO-a koja se vraćala s crte, a prema muslimanskima zbog postavljanja punkta HVO-a u naselju Vrbanja većinski naseljenog Muslimanima. Prema podacima dopredsjednika HVO-a u Bugojnu, muslimanske snage na punktu u Vrbanji ubile su dvojicu pripadnika antiterorističke grupe i dvojicu ranile, ,,pa je odlučena da se formira zajednička komisija koja će ispitati taj slučaj. Kada je zajednička komisija došla u dio sela Vrbanja, koji je pod kontrolom HVO, pripadnici ATG HVO su uhitili članove komisije muslimanske nacionalnosti te ih nešto kasnije ubili". Uslijedilo je obostrano postavljanje punktova po gradu, zarobljavanje vojnika i civila te oduzimanje vozila i naoružanja.
Snage Armije BiH pojačane jedinicama iz susjednih općina pod muslimanskom kontrolom, od 19. srpnja započele su s frontalnim topničkim i pješačkim napadima na sve položaje Brigade E. Kvaternik. Posebno su na udaru bili položaji brigade u samome gradu, koji su se branili neuvezano, s nedovoljnim snagama i bez jasnog plana obrane. Do 26. srpnja zauzete su baze sve tri bojne Brigada E. Kvaternik čime je brigada praktično prestala postojati kao borbena cjelina. Hrvatsko vijeće obrane bilo je u teškom položaju zbog premorenog ljudstva i nedostatka streljiva i uz borbu je počelo evakuaciju civila iz većinom okruženih hrvatskih naselja. Radi skraćivanja crta i ojačavanja položaja HVO je 25. srpnja povukao snage i civile iz sjevernih odsječenih naselja i u proboju se spojio sa snagama u naselju Kula. Ovaj potez iako vojnički ispravan, izazvao je apsolutnu kontra reakciju. Dogodilo se da se vojska pridružila civilima, odnosno obiteljima u nastojanju da se povuče u dubinu teritorije. Kaos je bio potpun, a obrana u rasulu. Probojem ostataka vojske i izbjeglog stanovništva 30. i 31. srpnja, prema Gornjem Vakufu i Rami prestao je svaki otpor i snage Armije BiH preuzele su kontrolu nad većim dijelom općine Bugojno.
U borbama za Bugojno zarobljeno je oko 400 pripadnika brigade, manji dio zarobljenika je pobijen odmah a jedan dio je usmrćen naknadno na različite načine. Preživjeli zarobljenici smješteni su u zarobljenički logor na gradskom stadionu, gdje su boravili u neljudskim uvjetima do razmjene u ožujku 1994. godine. Iz logora je odveden i po svemu sudeći smaknut 21 pripadnik HVO-a Bugojno, a tijela većine njih nisu pronađena do današnjih dana. Prema nepotpunim podatcima, od početka sukoba s Armijom BiH do 29. srpnja 1993. poginulo je 86, a ranjeno više od 50 pripadnika HVO-a općine Bugojno. Iz Bugojna je Armija BiH protjerala oko 15 000 stanovnika hrvatske nacionalnosti pri tome ubivši oko 110 civila.
Nakon zauzimanja Bugojna od strane Armije BiH, došlo je do masovnog terora nad preostalim hrvatskim stanovništvom. Pored opće pljačke imovine bugojanskih Hrvata, kako od strane službenih vlasti tako i od muslimanskog stanovništva vršio se progon i zlostavljanje Hrvata bez obzira na dob, spol i političke stavove. Za sudbinu nekih stradalih civila ne zna se još i danas. Nakon završetka rata općinska bošnjačka vlast svim sredstvima je sprječavala povratak bugojanskih Hrvata svojim domovima, u čemu je dobrim djelom do danas i uspjela.
Dnevnik.ba