Cilj poslijeratne bošnjačke politike u BiH je poznat, davno objelodanjen i danas se podrazumijeva - namjera je ovladati zajedničkim resursima i teritorijem, te doslovno istisnuti građane BiH hrvatske nacionalnosti s prostora koji danas nazivamo entitet FBiH- Time povećavajući bošnjački lebensraum, odnosno osvojiti onaj teritorij koji Armija biH nije mogla osvojiti u ratu; u prvom redu riječ je o središnjoj Bosni.
U ostvarivanju tog cilja bošnjačka politika imala je sve ove godine licemjernu i svesrdnu pomoć SAD-a, Britanije, Njemačke, naravno i Turske, a dugo godina čak i Hrvatske (sjetimo se samo notornog Mesića). Tako se duže od 20 godina priča o tzv. "građanskoj BiH" koja u bošnjačkoj političkoj viziji označava državu i društvo "slobodnih građana Bošnjaka" i osoba drugih nacionalnosti koje zdušno podržavaju bošnjačku političku agendu, odnosno borbu za tzv. bošnjačku stvar.
U ostvarivanju tog cilja koristilo se svakojake taktike, sve kako bi se potpuno obesmislilo i Daytonski mirovni sporazum i Ustav BiH i zajedničke institucije konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine. Takve politike bošnjački establišment nije provodio samostalno, nego uvijek uz potporu zapadnih zemalja i uz asistenciju visokih predstavnika. Doslovno sve i jedna odluka visokog predstavnika, sve i jedno nametanje zakon uvijek je, bez greške, bilo u skladu s bošnjačkim unitarističkim politikama.
No, unatoč svim tim naporima, ni bošnjačka ni međunarodna politika nisu dočekali ostvarivanje svoga cilja - Hrvati nisu nestali iz Bosne i Hercegovine, nego su unatoč svemu i dalje politički faktor. Pretvaranje Hrvata iz konstitutivnog naroda u nacionalnu manjinu još uvijek nije završeno i čini se kako naposljetku neće uspjeti.
Bildanje brojki
Jedan od najvažnijih aspekata borbe za "građansku BiH" bio je bildanje brojnosti Bošnjaka kao konstitutivnog naroda kako bi se moglo tvrditi kako u BiH živi preko 50 posto Bošnjaka. Da bi se to ostvarilo, bošnjačka politika se morala potruditi da u mirnodopskim uvjetima doslovno potjera što je moguće veći broj Hrvata iz BiH, odnosno da spriječi njihov povratak nakon rata. I to se u dobroj mjeri i uspjelo.
Recimo, u Zenici je na popisu stanovništva iz 1991. godine živjelo 55 posto Bošnjaka (tadašnjih Muslimana), 15 posto Hrvata i 16 posto Srba. Prema popisu iz 2013. godine, u Zenici živi 84 posto Bošnjaka, 7,5 posto Hrvata i svega 2 posto Srba. U Sarajevu su Bošnjaci porasli s 50 posto stanovništva 1991. na 84 posto 2013., dok su Hrvati pali sa sedam na četiri posto, a Srbi s 27 na svega tri posto, odnosno nestalo je 120.000 sarajevskih Srba. Slično je i u Tuzli i drugim gradovima u kojima izborne pobjede odnose "probosanske stranke" i koje zagovaraju tzv. "građansku BiH".
Kakvu "građansku BiH" bošnjačke stranke zagovaraju, najbolje se vidi po promjeni u strukturi stanovništva koja se dogodila kroz ovih 30 godina (danas je stanje vjerojatno puno gore nego to pokazuje popis iz 2013. godine) u sredinama u kojima imaju nesmetanu vlast.
Hrvatski identitet danas je tako postao potpuno neprihvatljiv u dijelovima BiH gdje vlast imaju "probosanske snage" i njegove nositelje diskriminira se na svaki način.
Jedan, pak, od ključnih načina istiskivanja hrvatskog identiteta iz BiH događa se i kroz nametanje političkih predstavnika, poglavito u Predsjedništvu BiH koje nosi snažnu simboličku poruku. Nametanjem hrvatskog člana Predsjedništva glasovima Bošnjaka i k tomu još i likovanje zbog takvog jednog nemoralnog čina, nije ništa drugo nego izražavanje neprijateljstva prema stanovnicima BiH, građanima ove zemlje, hrvatske nacionalnosti. Ne nanosi se time gotovo nikakva šteta ni HDZ-u ni Draganu Čoviću, kako se infantilno mulja po bošnjačkoj javnosti, nego se onemogućava sudjelovanje u političkom životu upravo građanima BiH hrvatske nacionalnosti.
I to su sve poznate, pokazane i dokazane stvari.
Unatoč tomu, bošnjačka politika na predstojećim izborima ide u novu rundu preglasavanja Hrvata i izbacivanja njihovih političkih predstavnika iz izvršne vlasti u FBiH i BiH.
Povijesna zadaća
Hrvatski narodni sabor je na svome posljednjem zasjedanju otvoreno najavio kako će se tomu suprotstaviti izgradnjom federalne jedinice s hrvatskom većinom, Čović je također ovih dana otvoreno, u pismu međunarodnim dužnosnicima, potvrdio kako će novo bošnjačko preglasavanje Hrvata dovesti do stvaranja hrvatske federalne jedinice.
To je nešto što je poodavno trebalo učiniti, no ni sad nije kasno. Hrvatska politika u BiH sada napokon ima i podršku Hrvatske.
Država Bosna i Hercegovina, s hrvatske točke gledišta, može i treba postojati isključivo ukoliko će u njoj i hrvatski konstitutivni narod moći konzumirati doslovno sva prava koja mu pripadaju iz tog statusa. Ukoliko to neće biti slučaj, ukoliko ćer Bošnjaci nastaviti birati hrvatske političke predstavnike na svim razinama (a hoće), onda Hrvati trebaju početi rušiti ovu državu. Postojanje BiH nema nikakvog smisla ako će to nastaviti biti država koja će nastojati eliminirati Hrvate kao politički faktor ali i kao nositelje hrvatskog identiteta.
Narodi stvaraju države, a ne obratno. BiH su stvorila tri konstitutivna naroda i ako je dva od tri naroda ne žele - onda ona ni ne treba postojati. Bošnjačka politika neće prestati s ponižavanjem Hrvata, upravo suprotno: nastavit će umjesto Božića čestitati "kalendare", nazivati vjerske poglavare fašistima, opravdavati i relativizirati ratne zločine nad hrvatskim civilima, novinarima i drugi intelektualcima lijepiti etikete UZP-ovaca...
Zato je uistinu vrijeme da hrvatska politika u BiH i uradi ono što najavljuje - hrvatska ravnopravnost u BiH najbolje će se moći ostvariti kroz federalnu jedinicu s hrvatskom većinom. Potom će biti moguća i demografska obnova.
Za početak, nužno je formirati Međužupanijsko vijeće i Zajednicu općina s hrvatskom većinom. To treba biti klica iz koje će izrasti hrvatski entitet. Kao što je i Herceg Bosna izrasla i regionalnih hrvatskih zajednica.
To je povijesna zadaća Hrvatskog narodnog sabora.
Dnevnik.ba