To su otprike kapaciteti bošnjačke vanjske politike – Nemamo saveznika ni prijatelja, ali smo protiv da drugi imaju saveznike i prijatelje.
A nije uvijek bilo tako. Kada je Franjo Tuđman uručio lentu prijateljstva Aliji Izetbegoviću 1995. godine, Hrvati su bili bošnjački saveznici. Evo kako danas govore vjerni polagači vijenaca na Alijin mezar:
Bakir Izetbegović, 30.04.2018.: ” …relevantne rezolucije organizacije Ujedinjenih naroda i presude međunarodnih sudova su nedvojbeno potvrdile da se radilo o agresiji susjednih zemalja i udruženim zločinačkim poduhvatima koji su sezali do Miloševića i Tuđmana”
Šefik Džaferović, 17.11.2019.: “Branili se i odbranili od dva agresora” i nešto preciznije 15.09.2018.: „Zavidovićani su tihi, čestiti i pošteni ljudi. I onda kada nam je bilo najteže, ovi ljudi su shvatili šta nam je činiti i raditi. Braniti odlučno svoj grad i svoju domovinu. Ovaj grad je doživio dvostruku agresiju“
Željko Komšić (govor u UN), 21.01.2019.: „Mi u Bosni i Hercegovini nismo ni 1992. godine započeli rat, taj rat započet je od naših susjeda“
Bošnjačka politika danas, sa svojih najviših pozicija nedvosmisleno izjavljuje da je Hrvatska bila agresor na BiH. To je službeni stav oko kojeg se slažu sve bosanske, probosanske i građanske stranke.
Naravno, nema nikakvog smisla da je Hrvatska agresor na BiH a HVO nije. Dakle, ako je Hrvatska agresor na BiH, onda je agresor i HVO i ukupna hrvatska politika u BiH. Kako se hrvatska politika u BiH od 1990. do danas nije mijenjala, i kako hrvatski narod u BiH uporno podržava uvijek istu politiku, onda je sukladno tumačenju bošnjačke poltičke elite, hrvatska politika u BiH jednako agresivna danas kao i za vrijeme „agresije“.
Uostalom, upravo to potencira ranije nabrojani trojac u svakoj prilici.
Što onda mogu očekivati Bošnjaci koji doslovno graniče samo sa dva naroda – srpskim i hrvatskim!?
Mudro vodstvo bi uvijek pravilo savezništva s bar jednim susjednim narodom. Možda bi učinilo i neke ustupke, zaboravilo na neke greške iz prošlosti… Ne. Bošnjačko vodstvo za razliku od 1995. ne prima lente nego bljuje vatru nemilice, bez prestanka, bez obzira na priliku. Od Zavidovića do New Yorka.
S kojim ciljem?
Nema cilja. Ima samo posljedica.
A posljedice su jasne. Prva posljedica je približavanje hrvatske i srpske elite. Ne samo po pitanju odnosa prema Bošnjacima nego i drugim praktičnim i ideološkim pitanjima.
Druga je posljedica udaljavanje hrvatske i bošnjačke politike. Najmanje pet zadnjih godina bošnjačkim političarima zatvorena su vrata Zagreba. Nema susreta ni s predsjednicima ni premijerima. Osim multilateralnih susreta gdje su pozvani kao nužno zlo, nikakvih bitnih kontakata nema.
Pelješki most, koji su bošnjački političari digli na najvišu razinu, kukali, prijetili i galamili, završio je potpunim fijaskom. Osim dva prosvjedna pisma, nisu čak izmamili ni poštenu reakciju hrvatskih vlasti. A most još malo i završen.
Ni jedan od bošnjačkih političara se u biti nema sastati ni sa kim u Hrvatskoj, nazvati ga, zatražiti neku uslugu, dogovoriti posjet, dobiti donaciju. Makar koju kiruršku masku. Ništa.
Činjenica da Zvizdić i Turkovićka moraju kao uplakana djeca vrištati „a što ja nisam ništa dobio!?“, umjesto da recimo član Predsjedništva „iz reda hrvatskog naroda“ ima neki kontakt u Hrvatskoj osim Stipe Mesića ili Vlahe Orepića, pa da „izganja“ kakvu pomoć.
Ne.
Bošnjačka politika danas nema ni prijatelja ni saveznika. Ima tek iznuđenu podršku moralno ucjenjene međunarodne zajednice koja čini razliku tek u dnevno političkim razmiricama, ali suštinski nikom ne koristi.
Ni Bošnjacima a ni Bosni i Hercegovini, jednoj i jedinoj.
Dnevnik.ba