Article_Top_970x250

Hrvati u BiH - pregled političkog nestanka

ANALIZA

Hrvati u BiH - pregled političkog nestanka

srp 23, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Zarobljeni između srpskog separatizma i bošnjačkog unitarizma, budućnost Hrvata u BiH je iz dana u dan sve neizvjesnija; jedino izvjesno je to da sve upućuje da će uskoro postati zanemariva politička, ali i demografska zajednica. Propast Aluminija, neriješena strateška ustavno-pravna pitanja, iseljavanje, ali i loša startna pozicija, intervencionizam međunarodne zajednice, planirano uništavanje poluga gospodarske moći, samo su dijelovi iz dramatične povijesti, bh. Hrvata, naroda konstitutivnog u BiH, jedino na papiru. Dnevnik.ba donosi kronologiju, svojevrsne, političke sudbine Hrvata u BiH, od 1991. do danas...

Krah mostarskog Aluminija, jednog od stupova hrvatskog gospodarstva u BiH, je nakon tenkovskih napada i uništenja Hercegovačke banke, najveći udarac gospodarstvu na većinski hrvatskim područjima u Federaciji BiH.  Aluminij je preživio ratni vihor u BiH i obnovio proizvodnju nakon Daytona, a pitanje je hoće li preživjeti današnjicu kada je postao žrtvom u grotlu, uobičajeno loših i narušenih političkih odnosa Hrvata i Bošnjaka. BiH je uvijek u stanju političke krize i latentnih sukoba, a Hrvati u BiH, najmalobrojniji konstitutivni narod preživljava demografsku kataklizmu: uz propast Aluminija, uz obećanja izmjena Izbornog zakona prema kom bi sami birali svoje predstavnike u vlasti. Hrvatski narodni sabor BiH, krovnu instituciju koja bi iduće godine trebala obilježiti 20. godišnjicu osnutka napustile su  četiri političke stranke. Sveukupna slika – loša, perspektiva – još  gora. 

(Samo)zarobljeni između srpskog separatizma i bošnjačkog unitarizma, budućnost Hrvata u BiH je iz dana u dan sve neizvjesnija; jedino izvjesno je to da sve upućuje da će uskoro postati zanemariva politička, ali i demografska zajednica. 

Da bi se tmurna današnjica razumjela, potrebno je vratiti se na početak - godine u kojima je odgovor na pitanje “Kako je sve uopće počelo?”. 

Raspad i nastanak svih naših republika

“Svi Srbi u jednu državu”, jedna je od političkih deviza srpskog političkog vrha krajem osamdesetih godina, uoči raspada bivše Jugoslavije. Da ne ostane samo na politikantstvu, pobrinula se JNA, već 1991. godine, nakon proglašenja samostalnosti Slovenije, a potom i Hrvatske kada se, gotovo preko noći, transformirala u  “svesrpska narodna armija”. Fingirano je “napala” i u roku sedam dana se povukla iz Slovenije,  potom Hrvatsku, te okupirala dijelove teritorija s posve jasnim namjerama oduzimanja tih prostora od Hrvatske. Na području BiH u tom razdoblju bili su rezervni sastavi JNA u pripravnosti, a političku odluku o “konkretnim akcijama i borbenim dejstvovanjima” donio je Radovan Karadžić, 9. siječnja 1992. godine proglasivši “Srpsku republiku u BiH” koja je kasnije preimenovala u Republiku Srpsku.

HDZ BiH, koji je uz SDS i SDA, činio vlast na prvim višestranačkim izborima u BiH, kao potporu tada već razorenoj Hrvatsku, osniva u Grudama, 18.11. 1991. Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu, koja je proizišla iz ranijih Hrvatske zajednice Bosanska Posavina te HZ Srednja Bosna. Hrvati iz BiH su, uz Bošnjake, na referendumu izglasali neovisnost Bosne i Hercegovine u ožujku 1992. i to mahom, na nagovor Katoličke crkve u BiH.  Izglasala se “suverena i nezavisna Bosna i Hercegovina, država ravnopravnih građana i naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i svih ostalih koji žive u njoj”, iako je rukovodstvo HDZ BiH tražilo promjenu referendumskog pitanja, ali kako to, uglavnom biva, od tog se odustalo. 

„Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?”, glasio je HDZ-ov prijedlog referendumskog pitanja. 

Vance-Owenov plan mamac za sukob HVO-a i Armije BiH 

Upravo su “nacionalna područja”, odnosno, “kantoni”, doveli do žestokog rata dojučerašnjih saveznika u borbi protiv JNA i srpske agresije na BiH. Saveznici, HVO i Armija BiH, zaustavljali su konvoje i tenkove JNA (dolina Neretve, džep oko Orašja, Vlašić), zajedničkim snagama branili teritorij BiH i njegovo stanovništvo. Međutim, nije prošlo ni tri mjeseca od referenduma o nezavisnosti, a saveznici su postali “žestoki” neprijatelji u lipnju ’92. kada izbija prvi sukob u Novom Travniku između pripadnika HVO-a i Armije BiH koji se, ubrzo, proširio i na ostatak Središnje Bosne. Toj atmosferi niza incidenata kumovali su dolazak  bošnjačkih izbjeglica iz Bihaćke krajine, žrtava srpske agresije, i dolazak mudžahedina, preko teritorija Hrvatske, te pad Jajca u jesen ’92. godine. 

Sve to, dovelo je do krvavog i žestokog sukoba tijekom cijele ’93. godine koji se iz Središnje Bosne proširio, i na područje Hercegovine. Unatoč činjenici kako su kroz to razdoblje trajali mirovni pregovori u kojima su sudjelovale sve tri strane, svojevrsni politički mamac, odnosno, okidač Vance-Owenov plan prema kojem bi BiH bila decentralizirana država podijeljena u 10 pokrajina. 
 

Hrvatsko-bošnjački rat: Najtamnija epizoda povijesti i obostrana strateška greška 

Prema Vance-Owenovom planu, Središnja Bosna, provincija 10 s Travnikom kao glavnim gradom imala bi relativnu hrvatsku većinu. Plan su predstavnici Srba promptno odbili jer BiH ni kao misaona imenica nije postojala u njihovim političkim vizijama. U ljeto ’93. autori plana potvrdili su kako je i službeno mrtav. 
Smrt tog mirovnog plana, koliko god to morbidno zvučalo, dala je  šansa ratu – u ljeto ’93. godine trajala je jedna od najkrvavijih epizoda jednogodišnjeg hrvatsko-bošnjačkog rata.

Politički ciljevi Armije RBiH bili su zauzeti Središnju Bosnu i omogućiti izlazak na Jadransko more, a Hrvata autonomni entitet s hrvatskom većinom, pa je tako HZHB prerasla u HRHB, te prema Haškom tribunalu i pripojenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj što je, barem ako je vjerovati Mati Graniću, ratnom ministru vanjskih poslova RH, ratni lider Bošnjaka, Alija Izetbegović, nudio Franji Tuđmanu, a potonji odbio u nekoliko navrata. 

Središnja Bosna promijenila tijek rata 

Sam karakter sukoba HVO-a i Armije RBiH najbolje ilustriraju prosudbe obavještajno-sigurnosnog sektora svih triju zaraćenih strana. Hrvatski su ‘sigurnjaci’ u ljeto ’93. kada je  HVO u Središnjoj Bosni bio, praktično, na koljenima, a stanovništvo iz gradova: Zenice, Travnika, Kakanj, Bugojno, Fojnica, Konjic i Jablanica, protjerano, da će u roku nekoliko sati zauzeti sjeverna područja od Mostara. Jednako tako, bošnjačka je strana tvrdila kako u roku 24 sata mogu potopiti enklavu u Lašvanskoj dolini. VRS je tada bila strateški partner opstanku i jednima i drugima: HVO-u  u enklavama Žepče, Lepenica i Lašva, a Armiji BiH u dolini Neretve. 

Ništa od toga se, u principu, nije dogodilo: Armija BiH nije uspjela dobaciti do Neuma, zahvaljujući stanju u Središnjoj Bosni, ali i ovladavanjem HVO-a prostorom Dubravske visoravni, ključnom točkom u trokutu Mostar – Čapljina – Stolac.

Nadalje, HVO je obranom enklava u Središnjoj Bosni, unatoč mudžahedinima, obranio strateški prostor i tako promijenio tijek, ali i karakter rata u BiH što je kasnije dovelo i do Washingtonskog sporazuma i primirju među “dojučerašnjim saveznicima”.  U tom “ratu za prometnice”, kako se još naziva,  sukob u Središnjoj Bosni, Hrvati  tog kraja, praktično su, zahvaljujući lošim prosudbama sigurnosnog-obavještajnog sektora Hrvatske bili u “logoru otvorenog tipa” i ostavljeni na “milost i nemilost” 8 puta naoružanijem i snažnijem neprijatelju – Armiji BiH.

Pogrešne prosudbe sigurnosnih službi svih strana

Iako  je vrh Republike Hrvatske u prosincu ’93. organizirao humanitarni konvoj  “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” kojim su pristigli hrana i lijekovi za Hrvate tog dijela BiH, i dalje ostaje činjenica kako su mudžahedini čije su postrojbe bile glavna napadačka i protjerivačka sila, došli preko teritorija Hrvatske u Središnju Bosnu. Prizor iz sela Guča Gora u ljeto ’93. nakon protjerivanja i uništavanja franjevačkog samostana koji je nedavno obilježio  160. obljetnicu osnutka o tom sve gori: automobili  Toyota iz kojih izlaze razulareni “humanitarni djelatnici” s Bliskog istoka imali su zagrebačke registracijske oznake.  Tako je stvorena “elitna islamistička mudžahedinska postrojba”, a dolazak njenih vojnika i danas se, neuvjerljivo pokušava opravdati “američkim pritiscima na Hrvatsku”. 

“Lutajuća” politika Hrvatske tada, prema Hrvatima u BiH, zrcali se na hrvatsko-bošnjačkom sukobu. S jedne strane, gotovo pa nekontrolirano naoružavanje Armije BiH i propuštanje konvoja oružja, suradnja u Posavini i dolini rijeke Usore u borbi protiv VRS-a, a samo 20 kilometara dalje, u Žepču, ‘suradnja s VRS-om”. Izborom HVO-a kao “strateškog partnera u Središnjoj Bosni”, VRS je ustvari pogrešno procijenila: zahvaljujući opstanku Središnje Bosne i enklava Lašva, Kiseljak i Žepče, potpisan je Washingtonski sporazum, a tako i stvoreni uvjeti za ponovne zajedničke operacije ’95.: Maestral, Skok-1-2, Južni potez i na koncu same, Oluje, gdje je, znakovito, prvi helikopter na kninskom stadionu bio onaj Protuzračne obrane HVO-a, Zbornog područja Vitez kojim je upravljao pilot Goran Batalija čiji su letovi spasili živote brojnih ljudi jer je to bila jedina veza Središnje Bosne s “ostatkom svijeta”. 

  (potpisivanje Daytona 1995. / HRT) 

Rat za interpretaciju rata 

Unatoč krhkom vojnom savezništvu ’95. godine i stvaranju zajedničkog entiteta, Federacije BiH, u Daytonu, gdje Hrvati iz BiH, ponovno nisu imali svoje “predstavnike” nego bili instrument i “roba za trgovanje” Hrvatske, jednogodišnji sukob HVO-a i Armije BiH, najmračnija je epizoda iz povijesti, ne samo ta dva naroda, nego BiH. Zbog teškog naslijeđa kojem je svoj obol dao i Haški tribunal, pa i Sud BiH, nema nevinih i nema zadovoljnih: Ahmići, Stupni dol, Vrbanja, Križančevo selo, Trusina, Buhine kuće, Bikoši, Grabovica, Uzdol, logori Dretelj, Heliodrom, Muzička škola, Iskra, uništavanje niza vjerskih – i islamskih i katoličkih objekata, na tisuće protjeranih Hrvata i Bošnjaka, ni danas nema političkog mira i teško da će ga, još dugo, uopće biti. Jer je i nakon  rata – rat: ovog puta, za interpretaciju rata. 

Dayton i Hrvati u BiH: Od ratnih pobjednika do političkih gubitnika 

U vojnoj bazi, u Daytonu, ispisana je ustavna arhitektura BiH - države triju konstitutivnih naroda – Hrvata, Srba, Bošnjaka i ostalih građana sastavljene od dva entiteta i Distrikta Brčko. Daytonom danas, u BiH, nitko nije zadovoljan: osobito jer je izvorni Dayton narušen intervencionizmom međunarodne zajednice. Hrvati u BiH već su 1995. kada je potpisan bili dekonstituirani. Srbi su dobili Republiku Srpsku i od svjetskih sila nagrađeni za genocid u Srebrenici i etničko čišćenje Hrvata i Bošnjaka, entitetu u kojem je danas postotak nesrpskog stanovništva u potpunosti zanemariv. Hrvatsko pregovaračko izaslanstvo, predvođeno Matom Granićem, ministrom vanjskih poslova RH i Krešimirom Zubakom, posljednjim predsjednikom HRHB-a, prodalo je kolektivna prava Hrvata u BiH za mirno reintegriranu Hrvatsku u avnojevskim granicama.

Dali su mandat OESS-u da izradi “Izborna pravila i propise” prema kojima je Federacija BiH jedna izborna jedinica, a bošnjačko biračko tijelo već ’96. na prvim postdaytonskim izborima moglo nametnuti hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Uloga Mate Granića u uništavanju hrvatskog naroda u BiH

Teritorij pod kontrolom HVO-a prodan je za deblokadu Sarajeva i omjer 51:49 posto teritorijalne raspodjele BiH. Hrvati su, tako, izgubili Vitorog, stratešku točku koja je povezivala Jajce, odnosno, Bosnu s Hercegovinom (prometnica Kupres – Šipovo – Jajce), dobili srpsku većinu na prostoru Drvara, Grahova i Glamoč i  zauzvrat dobili samo spoj Orašje – Odžak – Županja. Pregovarači, Granić i Zubak, čak nisu tražili ni općinu s hrvatskom većinom u okviru RS-a što je, eventualno, mogao biti poticaj povratku na “očišćeni teritorij”. Iako s relativnom bogatim vojnim mirazom, ratni pobjednici, bh. Hrvati su u Daytonu postali politički gubitnici. Obespravljeni i dekonstituirani, a loša startna pozicija, godinama se samo urušavala. Danas Granić tvrdi kako “nije bilo predviđeno da Bošnjaci biraju Hrvatima člana Predsjedništva BiH”. Granić zaboravlja da je Daytonski sporazum, Ustav BiH, pravni akt, zbroj zakona i normi, a ne natalna karta. 

(Ante Jelavić / Aco Čavić / Nezavisne novine) 

Jelavić i “treći entitet” vs. Zubak i “umjerene bosanske snage” 

Na prvim poslijeratnim izborima u BiH za članove Predsjedništva BiH (’96.-98.’) izabrani su Alija Izetbegović (SDA), Krešimir Zubak (HDZ BiH) i Momčilo Krajišnik (SDS).  Hrvati u BiH, tada su izabrali Zubaka, jer bošnjačke stranke građanske provenijencije nisu još uvijek imale svog Hrvata za kandidata. To razdoblje je, uglavnom, obilježeno “zgražanjem” međunarodne zajednice da su pobijedile stranke koje su bile sudionice rata u BiH, pa su zbog toga pripremali teren za dolazak nekih “umjerenih bosanskih snaga” koje su ponajviše tražili među hrvatskim političkim bićem gdje su i naišli na plodno tlo. 

Prve “daytonske godine” obilježene su suradnjom s Haškim tribunalom i povratkom  izbjeglih i raseljenih osoba na cijelom teritoriju BiH.  Što se Hrvata u BiH, najznačajniji događaj bio je 5. Sabor HDZ-a BiH na kojem su, unatoč denunciranju, diskreditaciji i sotoniziranju, pobijedili tzv. tvrdolinijaši Ante Jelavića koji je izabran za predsjednika stranke. Okolnosti u kojima se održavao – mjesec dana nakon smrti Gojka Šuška, ratnog ministra obrane RH, i pred smrti Franje Tuđmana, samo su naoko koristile onima koji su pokušali preuzeti HDZ BiH, poglavito struji Krešimira Zubaka. 

Jelavićeva generalska struja označena je, pred međunarodnom zajednicom, kao “radikalna”, “tvrdolinijaška”, a osobito je sporno bilo zalaganje za “uspostavu trećeg entiteta”.  Na 5. Saboru HDZ-a BiH najavljeno je uništavanje političke pozicije Hrvata u BiH budući da je Krešimir Zubak osnovao Novu hrvatsku inicijativu, stranku pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice. Zubak je postao sinonim “umjerenih snaga među bosanskim Hrvatima”, a NHI “poželjan partner u izgradnji građanske države Bosne”. 

Pacifikacija Hrvata 

Iako je Zubakova NHI vodila kampanju usmjerenu na “bosanske Hrvate”, “ostavljene, prodane, izdane”, HDZ BiH i Jelavić, odnijeli su, samostalno, plebiscit među Hrvatima i to je do dan – danas, najveća izborna pobjeda te stranke uopće, a poglavito među biračkim tijelom u Središnjoj Bosni kojem se Zubak sa “sentimentom” obraćao. 

Ujedno, bio je to poraz i međunarodne zajednice u BiH koja je preko Zubakove NHI, pokušala u prvoj epizodi, pacifizirati Hrvate u BiH.  Dokazuju to i planovi ICG-a, Međunarodne krizne skupine za Balkan  koji su već ’98. predlagali mobilizaciju bošnjačkog biračkog tijela za Zubaka jer su procjene govorile kako će Alija Izetbegović, ponovno, osvojiti mandat.  Plan ICG-a bio je uništiti Hercegovačku banku, dokinuti Sveučilište u Mostaru, nametnuti multietničke uprave u javnim poduzećima Hrvata u BiH, integrirati vojsku i policiju, te na koncu – kaznenim postupcima pred Sudom BiH i Haškim tribunalom nasilno ukloniti Jelavićevu generalsku struju. Gotovo sve to se i dogodilo, nekoliko godina, kasnije, zahvaljujući Zubaku, inače “ponosnom pripadniku Armije RBiH” iz Doboja i njegovoj NHI. 

Berryjevi amandmani 

Startna, daytonska pozicija Hrvata u BiH je bila loša – Federacija BiH jedna izborna jedinica iz koje se biraju bošnjački i hrvatski član Predsjedništva BiH. A pogoršava se dodatno, 2000., kada Robert Berry, voditelj misije OESS-a, nekoliko tjedana prije izbora, mijenja izborna pravila za federalni Dom naroda. Do Berryjevih izbornih pravila, hrvatski zastupnici u županijskim skupštinama u Federaciji BiH predlagali su izaslanike u Klub Hrvata federalnog Doma naroda, a tako je vrijedilo i za Bošnjake. Međutim, za međunarodnu zajednicu to je bio “plemenski model”, pa su izmjenama pravila za federalni Dom naroda uspostavili princip po kojem “svi biraju sve”. Bošnjaci, brojčano nadmoćniji, mogu birati i hrvatske izaslanike u federalni Dom naroda, a potom natpolovičnom većinom izabrati, predsjednika Federacije BiH i imenovati federalnu Vladu. Sukladno tomu, Berryjeva izborna pravila značila su kako svaki od zastupnika u svih 10 županijskih skupština može predlagati izaslanike iz reda svih naroda u federalni Dom naroda. U stvarnosti je to značilo da tamo gdje Hrvata nema, Bošnjaci mogu predložiti i izabrati “svoje Hrvate”.

 

Osnivanje HNS-a BiH  u Novom Travniku 

Tako je, uz raniju daytonsku mogućnost izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima, počeo i izbor Hrvata u federalni Dom naroda bošnjačkim glasovima. Politički odgovor Jelavića i  HDZ-a BiH na Berryjeva izborna pravila kojima im je onemogućeno legitimno predstavljanje u federalnom Domu naroda, bilo osnivanje Hrvatskog narodnog sabora BiH, 2000. godine u Novom Travniku. 
Jelavića su tada podržale sve strukture hrvatskog društva u BiH: Katolička crkva, obrazovne, znanstvene, kulturne i druge institucije. Bošnjački su mediji tada, kardinala Vinka Puljića, zbog otvorene podrške Jelaviću nazvali “kardinalom Herceg-Bosne”, a njegov susret s Jelavićem  okarakteriziran je  kao “susret s vragom”.  

Tog, 28. listopada 2000. u Novom Travniku, usvojen je najvažniji dokument suvremene hrvatske povijesti - Deklaracija o položaju Hrvata u BiH, prema kojoj je “suverenitet hrvatskog naroda u BiH neupitan i neotuđiv”.  

Prema Deklaraciji, zahtijevala se puna ustavna i stvarna jednakost sva tri suverena i konstitutivna naroda u BiH koja se može ostvariti jedino istovjetnim ustavnim i administrativno – teritorijalnim unutarnjem ustrojem cijele BiH. Kako je navedeno: načela konsenzusa u odlučivanju, paritet u sudjelovanju i rotacije na čelnim mjestima institucija uz neosporno pravo hrvatskog naroda na samostalni izbor izaslanika u Domove naroda (Dom naroda Parlamenta FBiH i BiH i članu Predsjedništva BiH).  
Jelavić je, pak, uz osnivanje HNS-a BiH, podnio i zahtjev za ocjenom ustavnosti nametnutih Berryjevih pravila.

Ustavni sud BiH proglasio se nenadležnim, a samo odlučivanje je bilo sporno budući da su hrvatski i srpski suci, njih četvero koji su bili za razmatranje, preglasani od pet sudaca – tri strana i dvojice bošnjačkih. Istovremeno, Ustavni sud BiH donio je odluku po prizivu Alije Izetbegovića o konstitutivnosti “svih i svuda” prema kojoj su svi konstitutivni narodi, Hrvati, Bošnjaci i Srbi, konstitutivni na cijelom teritoriju BiH, odnosno, Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko.  

Izetbegovićeva apelacija o konstitutivnim narodima, svima i svugdje, te odbijanje Ustavnog suda BiH, uz preglasavanje hrvatskih i srpskih sudaca, za Jelavića je značila “pretvaranje Federacije BiH u entitet s dominantnom bošnjačkom većinom” i “tamnicu hrvatskog naroda”. Drugo zasjedanje HNS-a BiH bilo je u Tuzli kada je hrvatski politički vrh optužio pojedine veleposlanike za ugrožavanje institucija BiH i prava konstitutivnog naroda, a međunarodna zajednica u reakciji pozdravila i “ocijenila itekako povoljnim odbijanje Ustavnog suda BiH da razmatra Jelavićevu apelaciju”.  

Jelavićev odgovor nije trebalo dugo čekati: na trećem zasjedanju HNS-a BiH u Mostaru, u ožujku 2001., donesena je Odluka o uspostavi “Međužupanijskog i međuopćinskog vijeća kao privremenog oblika Hrvatske samouprave s ciljem zaustavljanja, kako je tada prvi put u povijesti Jelavić ocijenio, “majorizacije nad Hrvatima u BiH”. HDZ BiH odbio je sudjelovati u pregovorima oko uspostave vlasti na razini Federacije BiH i delegirati izaslanike u Klub Hrvata federalnog Doma naroda.

Alijansa za pogrebe 

Međunarodna zajednica inzistirala je na provedbi Izetbegovićeve “Odluke o konstitutivnost”,pa su “podobne partnere za izgradnju građanske države pronašli u Zubakovom NHI-ju”. 

Hrvatska samouprava bila je privremeni oblik samozaštite hrvatskog naroda u BiH, a na 3. Zasjedanju HNS-a BiH, usvojena je i Platforma za demokratsku i samoodrživu BiH. Za Wolfganga Petritscha bio je to dokaz HDZ-ove nacionalističke politike i potrebe da pronađe “Hrvate izvan HDZ-a BiH” koji bi “razvili građansku državu”.  Stvorena je “Alijansa za promjena” koju je Jelavić smatrao “koalicijom bošnjačkih stranaka koja nema legitimitet vladati na teritoriju s hrvatskom većinom”. NHI je uz potporu 5 posto hrvatskog biračkog tijela u odnosu na 95 posto plebiscita HDZ-a postala poželjan partner, uz SDP Zlatka Lagumdžije. U Vladu FBiH imenovani su Zubakovi “hrvatski kadrovi”, smokvini listovi unitarističke politike. 

Protuhrvatskoj vlasti otpor su pružili i pripadnici hrvatske komponente Vojske Federacije BiH otkazivanjem lojalnosti Miji Aniću, NHI-jevom ministru obrane, te podršku dali Hrvatskoj samoupravi čiji je predsjednik bio Marko Tokić.  Generalska struja je, zapravo, protjerana, možda istog onog jutra kada je Zvonko Sesar, bivši načelnik Uprave SIS-a, postao zapovjednikom 1. Hrvatskog gardijskog zbora. 

U tom razdoblju, zapovjedna struktura HVO-a Središnja Bosna već je bila u ćelijama Haaškog tribunala, a zahvaljujući pokajničkim iskazima  Jadranka Prlića i Krešimira Zubaka, pred Tribunalom se našla i “hercegbosanska šestorka”.  ICG je sve mjere protiv čelnika HDZ-a već 98’. razradio, a realizirao ih tri godine kasnije. I prije proglašenja Hrvatske samouprave, držali su kako je nužno eliminirati sve Hrvate koji navodno podrivaju Dayton.

Politika koju je HDZ BiH tada vodio označena je “destruktivna naspram Bosne”, a ona koju je Zubak vodio “prihvatljiva i lojalna bosanskoj državi”. ICG-ova strategija “Podijeli i osvoji” zaživjela je smjenom Jelavića i drugih hrvatskih dužnosnika te kaznenim progonom generalske struje. Bilo je potrebno, navodili su, ako ne prođe NHI, modificirati HDZ BiH i dovesti one koji će “surađivati”.  U planu uništenja Hrvata kao političkog naroda u BiH, osobito su se uzdali u službeni Zagreb, što se i dogodilo nakon Tuđmanove smrti i dolaska bošnjačkog lobiste, Stjepana Mesića na Pantovčaka. 

(Petrisch, Zubak, Lagumdžija / ilustracija Dnevnik.ba) 

Pogrom hrvatskih dužnosnika 

 “Učinkovite, brze i konkretne akcije: uhićenja, kaznene prijave, suđena i progon” i “žurni nestanak tvrdolinijaša koji ometaju reintegraciju Bosne” jer “sve dok treći entitet postoji regija će biti destabilizirana”, navedeno je  u zaključnom dijelu ICG-ovog izvještaja za BiH.  Jelavića je na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva BiH, zbog zabrane djelovanja i kaznenog progna, naslijedio Jozo Križanović, izabran u Parlamentu BiH s četiri bošnjačka glasa za vrijeme Alijanse. Bio je to Komšić prije Komšića.

Alijansa za promjene je bila prvi i najvažniji zajednički projekt međunarodne zajednice i bošnjačke politike a u čijem su stvaranju važnu ulogu odigrali i sami Hrvati iz NHI-ja. 

Na političkom planu,  za vrijeme Alijanse, potpisan je tzv. Zubakov sporazum, temeljem kojeg je Wolfgang Petrisch nametnuo amandmane na Ustav FBiH. Tim su svi, principi, zbog kojeg je HNS BiH i osnovan - konsocijacijska demokracija, legitimno predstavljanje, paritet, konsenzus i rotacija, propali. 

Zubakova formula za ravnopravnost

Pregovori oko izmjena Ustava FBiH i BiH uključivali su provedbu Odluke o konstitutivnosti po apelaciji Alije Izetbegovića., “Sarajevski sporazum” od 27. ožujka 2002. , bio je sporazum o ustavnim promjenama na Petritschev prijedlog prema kojem su Hrvati postali “manjina“.

Iako predstavljen kao provedba Izetbegovićeve apelacije i poboljšanja položaja svih na cijelom teritoriju, u stvarnosti, je bio sve samo ne to. Prema Zubakovoj formuli za ravnopravnost koju je pravdao poboljšanjem položaja svih Hrvata na cijelom teritoriju BiH, Hrvati nisu dobili ništa, ni na jednom pedlju BiH, a tamo gdje su nešto i imali, izgubili su. Sarajevski sporazum je trebao vrijediti u oba entiteta, i RS-u i Federaciji BiH. Danas, u 2019. sasvim je jasno gdje je Zubakov sporazum zaista uspio i zašto je baš tu trebao zaživjeti.

Svima jednako: Bošnjacima 13, Srbima 11, Hrvatima 8

Princip 8- 5- 3 u raspodjeli ministarskih mjesta trebao je vrijediti u oba bh. entiteta prema  Zubakovom sporazumu.

Hrvati su na razini oba entiteta, dobili 8 ministarskih mjesta – 5 u Federaciji BiH i 3 u RS-u.

Srbi su dobili 11 na razini oba entiteta, odnosno, 8 u RS-u i 3 u Federaciji.

Bošnjaci na razini oba entiteta 13 ministarskih mjesta, odnosno, 8 u Federaciji BiH i 5 u RS-u.  

Srbi i Bošnjaci su tako dobili premijerske pozicije u entitetima, svaki u svom entitetu, a Hrvati su ostali – praznih ruku.

SDA nije potpisala Zubakov sporazum, odnosno, njeni predstavnici se nisu uopće ni pojavili na zadnjim pregovorima. HDZ BiH, odnosno, Jelavićevi izaslanici, Čolak i Lozančić su odbili potpisati. Petritscheve ustavne promjene potpisao je Krešimir Zubak, predsjednik NHI-ja, a njegove poteze su pohvalili iz Američkog veleposlanstva u BiH i Upravnog vijeća za provedbu mira u BiH.

Za Zubaka je sporazum bio kako je ocijenio tada “međusobni i međunarodni”, a OHR ustvrdio kako je od “povijesnog značaja”. Neprihvaćanje nelegalne i nelegitimne vlasti "Alijanse" u Federaciji BiH i državi BiH, hrvatske političke stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora BiH potvrdile su i neuključivanjem u postupak izbora izaslanika u Dom naroda F BiH i BiH i tako ne prihvaćajući nametnute izmjene Izbornih pravila i propisa u BiH.

Prije Zubakovog sporazuma koji nikad nije prošao parlamentarnu proceduru, federalni Dom naroda brojao je 80 izaslanika. Hrvati i Bošnjaci imali su po 30 izaslanika kako bi postojao paritet među tim narodima i taj je broj bio „fiksiran", a Srbi i Ostali imali su ukupno 20.

Paritet u federalnom Domu naroda je derogiranjem Ustava FBiH poništen, pa je tako broj izaslanika u klubovima Hrvata i Bošnjaka smanjen na po 17 izaslanika, a uveden je i Klub Srba s također 17, te Klub Ostalih sa 7 izaslanika.

Uništavanje hrvatskog gospodarstva 

ICG je, uz političku pacifikaciju, izradio i plan uništenja gospodarske moći Hrvata u FBiH,za koju je procijenio da je sadržana u Hrvatskoj banci Mostar i Hercegovačkoj banci. Tim planom ICG je preporučio međunarodnoj zajednici konkretne akcije u bankama: Hercegovačkoj i Hrvatskoj, MIO Mostar. 
“SFOR se mora snažnije i agresivnije uključiti kako bi plan uspio”, stoji u jednoj od točaka.  Sve se to dogodilo. Osim toga, prijedlog je bio i da hrvatska javna poduzeća HP Mostar, tadašnji Eronet i Elektroprivreda HZHB dobiju multietničke upravljačke strukture.

Hercegovačka banka, kao srce hrvatskog gospodarstva, uništena je i to uz tenkove i eksplozije zbog navodnih malverzacija koje nikada nisu dokazane. Upravo suprotno, državna agencija za bankarstvo i  međunarodna revizorska kuća koje su  radile izvještaje, ustvrdile  su kako nije bilo nezakonitosti.  

Investicijski fondovi u portfelju Hercegovačke banke privukli su više od 50 posto od sveukupnih certifikata  u vlasništvu Hrvata u BiH koji su iznosili skoro 2 milijarde KM. Tih je godina bila i lider nakon ukidanja Zavoda za unutarnji platni promet jer je “držala” gotovo 40 posto sveukupnog platnog prometa u Federaciji BiH i za to ubirala bankarske naknade. 

Austrijske su banke tada ulazile na tržište u Federaciji BiH: domaće banke u vlasništvu bh. Hrvata prodane su stranim:  Aura banka Hypo banci, a Hrvatska poštanska Raiffeisen banci.

Prvo što su učinili nakon “zauzimanja banke” je prodaja dvaju najvećih investicijskih fondova kojim je banka raspolagala (CroBiH i  Herbos koji su, inače, imali su najviše certifikata u vlasništvu pripadnika HVO-a). 

Meta međunarodne zajednice bio i Aluminij 

ICG je planirao smjene “svih Hrvata koji podrivaju Dayton sve do predsjednika HDZ-a BiH Jelavića”, ali i Mije Brajkovića, tadašnjeg direktora Aluminija i bivšeg mostarskog gradonačelnika. U planu koji se odnosio na ekonomsko uništenje, Aluminij je, također bio meta, zbog kako su navodili “spornih privatizacija i dokapitalizacije novcima iz Hrvatske i stranih zemalja”, ali je tada ostao pošteđen, prvenstveno zbog stranih dobavljača, Glenocora (glinica) i Debis, posredničke tvrtke (električna energija). 

Sve što nije završeno s Aluminijem tada, odrađeno je kasnije – za vrijeme Platformaške vlasti. Iako je Brajković Aluminij ostavio sa 100 milijuna KM u plus, platformaška vlast napravila je dug u vrijednosti od gotovo 250 milijuna KM. 

Razdoblje od 98’ do 2002.  godine zasigurno je najdramatičnije uopće i za Hrvate i BiH. Tih je godina određena sudbina Hrvata u BiH kao političkog faktora. Iako je hrvatski politički vrh, osnivanjem HNS-a BiH i Jelavićevom apelacijom, nudio odgovore i suprotstavljao se procesu majorizacije, međunarodna zajednica u suradnji s “umjerenim snagama”,  nije dala šansu BiH kao “državi triju ravnopravnih naroda”. 

Jelavićev HDZ BiH protivio se tada zajedničkim ustrojstvima vojske, policije, dokidanju Sveučilišta u Mostaru kao jedinog na hrvatskom jeziku u BiH.  Svu tu “političku ujdurmu” ponajbolje ilustrira način na koji je tada “dogovoren mandatar Vijeća ministara”: na radnom ručku s Petritschem, Halid Genjac, Izetbegovićev nasljednik u Predsjedništvu BiH i Živko Radišić, srpski član, potvrdili su ime mandatara – Hrvata i to po nalogu tadašnjih veleposlanika SAD-a i Velike Britanije, Jelavić je, kasnije,  na sjednici Predsjedništva BiH trebao to potvrditi. Međutim, otišao je kako ga ne bi preglasali , a onda su Genjac i Radišić potvrdili Božidara Matića, da bi ga dva mjeseca, kasnije Zlatko Lagumdžija (SDP) naslijedio. 

Uništenje Hercegovačke banke, smjene skoro 300 hrvatskih političara sve do samog vrha, optužbe za kriminal koje nikad nisu dokazane, bile su način da se eliminira one koji su se suprotstavljali “izgradnji građanske države Bosne”. Osim toga, vrh HDZ-a BiH tada se pokušalo i u montiranom sudskom procesu u slučaju atentata na Jozu Leutara, HDZ-ovog doministra federalnog MUP-a, optužiti za atentat, kako je to pokušano, neizravno, i kroz teroristički napad u Mostaru u slučaju “Auto-bomba”.  

To razdoblje obilježeno je i terorističkim napadima u Središnjoj Bosni u kojima su živote izgubili travnički policajci i povratnici za koje ni do danas nitko nije kazneno odgovarao. 

Protuhrvatska vlast, Alijansa za promjene,  bila je, istovremeno i početak i kraj: hrvatskog pitanja u BiH, jer sve što je uslijedilo kasnije bio je samo logična, očekivana posljedica, ali i “sveta vodica”. 

Zubakovim sporazumom i Petritschevih amandmanima na Ustav FBiH, objašnjeno je, hrvatskoj javnosti u BiH,  o čemu je, zapravo, govorila rečenica “zbog donošenja političkih odluka s ciljem stvaranja hrvatske federalne jedinice kojom je ugroženo ustvarno uređenje FBiH i BiH” iz odluke o smjeni Ante Jelavića. 
Jelavić je podnio ostavku s mjesta predsjednika HDZ-a BiH kako bi se Stranka mogla kandidirati na izborima, a Dragan Čović je bio predsjednički kandidat na izborima 2002.  godine nakon što je HDZ BiH preživio, gotovo pa pogrom dužnosnika.

 

(Vinko Puljić, kardinal vrhbosanski / Fena) 

“Salto mortale” – otklon od HNS-a BiH  

Čović je s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH smijenjen 2005. odlukom Paddya Ashdowna, tadašnjeg visokog predstavnika zbog optužbe da je, dok je bio federalni ministar financija, nezakonito izdavao upute i omogućavao firmama „Lijanovići“ i „Mesna industrija Lijanovići“ da izbjegnu  plaćanje skoro 39 milijuna KM carinskih obveza i tako ostvare nezakonitu dobit. Presuda Čoviću u tom predmetu ukinuta je 2006. na Sudu BiH. 

Čovićev nasljednik na mjestu hrvatskog člana bio je Ivo Miro Jović (HDZ BiH) kojeg je potvrdila Parlamentarna skupština BiH. Te, 2005. Čović je u tijesnoj utrci za predsjednika HDZ-a BiH pobijedio Božu Ljubića, aktualnog zastupnika u hrvatskom Saboru i predsjednika Glavnog vijeća HNS-a BiH. Ljubić je, tada, uz potporu Zagreba, prvenstveno Ive Sanadera, predsjednika hrvatske Vlade, osnovao HDZ 1990 koji je trebao biti alternativa HDZ-u BiH. 

„Salto mortale“  hrvatske politike obilježio je godine od 2002. do 2010. i to zbog otklona Hrvatskog narodnog sabora, novotravničke Deklaracije i ostalih dokumenata usvojenih na trima zasjedanjima:Novi Travnik, Tuzla i Mostar te gotovo pristanka na potpisivanje tzv. Travanjskog paketa – prijedloga ustavno-pravnih reformi.  
Travanjski paket inicirali su Schwarz Schilling, visoki predstavnik i veleposlanstvo SAD-a.  Travanjskim paketom bilo je predviđeno pretvaranje federalnog Doma naroda u instituciju po uzoru na Vijeće naroda RS-a - građanski dom  u kom konstitutivni narodi ne bi imali mehanizme zaštite nacionalnih interesa. Osim toga, Predsjednik BiH i dvojica potpredsjednika birali bi se iz Parlamenta BiH – Zastupničkog doma i Doma naroda PS BiH.  

Mehanizam veta – vitalnog nacionalnog interesa ne bi postojao, točnije, o svakom njegovom “potezanju” morao bi se prethodno izjasniti Ustavni sud BiH.  Izaslanici u Klubove Doma naroda Parlamenta BiH birali bi se iz Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH što automatizmom dovodi do toga da bi među Hrvatima sjedili i  oni bez legitimiteta naroda kojeg predstavljaju. 

Također, Travanjski paket je bio sporan jer vodi do potpune centralizacije državne razine čime bi se smanjila prava konstitutivnih naroda i nadležnosti nižih razina vlasti (županije i Federacija) prenijeli na razinu BiH. 

Unatoč snažnim pritiscima međunarodne zajednice, ali i dogovoru najjačih političkih stranaka, Travanjski paket je srušen u Parlamentu BiH jer ga nisu podržale Stranka za BiH i  HDZ 1990. 

Katolička crkva je, također, lobirala protiv “Travanjskog”, barem ako je suditi prema bilješkama tadašnjeg američkog veleposlanika koje su objavljene na WikiLeaksu. Ujedinjeno kraljevstvo je na zahtjev SAD-a interveniralo u Vatikanu, a kardinal Puljić otvoreno kritizirao “Paket” tvrdeći kako “tjera preostale Hrvate iz BiH”. 

Nakon Križanovića, Komšić  - nakon Alijanse, Platforma 

Željko Komšić, 2006. godine je prvi puta bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, te ponovno, na izborima 2010. godine. Također, 2010., formirana je Platforma, protuhrvatska i neustavna vlast na razini Federacije BiH. 

Zlatko Lagumdžija( SDP BiH) formirao je Vladu FBiH čiji su koalicijski partneri bile minorne proustaške stranke HSP BiH i Narodna stranka Radom za boljitak notornog Jerka Lijanovića i to umjesto stranaka koje sui male legitimitet Hrvata u BiH – HDZ BiH i njihova koalicija.  Zahvaljujući “matematici” Valentina Inzka, visokog predstavnika u BiH, platformaška Vlada FBiH bila je potvrđena bez obzira na to što je za to potrebna najmanje trećina glasova u Klubu Hrvata federalnog Doma naroda. 

Od tih 17 izaslanika, Platformaška vlada, dobila je samo pet glasova.  Uz Vladu FBiH, protuustavno su bili izabrani i predsjednik FBiH, Živko Budimir (HSP BiH), kao i potpredsjednik iz reda srpskog naroda. 

(Dragan Čović / Focus.ba) 

HNS obnovljen tek 2011. 

Hrvatski narodni sabor BiH, krovna institucija Hrvata u BiH, s radom je počeo tek 2011. godine kada je bilo četvrto zasjedanje u Mostaru. Do te 2011., hrvatska politika u BiH, udaljila se i napravila otklon od HNS-a BiH. Osim toga, iako je Komšić bio već dva puta nametnut, a ranije Alijansin Jozo Križanović, hrvatski političari nisu podizali apelacije, ni u tom ni kontekstu izbora izaslanika u federalni Dom naroda. 

Komšić se 2014. nije kandidirao ponovno samo zato što mu zakon to nije dopuštao, pa je Čović, od 2014. do 2018. bio hrvatski član Predsjedništva BiH, a protukandidat Martin Raguž (HDZ 1990). Na zadnjim izborima, Komšić je po treći put nametnut bošnjačkim glasovima, a kandidati za hrvatskog člana su bili: Čović, Diana Zelenika (HDZ 1990) i Boriša Falatar (sarajevska Naša stranka). 

U međuvremenu su se pod okrilje HNS-a BiH “vratili” i pojedinci i stranke koji su postulate Sabora gazili u svakoj od prilika u kojima su se nalazili – legitimno predstavljanje i konsocijacijska demokracija, a prije koji dan napustile su ga četiri stranke zbog propasti Aluminija. 

Tri mandata Željka Komšića i Platformaška vast, samo su blijede, nešto lošije kopije, ali i logičan slijed događaja, najvećeg političkog udara na Hrvate u BiH – Berryjeve i Petritscheve amandmane: Zubakov sporazum, Alijansu, te instalaciju Joze Križanovića.  

Fenomen Sejde Bajramovića – pravilo, a ne incident 

“U Dayton smo otišlo kao pobjednici, a vratili se kao gubitnici. Kosovo je u Titovoj Jugoslaviji bilo autonomna pokrajina, a Albanci nacionalna manjina, dok su Hrvati, u toj komunističkoj Titovoj Jugoslaviji, bili konstitutivni narod. A danas, u dejtonskoj, tzv. demokratskoj BiH, samo smo na papiru konstitutivni. Dok Kosovari na Kosovu razmišljaju o jednom stupnju samostalnosti, Hrvati u BiH, pet godina nakon Daytona, gube i posljednje institucije koje znače njihovu konstitutivnost. Zato je potrebno naglasiti da ona čuvena Barryjeva odluka o izmjenama i dopunama izbornih pravila i propisa, po kojoj Bošnjaci biraju Hrvate u Dom naroda, znači praktično ukidanje Doma naroda. Slobodan Milošević je koncem 80-tih godina ukinuo autonomiju Albancima na Kosovu i izmislio nekog Sejdu Bajramovića, poništavajući političku volju Albanaca. Ali, što je dobio? Deset godina previranja, sukoba, konflikata. U BiH nije bilo dovoljno da izmjenama i dopunama izbornih pravila i propisa Bošnjaci biraju hrvatske zastupnike za Dom naroda. Kada su vidjeli da mi i u Domu naroda imamo većinu, a to se vidi i danas kada imamo 30 zastupnika iz hrvatskog naroda, po najgoroj Barryjevoj formuli, jedva su izabrali četrnaest.

Na čelu te liste je Ibrahim Prohić iz bihaćkog kantona, a od ovih četrnaest, na čelu s Ibrahimom, devet je iz SDP-a, izabranih, prije svega, političkom voljom bošnjačkog glasačkog tijela. Zar sve to možemo prihvatiti? Ja vam tvrdim da bez dramatičnog zaokreta, bez velikog loma, bez otvorenog hrvatskog pitanja do kraja, nemamo nikakve šanse da stvorimo samoodrživu, demokratsku i suverenu BiH, u kojoj će Hrvati ostvariti svoju konstitutivnost. Bošnjaci su i ’98. poklonili preko 100.000 glasova Gojeru da bi dobili na izborima. Što će biti sutra, za godinu dana, vi to možete prosuditi. Federacija je bošnjački entitet gdje Hrvati ne mogu izboriti svoju ravnopravnost. Zato nam trebaju odluke HNS-a.Ova Federacija, koju ja praktično nazivam bošnjačkom, sutra bi nam prvo uzela javna dobra, telekomunikacije, Elektroprivredu... uzeli bi pod svoju ingerenciju proces privatizacije javnih dobara, ne samo bošnjačkih nego i naše. Unitarna i građanska BiH ne dolazi u obzir nego jedino ravnoteža i jednaka prava za sve konstitutivne naroda u federaliziranoj BiH s principima legitimnog predstavljanja i konsocijacijske demokracije”, rekao je Ante Jelavić u Parlamentu BiH 2001. 

Fenomen “Sejde Bajramovića” nakon Joze Križanovića je gotovo postao pravilo – tri Komšićeva mandata to dokazuju. Izbor hrvatskih izaslanika u federalni Dom naroda bošnjačkim glasovima, također, traje. I trajat će sve dok se ne provede presuda Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić (apelacija podnesena 2014.). 

Samo je politička kriza stalna 

BiH je neprestano ustavno-pravnoj i političkoj krizi. Hrvati iz BiH, ako je suditi prema dramatičnim statistikama, Katoličke crkve, nestaju.  Nova vlast još uvijek nije formirana ni na razini FBiH ni BiH. HDZ BiH kao vodeća stranka među Hrvatima u BiH, ali i s najvećom snagom unutar HNS-a, obećala je kako neće biti formirana federalna Vlada dok se ne promijeni Izborni zakon. 

Propast Aluminija, zahvaljujući Platformaškoj vladi, ali i hrvatskim kadrovima kasnije koji, očigledno, nisu učinili ništa osobito na rješavanju strateških pitanja, samo je dodatno demonstrirala bošnjačku silu u Vladu FBiH i nemogućnost/nečinjenje hrvatskih kadrova da se tomu dosljedno suprotstave. 

Podrška hrvatskih birača na zadnjim izborima HNS-ovoj koaliciji, poglavito, HDZ- u BiH je kredit. Hrvati u BiH traže konkretne odgovore i poteze u sveukupnosti društveno-političkog života: Izbornog zakona, potencijalnog preustroja FBiH/ BiH, stanja u županijama s hrvatskom većinom, gospodarstva i financija( raspodjela javnih prihoda), medija, kulture, pa sve do procesuiranja ratnih zločina nad Hrvatima u BiH – kako  od Armije RBiH, tako i VRS-a, položaja Hrvata u Zenici, Tuzli, Sarajevu, Bihaću i RS-u, rješavanje statusa Travnika i Mostara. 

“Hrvatski odgovor” trebaju biti principi HNS-a BiH – legitimno predstavljanje i konsocijacijska demokracija, a ne otklon od najvažnije političke institucije koju su nakon Daytona stvorili i to zbog mrvica vlasti i lagodnog života stranačkih kadrova. 

Hrvati u BiH – uskoro zanemariv politički faktor 

Iako su Hrvati u BiH ginuli na svim “crtama” ove zemlje, da bi ih  Granić u Daytonu pretvorio u bosansku raju, hrvatska politika danas ima povijesnu odgovornost, izboriti se da “od raje” ne budu “folklorna skupina”, a ne samo to sa žaljenjem  konstatirati. 

U suprotnom, više neće biti ni demografski ni politički faktor u BiH. 

“Federacija BiH je tamnica hrvatskog naroda”, izjavio je Jelavić. Odgovornost na aktualnoj hrvatskoj politici je da, Hrvate izvuku iz te tamnice, kako i sami ne bi postali grobarima i sveli vlastiti narod na statističku grešku, kakva su u RS-u od rata do danas. 

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250