Article_Top_970x250

Hrvati Središnje Bosne opstali su kada nitko u to nije vjerovao, a malo je bilo onih koji su to i željeli

POVODOM 26. OBLJETNICE UTEMELJENJA ZP HVO VITEZ

Hrvati Središnje Bosne opstali su kada nitko u to nije vjerovao, a malo je bilo onih koji su to i željeli

velj 17, 2018

Piše: Zvonimir Čilić

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Povodom 26. obljetnice  utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez, objavljujemo autorski tekst Zvonimira Čilića za Dnevnik.ba o ratnoj kalvariji Hrvata Središnje Bosne. Čilić je hrvatski novinar, publicist i dragovoljac Domovinskog rata iz Viteza. Tijekom opsade Središnje Bosne bio je član Zapovjednišva viteške brigade HVO-a i voditelj press službe Vlade HVO-a u Vitezu i tamošnje, viteške brigade.

Vrijeme čini svoje, sjećanja blijede, jer od tih važnih i po mnogo čemu sudbonosnih dana  prošlo je već 26. godina, trećina prosječnog ljudskoga životnog vijeka. No, ono najvažnije što se u to vrijeme događalo, formiranje Zbornog područja Vitez, bar oni najvažniji segmenti, ne blijede, ne smiju se zaboraviti jer su važni, po mnogo čemu kada smo mi Hrvati u pitanju, presudni.

Formiranju ZP Vitez neki analitičari i povjesničari dali su značaj vizionarstva. Naravno, ta odluka, taj događaj može se i tako okarakterizirati i neće se pogriješiti.

Međutim, bile su to odluke pametnih i odgovornih ljudi hrvatskog korpusa Središnje Bosne i najviših političkih i vojnih dužnosnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Jer to su bili „pogledi“ kroz prizmu aktualnog događanja prije svega na prostoru Republike Hrvatske, tragedije Vukovara, trećine Hrvatske okupirane paravojnim srpskim snagama potpomognutih tzv. JNA, viđenja što se „iza brda valja“, što i nas Hrvate u Središnjoj Bosni i u cijeloj BiH čeka, razumijevanje veliko-srpske politike koja je tada iz „knjiga i tajnih planova“ i počinjala se praktično primjenjivati i provoditi.

Osnivanju ZP Vitez nisu prethodile nikakve „pompe“, najave, objašnjenja  mada se ništa nije ni krilo. Svi oni koji su u to vrijeme bili u političkom i vojnom hrvatskom sustavu, znali su što se i zašto se to događa, zašto se osniva Zborno područje. I preko njih se informacija širila, sve bolje razumijevala, mnogima donosila mir, a kod nemalog broja i nemir.

Formiranje Zbornog područja HVO Vitez – ključna odluka u obrani Hrvata Središnje Bosne

I sada, s dvadesetšestogodišnje vremenske distance može se reći da je formiranje ZP Vitez bila ključna odluka, pokazalo se, u organiziranju obrane Središnje Bosne, jer sada govorimo o tom području i Hrvatima u njemu. Naime, profunkcionirao je sustav jer sve do tada bilo je, ništa ne podcjenjujući, „s brda, s dola“ – svako selo je imalo svoju vojsku, pojedinci svoje vojne skupine, da ne kažemo postrojbe- nije bilo nikakvog lanca organiziranja, linije zapovijedanja. A vrlo brzo nakon što je osnovano ZP Vitez, sve se vrlo brzo mijenjalo i na bolje promijenilo. Na sreću!

Srpska vojna pošast iz Hrvatske se „prelijevala“ i u BiH, iz Slovenije i nekih dijelova Hrvatske u naše krajeve prebačene su jedinice s naoružanjem i vojnom opremom JNA u BiH, u zraku se osjećao „miris rata“, naoružanje NO i DSZ je već odavno bilo u rukama JNA i dijelom podijeljeno srpskim paravojnim snagama, čak povjerljivim pojedincima, a mi Hrvati i Muslimani bili smo nenaoružani. I nije se imalo što čekati, krenulo se u ilegalnu kupovinu najnužnije naoružanje i krenulo se u zauzimanje vojarni tzv. JNA. Prvi test, vrlo uspješan, bila je  vojarna „Draga“ nedaleko od Busovače u pravcu Kiseljaka.

 Akciju je organizirao i vodio Dario Kordić i nakon cjelodnevnog upornog pregovaranja opkoljena vojarna je pala u ruke Hrvata Busovače, a pripadnici tzv. JNA iz vojarne „goloruki“ su napustili vojarnu i otputovali u Sarajevo. No, samo sat-dva  kasnije, u znak odmazde, zrakoplov tzv. JNA bombardirao je Busovaču, pričinivši  veliku materijalnu štetu, a  poginulo je i troje građana ovoga gradića.

Samo nekoliko dana kasnije pripadnici HVO-a i HOS-a Viteza pod zapovijedanjem pukovnika Filipa Filipovića, Marija Čerkeza, zapovjednika HVO-a Viteza i Darka Kraljevića, zapovjednika HOS-a Vitez, zauzeli su veliko skladište naoružanja tzv. JNA u Slimenima u općini Travnik. U žestokom višesatnom oružanom okršaju poginuli su Jozo Petrović i Josip Kurevija, pripadnici viteškog HVO-a i HOS-a, a devetorica pripadnika ovih postrojbi su ranjeni.

Jozo Petrović i Josip Kurevija ujedno su i prvi hrvatski bojovnici poginuli u Središnjoj Bosni u borbi protiv srpskog agresora. Ova akcija ima i povijesni karakter jer je to bio i prvi oružani sukob malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih snaga s moćnim srpskim paravojnim snagama i pripadnicima tzv. JNA.

Ne smije se zaboraviti da su u Busovači i skladište naoružanja u Slimenima zauzele hrvatske snage bez ikakve pomoći pripadnika tzv. Armije BiH, a s njima su ipak podijelili bogati vojni plijen. Ne treba također zaboraviti da se, u nekim mjestima u BiH (Zenica, Travnik…) dolazak jedinica tzv. JNA iz Slovenije s pjesmom, cvijećem, suzama radosnicama, pozdravljao. Hrvati se na to nisu puno obazirali, znali su što im je činiti, sustav (ZP Vitez) je funkcionirao, zauzeli su vojarnu u Travniku, u Kiseljaku, a 15. svibnja 1992. godine nad Hrvatima je počinjen prvi masovni zločin. Naime, na platou Vlašića, na Galici, zarobljeno je 14 pripadnika HVO Travnik, mućeni su, masakrirani i ubijeni. 

Na sreću, sustav je funkcionirao sve bolje, postrojbe HVO- su bivale sve brojnije, organiziranije, naoružanije, a sastavljene, to treba posebno naglasiti, još uvijek samo od dragovoljaca.

Nažalost,   između saveznika u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, srpskih paravojnih snaga i tzv. JNA, HVO-a i tzv. Armije BiH iz dana u dan dolazilo je sve većih i učestalijih  nesporazuma, tenzije su rasle, incidenti su bili sve češći i sve žešći, nizali su se kao na tekućoj vrpci. U jesen 1992. godine, 20. i 21., listopada, došlo je do ozbiljnog sukoba u Novom Travniku i Vitezu, palo je Jajce u srpske ruke, tisuće i tisuće izbjeglih i prognanih Muslimana (ne samo iz Jajca) stiglo je u Središnju Bosnu, u Lašvansku dolinu, odmah su mobilizirani, naoružavani,  useljavani u kuće prognanih Srba, a što je i dodatno doprinijelo  rastu tenzija između Muslimana i Hrvata.

U siječnju 1993. godine došlo je do žestokog sukoba u Busovači, u Dusini kod Lašve na granici s općinom Busovača, muslimanske su snage, nad hrvatskim civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a, počinili prvi masovni zločin, a sve je eskaliralo 16. travnja, kada je Lašvanska dolina napadnuta, opkoljena i potpuno blokirana. I tada je, uz šezdesetak tisuća domicilni Hrvata u opkoljenoj Lašvanskoj dolini bilo još dvadesetak tisuća prognanih Hrvata s dijela općine Travnik, Jajca, Zenice, Kotor Varoši, Kaknja, Vareša…

Branili smo se hrabro i odlučno jer drugog izbora nismo imali

Nerijetko se piše o nadljuskim naporima kojima se branila Središnja Bosna, poglavito Lašvanska dolina, objašnjavao sam to i stranim novinarima, prijateljima u Hrvatskoj. Bilo je teško, da teže i nije moglo biti, 316 dana okupacije, potpuno blokirani, stalno napadani od daleki brojnijih i bolje naoružanih postrojbi A BiH u čijim su se redovima borili i „Allahovi ratnici“, krvožedni mudžahedini, postrojbe El mudžahid, pripadnici 7. muslimanske brigade iz sastava 3. korpusa tzv. A BiH. Branili smo se kako smo znali i umjeli, gladni, žedni slabo obučeni, slabo naoružani,  ali hrabro, odlučno, jer izbora drugog i nismo imali. Pred nama, napada nas, krvožedni neprijatelj, a iza nas naši domovi, naši najmiliji. I u takvoj situaciji čovjek dobiva nevjerojatnu snagu, hrabrost, odlučnost, jer u pitanju je bilo „biti ili ne biti“, borba za goli život svoj i svojih najmilijih.  U  takvoj situaciji, izmućeni, izranjavani i u tijelu i u duši, desetkovani, kada je rat stao s Bošnjacima, pripadnici ZP Vitez, postrojbe iz Lašvanske doline upućivane su i na kuprešku i glamočku bojišnicu, pa u oslobađanje Jajca, platoa Vlašića, Bočca, na proboj ka Banjaluci, nezaustavljivo. A onda je „veliki brat“ kazao: „Stani!“.  Da toga nije bilo, vjerojatno bi, sada, BiH, izgledala drugačije

Ostali smo i opstali,  a sve platili najvećom cijenom. Samo u Lašvanskoj dolini s više od 1. 500 poginulih i ubijenih, samo u Vitezu  poginula su ili su ubijena 653 pripadnika HVO-a i hrvatska civila, među kojima je bilo više desetaka djece, žena i staraca. Samo u obrani Viteza ranjeno je oko dvije tisuće branitelja, 645 branitelja stekli su status invalida, ostao je 328 udovica, 451 dijete bez jednog ili oba roditelja. Treba li tu još što dodati, nabrajati? Ovo nabrojano, dovoljno govori o tome kako smo se branili i kako to jesu bili nadljudski napori.

Kalvarija Hrvata Središnje Bosne i danas traje

Na žalost,  hrvatska kalvarija u Središnjoj Bosni i dalje „živi“, nije prestala ni nakon što je rat okončan. Nastavljeno je ubojstvima povratnika, policajaca hrvatske nacionalnosti, pljačkama hrvatske imovine, skrnavljenjima  grobalja, grobaljskih kapelica, crkava (Gračanica, Putićevo, Pećine..), Haaškim tribunalom, „radilo se, radilo“ (?), jer trebalo je zaustaviti povratak prognanih, opljačkanih, obespravljenih  Hrvata, a nažalost, uspjelo se, a naša kalvarija nastavlja se i danas, samo drugačijim sredstvima, ali isto tako vrlo učinkovito.

Hrvati iz Središnje Bosne prvi su odgovarali pred Haaškim tribunalom 

Tko nije proživio ratnu kalvariju Lašvanske doline, tko nije doživio pljačke, progone,  paljenje, rušenje, logore Armije BiH u Zenici, Bugojnu, Travniku, Fojnici, Vitezu, tko je  iz dana u dan „filovan“ lažnim ratnim vijestima bošnjačkih medija o Hrvatima  u Središnjoj Bosni  teško da je mogao razumjeti reakcije – nevjericu, ogorčenje što su  1996. godine izazvale haške optužnice protiv Hrvata iz Središnje Bosne.

Samo te godine  optuženo je 12 Hrvata, među njima i čelnici, Dario Kordić (civilni) i Tihomir Blaškić (vojni). Optužen je  i Stipo Alilović za zločine u Ahmićima (16. travnja 1993.), a 13 mjeseci ranije s obitelji odselio je upravo u Nizozemsku, gdje je, šezdesetak kilometara dalje od Haaga, prije podignute optužnice, od karcinoma pluća i umro, a tamo je  i pokopan. Zar samo ta optužnica ne govori dovoljno o  šlamperaju Međunarodnom sudu (kako to gordo zvuči op.a.), ustvari političkoj a nikako pravosudnoj instituciji.

Bio sam u Haagu u posjeti svojim dugogodišnjim prijateljima iz Lašvanske doline, bio sam i svjedok u Haagu, novinarski sam pratio sve što se  s Hrvatima iz Središnje Bosne događalo i dogodilo kada je u pitanju Haaški sud. Mnogo toga sam vidio, saznao, doživio, razumio, shvatio.Napisat ću samo to, da su Hrvati iz Središnje Bosne kažnjeni s više od 100 godina zatvorska, dok su Bošnjački ( nitko od civilnih dužnosnika), za neusporedivo brojnije zločine nad Hrvatima u cijeloj Središnjoj Bosni, osuđeni s 9 godina zatvora.

Da je Haški sud politički a ne pravosudna institucija, potvrdile su i nedavne presude hrvatskoj šestorci u predmetu „Prlić i ostali“. Podsjetit ću, također, američki povjesničar  dr. Charles Reginald Shrader napisao je vrlo zanimljivu  knjigu koja nosi naslov „The Muslim – Croata Civil War in Central Bosnia“ (Muslimansko-hrvatski građanski rat u Središnjoj Bosni) i još dok nije bila prevedena na hrvatski jezik, među Hrvatima, poglavito u Središnjoj Bosni, izazvala je veliko zanimanje. A riječ je o knjizi koja, naime,  pobija, argumentirano i dokumentarno uvriježeno mišljenje o agresiji Hrvata na Muslimane na ovom prostoru.

Preko prijatelja, 2003. godine došao sam u kontakt s dr. Shraderom i napravio intervju za Slobodnu Dalmaciju. U podužem intervju, među ostalim, dr. Shrader je govorio i o Međunarodnom sudu u Haagu.

„Užasnut sam politički motiviranim optužnicama u Haaškom tribunalu. Haaški tužitelji na određen su način 'progutali muslimansku priču' i usprkos jasnom pomanjkanju logike, slijedili su liniju manjeg otpora. To jest prikazivali su događanja od 1992. – 1994. godine kao dio hrvatskog plana da ovladaju Središnjom Bosnom. Mračan je utjecaj međunarodne politike na pojavljivanje pojedinih optužnica u Tribunalu u Haagu. Još uvijek mi nije jasno zbog čega se haaški tužitelji tako revnosni, ekspeditivni u slučaju optužnica za Hrvate, zbog čega još uvijek  ignoriraju muslimanske zločine počinjene u Lašvanskoj dolini i u Središnjoj Bosni“, rekao je tada Shrader. 

Jedna kuća, dva stana (Federacija i Republika Srpska), a iz onog veće (Federacija), brojniji, agresivniji, malobrojnijeg bi potjerao, istjerao. Danas, dvadeset godina kasnije, promijenila su se sredstva agresije, ali interesna borba pritisaka na Hrvate se ni za mrvicu nije promijenila, dapače.

Ne prihvaćati 'ahdname' koji nam 'sustanari' 'daju'

Moramo se boriti, ne dati se gaziti, ne tražiti i ne prihvatiti kojekakve „ahdname“ koje bi nam „sustanari“ rado davali i kroz njih naša prava, prava konstitutivnog naroda, i dozirali. Zaboravljaju da jedan narod, u našem slučaju bošnjački, ne može biti sretan,  dok je drugi, hrvatski, nezadovoljan, nesretan.. Redove moraju zbiti i stranke s hrvatskim predznakom, ne smiju u prvi plan, od izbora do izbora, stavljati stranačke a kroz njih osobne interese. Moraju prestati voditi „dvorske (unutar stranačke) intrige“,  igre, podmetanja, nekorektnosti i prljave borbe za mjesta na izbornim listama.  A kasnije, kad se pozicija (dobra plača) dočepa – orilo, gorilo.

Zborno područje HVO Vitez – opstali smo i ostat ćemo

Ipak,  obilježavanje 26. godišnjice osnivanja ZP HVO Vitez ima svečarski karakter, mada, kroz te svečanosti uvijek treba dati, podsjetiti, ukazati i na važnost i značaj koji je osnivanje donijelo i u sebi nosilo. Taj značaj i važnosti su nemjerljivi.

Nakon 26. godina, za hrvatski  puk u Lašvanskoj dolini, u Središnjoj Bosni Zborno područje HVO Vitez znači mnogo – ono potvrđuje, jasno i glasno, vidljivo – tu smo opstali i ostat ćemo. Preživjeli smo mi, kroz višestoljetnu povijest, i teže dane i godine, preživjet ćemo mi i ove, ostat ćemo i opstati ma koliko se tomu, sustavno i uporno, javno i tajno, u rukavicama, bošnjačka politika suprostavljala.

Hrvati u BiH borbu za svoja prava moraju nastaviti i biti hrabri i ustrajni u tome, baš onako kako su se Hrvati iz opkoljene Središnje Bosne borili. Ostali smo i opstali u nemogućim uvjetima kada u našu opstojnost nitko nije vjerovao, a malo je bilo onih relevantnih koji su to i željeli, ali Hrvati Središnje Bosne nikada se nisu ni predali ni odustali. 

Dnevnik.ba 

O autoru:

Zvonimir Čilić, dugogodišnji je novinar i publicist koji je radio u Sportskim novostima, zagrebačkom Vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji, Večernjem listu, Radio postaji Herceg- Bosne, a prvi je glavni urednik Radiopostaje Vitez. Autor  je i suautor nekoliko knjiga, publikacija o Hrvatima Središnje Bosne i njihovim institucijama, poput, Viteške ratne kronike, foto monografije Svjetlost i nada: Bijeli put i bolnica u Novoj Biloj. Zbirku autorskih tekstova koje je objavljivao u raznim novinama i portalima, od 1994. do 2014. pod nazivom „Ljudi i vrijeme“ objavio je  2016. godine. Čilić je i dragovoljac Domovinskog rata, jedan od članova Zapovjedništva viteške brigade HVO-a , a bio je i voditelj  press službe Vlade HVO-a u Vitezu i viteške brigade HVO-a.  

 

Article_Bottom_970x250