Vjerujem kako će novi roman Miljenka Jergovića “Herkul” brojne čitatelje ovoga pisca donekle zbuniti, jer u njegovu dosadašnjem stvaralaštvu predstavlja iznimku. Dolazi nakon “obiteljskog ciklusa” koji čini nekoliko romana, a koji je možda vrhunac dosadašnjeg stvaralaštva ovoga pisca. Međutim, toj zbunjenosti nema mjesta, jer je još tamo krajem 90-ih Miljenko Jergović u jednom od književnih časopisa, ne sjećam se više u kojem, objavio odlomak iz distopijskog romana koji nikad nije objavljen, a možda ni dovršen, piše Josip Mlakić u magazinu Express.
Vjerujem kako “Herkul” ponešto duguje tom “nenapisanom” romanu. Radi se o fascinantnom žanrovskom hibridu u kojemu susrećemo jednog potpuno novog Jergovića, a u kojemu je istodobno sačuvano sve ono po čemu je ovaj pisac prepoznatljiv. Iako Jergovićev roman prikazuje društvo bliske budućnosti kao karikaturu sadašnjosti, ovaj roman ipak nije moguće okarakterizirati kao distopiju, pa i zbog jednog formalnog razloga: Jergovićevo društvo nije ni naizgled savršeno, što je jedan od ključnih kanona ovoga žanra.
Jergović je opet Sarajevo stavio na književnu mapu svijeta
Satira, distopija, alegorija, alternativna povijest, sve su to žanrovski elementi koje Miljenko Jergović na jedinstven i bešavan način sklapa u mozaik u ovom kratkom romanu. Ako bismo u izvedbenoj formi tražili nekakav “najmanji zajednički nazivnik”, onda je “Herkul” najbliži nekakvoj soft verziji postapokaliptičnog romana. Međutim, forma je Jergoviću, kako je to slučaj s dobrom književnošću, poslužila samo kao okvir u koji je nenametljivo utkao neke svoje opsesivne motive.
Ako biste morali opisati ovaj roman u nekoliko riječi - ja bih ga okarakterizirao kao roman o mržnji. Pišući o Jergovićevoj “Selidbi”, spomenuo sam kako je za dubinsko razumijevanje ovoga pisca vrlo važno poznavati kontekst u kojemu se njegove priče događaju. To vrijedi i za ovaj roman, bez obzira na to što se njegov završni čin događa u Hrvatskoj. Jergović je, na primjer, u “Herkulu” obradio jednu od najvažnijih “sarajevskih priča”, onu o odlascima iz grada.
Ratni i poratni odlasci iz Sarajeva, što je pogotovo vrijedilo za Srbe i Hrvate, iz vizure onih što ostaju doživljavani su gotovo kao čin izdaje. Brojne su osobe iz javnog života u poratnom razdoblju stigmatizirane zbog toga što su napustile grad. Međutim, sličan tretman nisu imali “patrioti”, pa ni oni koji su rat proveli u debelom “zaleđu”, u Ljubljani ili Istanbulu na primjer. Štoviše, ti su nakon povratka u grad postali svojevrsna mjera stvari. O svemu ovome govori Jergovićev roman.
Ta priča ispričana je preko narativne linije o Zoranu, bosanskom Srbinu, koji je u mnogim detaljima i svojevrsni piščev alter-ego, a koji odlazi iz Sarajeva, u kojemu je proveo rat, u Beč. To je priča o ljudima koji su rođeni u tom gradu, tu se formirali, i koji su otišli iz grada koji se u međuvremenu promijenio i koji više definitivno nije “njihov”. Taj sudar starog, idealiziranog svijeta i onog novog na najbolji način opisuju dva pasusa iz romana, jedan koji tematizira odlazak iz grada i drugi koji je vezan za “povratak”.
“Nikad nam, za cijelog rata, nije u priču došlo da idemo. Ni kad je najgore bilo, ni kad su puncu pretresali stan, ni kad su ga odvodili na kopanje rovova, ni kad smo ona pa ja shvatili da u Sarajevu nije više isto zoveš li se Ahmo ili Zoran”, kaže Jergovićev Zoran pojašnjavajući svoj odlazak iz grada.
S druge stane, povratak nije moguć: “A to što smo taj rat u nekakvoj, uostalom uveliko precijenjenoj, stvarnosti proveli u Sarajevu, pod srpskim mecima, minama i granatama, odigravši bez vlastite svijesti i saznanja uloge muslimana, valjda onih koji su pobjegli prije prvog ispaljenog metka, tek to pred prijetnjom ovoga fantomskog straha nije značilo ništa. To je samo dodatno naglašavalo našu krivnju”.
Položaj manjinaca u većinskim sredinama, nažalost, vrlo je malo tretiran u ovdašnjim književnostima. Ovaj roman to na neki način ispravlja. Ta svojevrsna izopćenost na manjince djeluje izrazito destruktivno, dovodeći ih u stanje potpune konfuzije i otuđenosti od jedinog svijeta koji smatraju svojim.
Zoran na jednome mjestu spominje sarajevske Srbe koji su rat proveli u opkoljenom Sarajevu, a koji “danas mirne duše i srca govore da su Karadžić i Mladić bili u pravu”. O Jergovićevu zanatskom umijeću ne treba trošiti riječi. Kao dobar primjer može poslužiti opis poratne depresije koji je također jedna važna bosanskohercegovačka tema.
Netko je jednom napisao, ne sjećam se više tko, kako su nekoliko godina nakon rata počeli naglo umirati “oni koji su mislili kako su preživjeli rat”. Jergović to apsolvira u nekoliko rečenica, koje mogu stajati same za sebe, kao poetski uradak: “Tih godina geleri su isplivavali iz živih tijela. Neko bi vrijeme ostajali ispod, a onda bi probijali kožu i izlazili van. Bilo je to kao kad djeci ispadaju mliječni zubi”.
“Herkul” je ponajprije roman o mržnji, odnosno o dva njezina autohtona oblika, o specifičnoj, lokalnoj mržnji koja mijenja lice grada, a koja posredno određuje tragičnu sudbinu Jergovićeva glavnog lika, Zorana, i onoj drugoj, globalnoj, koja je jedna od glavnih karakteristika današnjeg vremena, koja u romanu pokreće spiralu zločina u Hrvatskoj iz bliske budućnosti, a kojoj kao okidač posluži kvalifikacijska nogometna utakmica za odlazak na Svjetsko prvenstvo između Hrvatske i Srbije.
U principu se radi o jednoj apokaliptičnoj projekciji o tome što bi se dogodilo kada bi se virtualna mržnja s interneta i društvenih mreža prelila u stvarnost, što je u današnjem društvu, nažalost, mnogo bliže stvarnosti nego znanstvenoj fantastici te je ovaj roman u tom segmentu iznimno uznemirujuće štivo.
Roman je strukturiran u tri narativne linije. Prva prati Zorana, bosanskog Srbina, koji sa suprugom odlazi iz Sarajeva i postaje uspješan Bečlija. Ova linija je najvećim dijelom ispripovijedana u klasičnom jergovićevskome maniru, ali kao cjelina odudara gotovo od svega što je Jergović dosad napisao.
Na Balkanu se rodi i umre, a između preživi
To je zbog toga što Jergović tu unosi novine u svoje pismo, prije svega humor i žanrovske elemente, od kojih je najdojmljivija alternativna povijest izmišljene slovenske punk grupe Albert Fish, nazvane po američkom serijskom ubojici, silovatelju i ljudožderu Albertu Fishu iz prve polovice 20. stoljeća, što je po mojemu mišljenju najbolji dio ovog iznimnog romana. Jergović to radi po uzoru na Roberta Bolana, koji je ovaj književni postupak doveo do savršenstva (“Nacistička književnost u Americi”).
Jergović pripovijeda o subverzivnom koncertu Alberta Fisha u Sarajevu koji je medijski napuhan do razine “potkopavanja temelja socijalističkog poretka”, čime je pisac na neki način “modificirao” predratnu mitologiju zajedničke države, premjestivši “Janšinu štafetu” iz Ljubljane u Sarajevo. O tom događaju je “slavni sarajevski pisac, danas stanovnik Beograda” napisao roman “Gladni dani na Mejtašu”, “koji je preveden na desetak jezika i nagrađen Ninovom nagradom za književnost”.
Ova intervencija ima još jednu vrlo važnu ulogu u strukturi romana, jer je piscu omogućila da poslijeratni grad sagleda iz nekog novog, objektivnijeg kuta, neopterećen okoštalim prijeratnim stereotipima.
Druga narativna linija, ona o bosanskom Hrvatu Anti Gavranu Ćumuru, dvostrukom generalu, Hrvatske vojske i HVO-a, ispričana je u potpuno drugačijem registru od ove prve i dijelom se također događa u Sarajevu. Radi se ponajviše o nekakvom miksu groteske i alegorije. (Herkul, po kojemu je roman dobio naziv, mentalno je retardirani sin Ante Gavrana, kojemu je otac dao ime po poginulom suborcu.)
U trećoj narativnoj liniji, koja je neka vrsta markezovske “kronike najavljene smrti”, Zoranova i Ćumurova sudbina se fatalno isprepleću, i to u opustjelom turističkome mjestu Brižnik, koje se nalazi 50-ak kilometara udaljeno od Splita, u trenutku kad je Srbija povela u nogometnoj utakmici protiv favorizirane Hrvatske.
Ukratko, “Herkul” spada u one čudesne male-velike romane, koji su mali samo po opsegu, a veliki po svemu drugom, prije svega po važnim književnim motivima koji su uvjerljivo prikazani na malom prostoru, što je iznimno književno umijeće.
Dnevnik.ba