Djeluje u Nadbiskupiji Arusha, u misiji Svetog Križa u Kisongu gdje je do prije dvije godine s njim bio i don Bernard Marjanović. Sada mu u misiji povremeno pomaže domaći svećenik služeći jednu misu nedjeljom. Po svom dolasku u tu misiju don Velimir je zatekao stotinjak kršćana. Prije njega na područje Miseki, koje je sada filijala Kisonga, dolazili su indijski svećenici. U misiji Kisongo osnovanoj prije pet godina sada je 3 500 vjernika…
Početci…
Kako je don Velimir nedavno govorio za Hrvatsku katoličku mrežu, za njegovo zvanje može se reći kako je plod sijanja p. Ante Gabrića u njegovu rodnom kraju. „Za školskih dana volio sam čitati pisma misionara, posebno p. Gabrića koji je bio naš mještanin. I, kako je sazrijevalo svećeničko zvanje, s njim se nekako javljala i želja za odlaskom u misije. Nisam imao želju za Indijom, a bilo je i teško dobiti vizu. S druge strane, naši su misionari već bili na afričkom kontinentu, i u jednom je trenutku to bila realnija mogućnost“, objasnio je misionar Tomić.
U Tanzaniji je prvih 10 godina djelovao s don Nikolom Sarićem u Mdabulou. Tu je bio izložen pogibelji u pokušaju pljačke, te u napadu bombe iz mržnje prema katoličkoj vjeri. Nakon tih iskustava otišao je te samostalno 12 godina radio u Biskupiji Mbulu gdje je djelovao do završetka misije jer je domaći biskup vidio kako bi ju biskupija mogla preuzeti nakon izgrađene kuće za svećenika, velike ambulante, crkve i nekih pratećih objekata, pa i učvršćene zajednice. Odatle je uslijedio dolazak u Biskupiju Arusha u kojoj i danas djeluje…
Nema srednjeg sloja
Otkrio je kako je Biskupija Arusha jedna od mlađih, iza koje je svega 50 godina postojanja. Značajna je za taj dio Tanzanije. U blizini je najviši vrh Afrike – Kilimanjaro, zatim Mount Meru, te kroz nju prolazi veliki broj turista jer ondje vode putovi za nacionalne parkove. Raznolika je, ima nizinskih i brežuljkastih područja, a misija Kisongo je jedno veliko selo s 35 000 ljudi. „Osjećam kako na našem terenu nema srednjeg sloja. Imamo ljude siromašne do kraja koji često nemaju hrane, a s druge strane, kako je grad poznat po turizmu, tu se vrti veliki broj ljudi iz inozemstva, jer je tu i Međunarodni sud za ratne zločine s afričkog područja. To je teren s brojnim vrstama minerala i kreće se jedan broj ljudi s velikim novcem“, objasnio je don Velimir koji je dodao i kako je prema statistikama, u Tanzaniji oko 30% katoličkog pučanstva.
On je u misiju Kisongo došao na posve novo područje gdje ništa nije postojalo, te ju je podigao materijalno i duhovno. Kamen temeljac za crkvu ondje je blagoslovljen 2014. na blagdan Uzvišenja Sv. Križa. Prošle godine Zadarska nadbiskupija prikupila je u svojoj korizmenoj akciji 25 000 eura za gradnju crkve Svetog Križa u Kisongu.
Natječaj za posao? – Zašto ne?!
Kako je ispričao – na samom početku nisu imali ništa. „Dobili smo jedan kontejner iz Australije koji je prenamijenjen u stambeni objekt. Zatim smo krenuli. Kupili smo zemljište i od početka do sada ide nezaustavljivo, Bogu hvala. Broj ljudi se stalno povećava i to je bio razlog da počnemo graditi crkvu. Mislili smo da gradimo crkvu za budućnost, ali su zadnji događaji pokazali da je crkva puna vjernika. Ako se ovako nastavi, za sljedećih 10 godina crkva će biti premala“, dodao je don Velimir.
Riječ je o crkvi u obliku križa, a njezina gradnja koštat će 350 000 eura. Iz Australije je baš nedavno stigao kvalitetni materijal za crkveni krov, i don Velimir upravo traži poduzeće koje bi pokrilo krovnu konstrukciju. „Tražimo poduzeće koje ima iskustvo da se taj kvalitetni materijal što preciznije reže i da se što bolje iskoristi, kako bismo mogli napraviti krov i ući u crkvu. Ovdje se na završetak gradnje ne gleda kao u Europi. Bitno je da je krov nad glavom, a ovo ostalo: žbuka, podovi, i ostalo doći će Božjom providnošću. Bila bi nam velika želja da svi ljudi, barem u hladovini, mogu slušati misu“, kazao je misionar te pozvao stručnjake krovopokrivače i u Hrvatskoj da, ako mogu, dođu kod njega u Tanzaniju uraditi krov crkve u njegovoj misiji.
Taj rad i put izvršitelju radova bit će plaćeni. „Možda u nadolazećim zimskim mjesecima ljudi neće imati baš tako puno posla, a mi bismo bili spremni platiti kartu i dati neku donaciju da nam pokriju crkvu. Ovdje ponekad nije upitam novac, nađu se donatori, ali su nam oskudni stručni ljudi“, objasnio je.
Na nedjeljnu misu dolaze svi!
Otkrio je i kako je Crkva u Tanzaniji organizirana drugačije nego li u BiH i Hrvatskoj. Počiva na malim bazičnim zajednicama koje čine 15 do 20 obitelji. U svakoj od tih zajednica postoji duhovni voditelj iz tih sredina koji prati njihov razvoj. Reizbor im je baš ovih dana za službu voditelja zajednice na mandat od tri godine.
Svake subote te bazične zajednice imaju Službu Riječi koju nekad pohodi i svećenik ako nema misu u misiji. Don Velimir razgovara s tim ljudima, poučava ih. U Kisongu je iznimno velik promet ljudi. Nalazi se na periferiji Arushe, imaju tvornice mreže za komarce koja zapošljava 7 500 ljudi, puno srednjih i tehničkih škola koje pohađaju i ljudi iz drugih županija pa se broj pučanstva stalno povećava. Tako u sadašnjem molitvenom objektu vjernici već godinama stoje vani tijekom bogoslužja.
„Imamo 200 – 300 plastičnih stolaca i onda oni koji dolaze uzmu stolac i sjede na suncu ili na kiši. Svako jutro u misiji imamo svetu misu, a svaka bazična zajednica ima svoje svetce zaštitnike. Mi pratimo njihov razvoj i ako ima nešto da iskače iz okvira crkvenosti, idemo to rješavati i razgovarati s ljudima. Nedjeljom na misu dolaze svi, i iz najudaljenijih mjesta, a svakim danom ljudi koji gravitiraju ovdje“, dočarao nam je hercegovački svećenik.
Nadbiskupija od 46 000 km2
Dalje je podcrtao kako čovjek u Africi živi jednim prirodnim, jednostavnim životom. „Volio bih da što više ljudi dođe u posjet nekoj afričkoj zemlji. Tko god je došao na afričko tlo, ponio je sa sobom kao poruku promjenu u svojem životu kako je bitnije ono što jesi, od onoga što imaš“, naglasio je.
Kroz 31 godinu boravka u Tanzaniji on svjedoči razvoju Crkve – smanjuje se broj katekumena, kojih je nekoć na godišnjoj razini bilo i 1 500, jer se danas krštava djecu iz katoličkih obitelji, vjeronauk je u školama, a opada i poligamija kao tradicionalni afrički način života. Veliku pomoć ima od laika koji sve svoje talente stavljaju na raspolaganje zajednici. U Tanzaniji je 2018. proslavljen milosni jubilej – 150 godina od katoličke nazočnosti u toj državi. Prije 102 godine, u kolovozu 1917., u Tanzaniji su zaređena prva četiri domaća svećenika, a država je podijeljena u 35 biskupija koje su teritorijalno jako velike.
„Naša Nadbiskupija Arusha se prostire na 46 000 kilometara četvornih. Uz domaće svećenike ovdje djeluje nešto indijskih svećenika, nekoliko njih iz Oceanije, dva Poljaka te dva Hrvata – Tomislav Mesić ija. Crkva je bogata duhovnim zvanjima. Što ja tu vidim da je bitno? Obitelj je ovdje još uvijek sveta stvar“, naglasio je misionar.
Svetost obitelj
Ispričao je kako u obitelji u kojoj je najmanje petero djece, a redovito osmero, prevladava osjećaj zajedništva.
„Za njih je svećenik osoba koja se u svakoj situaciji može snaći, i vjerojatno požele i vide u tome da ima nešto. Iz življenja jednostavnim životom lako se odvažiti i odlučiti biti svećenik. U svega 150 godina Crkva u Africi toliko je narasla po djelovanju misionara da sada sve više afrički svećenici dolaze u Europu i Australiju. Na taj način vraćaju i dio pastoralnih ulaganja Europe, ali još više vrijedi i treba u tome istaknuti otvorenost afričkih ljudi Kristu baš i u plodnosti domaćih zvanja. Za Božji naum nema granica, i posve je normalno da odavde gdje ima zvanja odlaze evangelizirati tamo gdje ih nedostaje. Tako se ostvaruje Isusov poziv ‘Idite po svem svijetu naviještajte evanđelje’“, rekao je don Tomić koji je dodao kako narod u Europi, ponekad, ne može doći do pravog zaključka zašto afrički čovjek voli Krista i Crkvu – u Isusovoj su osobi dva ključna trenutka u njegovu poslanju: njegovo rođenje i njegova smrt, odnosno uskrsnuće.
„Ovdje za Afrikanca novi život, rođenje djeteta, to je veliki događaj, najveći. A drugo, Isusova patnja i žrtva na križu kojom nas je spasio. Mi smo se u Europi uljuljali u to, a ovi ovdje žive život koji je znatnim dijelom žrtva, i oni vide kako njihova žrtva na zemlji nije uzaludna“, posvijestio je svećenik.
Prirodna disciplina…
Saznali smo kako je Isusovo trpljenje blisko Afrikancima, te im nije teško biti na misi koja traje tri sata… Na slavlju ima i puno djece, i niti jedno od njih ne zaplače, i nitko ne hoda. „Ma, nismo mi to postavili strogo, nego je takav način odgoja da imaju, rekao bih, prirodnu disciplinu, poštuju odrasle, znaju kada i koliko govoriti, a odgajaju se u duhu zajedništva i prijateljstva“, dodao je.
Kada ga netko pita o životu u Africi, don Velimir ističe kako je potrebno doći i vidjeti, namirisati i upiti tu afričku prašinu i vidjeti iz blizine, i tek se onda može znati što je Afrika. Svome narodu Crkve u Hrvata poručuje, među ostalim, da unatoč svim političkim i ekonomskim poteškoćama vole svoju zemlju.
„Svaka vlast je za neko vrijeme i odlazi, ali ono što ostaje je naša povijest na koju moramo biti ponosni, i volimo je i ponosimo se njome. Crkvu nemojte gledati kroz ljudske slabosti i promašaje pojedinaca. Crkva je narod, a naš je hrvatski narod Bogu odan narod i to je ono što nas krasi i što nam treba. Posebno mladim generacijama bih poručio: nemojte olako ostavljati našu Domovinu, čuvajte je i gradite, i u njoj će biti lijepo. U Africi sam naučio živjeti jednim jednostavnim životom, gdje me ne zanima brendirana odjeća, gdje ne kupujem svake godine nove cipele, i nemam nekih posebnih želja. To sam naučio s njima gledajući kako oni žive, i nema razloga da se u životu orijentiramo na to kako što više imati, i da se sve mora u danu u kojem smo to planirali postići. Radim čak i više nego što bih radio u Domovini, ali ne osjećam težinu toga jer ima i sutra“, poručio je misionar don Velimir, prenosi Nedjelja.ba.
Dnevnik.ba