Article_Top_970x250

Glorie slobodnog novinarstva

kolumna sanje vlaisavljević

Glorie slobodnog novinarstva

kol 21, 2018
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Neka njeni neistomišljenici dokažu suprotno.

Gloria Lujanović je novinarka mlađe generacije. Ne znam je osobno. A zašto bih je i morala znati? Dovoljno je da pročitam kako joj vele da je „ustaška kurvetina“ i da joj „žvalje treba razvaliti“, pa da je upoznam.

Da shvatim kako je riječ o osobi koja istražuje stradanja Hrvata u BiH u proteklom ratu. Ops!

Mogla bih sad i ja postati sve što je i Gloria, jer Hrvati, zapravo, nisu stradali u BiH, piše Sanja Vlaisavljević u svojoj kolumni za Poskok.info

 

Gloria izmišlja. Kako to zaključujem?

Čitajući njen Twitter profil uočavam poznate mi pisce komentara koji znaju kako stvari stoje s ratnom prošlošću, podjednako koliko i sa Glorijinim fašističkim nastojanjima da podmetne drugima.

No, nešto je tu čudno.

Kako to da u Gloriji vide ustašicu dojučerašnji zakleti izdanci građanskih medija?

Mahom sarajevskih.

 

Kako li oni uvijek najbolje znaju prepoznati ustaše i četnike?

Valjda zato što su bolji od drugih. Ali, eto odmah nacionalizma na djelu. Pojavi se i ne trepnuvši. Kako? Neće biti da samo Gloria piše o stradanjima u ratu. Pokušajmo sad Gloriu izmjestiti iz Mostara ili Viteza. Smjestiti, recimo, u Sarajevo. Zamijeniti objekt stradanja.

Gloria bi u čas postala hrabra i odlučna novinarka koja istražuje istinu o ratu. Bila bi uzor mlađima, miljenica ženskih udruga i bogatih donatora koji bi je podupirali da piše blog, a možda i pokrene svoj portal. Recimo neki sasvim slobodan od bilo kakvih utjecaja. Ono kao ”jedini slobodan teritorij u BiH”. Toliko neovisan da bi joj odmah uručili kakvo priznanje za građansku hrabrost. Ne bi bila jedina, ali bi barem išla sigurnim i oprobanim putem. Ovako, izložena je najprljavijem seksizmu, uvredama i prijetnjama smrću. Matrica poznata.

No vratimo se onom o čemu Gloria piše. O stradanju Hrvata u ratu, analizira medije koji pišu o stradanju drugih i retorici koja je tako promjenjiva od objekta do objekta stradanja.

Dakle, njen grijeh je recimo što je ustvrdila da sarajevski mediji pišu o „dešavanjima“ u Dobrovoljačkoj i neoborivosti genocida u Prijedoru. Što su negdje dešavanja to su drugdje teški zločini, sugerira ona.

 

I u čemu griješi? Ni u čemu.

Neka njeni neistomišljenici dokažu suprotno. Ne mogu sve i kad bi htjeli. Ali, oni ne žele polemizirati i analizirati nego vrijeđati i na taj način eliminirati one koji se drznu da stvari vide malo drugačijim očima.

I na kraju, želim javno poručiti onima koji olako prijete, ubijaju, siluju, razvaljuju usta i slično, da Gloria nije samo jedna ličnost. Glorie su sve žene koje imaju hrabrost da misle i pišu.

Da istražuju i o onom o čemu se ne smije pisati. Da glasno kažu da su Hrvati također bili ubijani u prošlom ratu i da su i oni bile žrtve u logorima, zatvorima i jamama. Povijest ne bira podatke i činjenice. Povijest ih nosi kroz vrijeme, a samo hrabri na svoja leđa natovare breme istraživanja o tome. Gloria ga je natovarila.

Stoga, svaki prigovor i prijetnja toj mladoj ženi jesu prijetnja istini i slobodnom novinarstvu. Danas želim biti Gloria Lujanović.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250