Kazala je kako je iz Srednje Bosne protjerano oko 110.000 Hrvata, opljačkano i spaljeno gotovo 12.000 hrvatskih kuća i druge imovine, devastirano je i uništeno 67 crkava, 74 katoličke kapele, 41 prateći crkveni objekt i dva franjevačka samostana, minirano je 71 katoličko groblje, od 331 logora Armije BH njih 238 bilo na području Srednje Bosne, ubijeno 121 dijete.
„Kada se protjera toliki broj ljudi, kad se naprave zločini protiv civilnog stanovništva, kada toliku privatnu imovinu popalite, devastirate objekte, katoličke crkve, groblja i svjesno to radite, a znate da su to simboli nečijeg identiteta, onda je pogrom prava riječ“, kazala je Lujanović. Pojasnila je kako su u BiH svi bili i agresori i žrtve te da svatko ima pravo na oplakivanje žrtava. „Za zločine nad Hrvatima u Srednjoj Bosni i drugim mjestima se ne zna. Hrvatima se stalno negira pravo da su žrtve, a jesu i trebaju imati i pravo na sjećanje.“
Objasnila je tko su žene o kojima je pisala i u svojoj knjizi. „Ana Pranješ bila je djevojka koja je imala 18 godina kada je ubijena na Bikošima. Anđa Buha je baka koja na poznatoj fotografiji Srećka Stipovića nakon rata, gdje joj je cijeli život uništen, sastavlja svoju kuću. Ani Širić iz Žepča je ubijena kćer Ivana kada je imala 13 godina. Luce Miščetova je tetka moga oca i važna osoba mog djetinjstva, a bila je u Gučoj Gori sve dok selo nije palo. Kata Kesten je prognanica iz sela Nula kod Travnika, a nju vežemo za bolnicu u Novoj Biloj gdje je ranjenicima donosila vodu s jedinog izvora koji nije presušio. Anica Jurić iz Kaknja je u jednom danu izgubila tri sina i muža.
Zrinka Drmić iz Novog Travnika je izgubila sina i supruga, a ona i kćer su bile ranjene. Anđa Dujo iz Novog Travnika izgubila je dva sina, jedan je poginuo mlad, a drugi nakon rata igrajući se s granatom. Milosava Dunđer je bila novotravnička primalja i ona je cijelu generaciju djece rođene 93. donijela na svijet. Andrea Jurčević je bila dvomjesečna beba kad je ubijena snajperom te Sarafina Lauš kojoj su ubijena tri sina i muž.“
Lujanović je rekla kako je knjigom htjela kroz stvarne osobe prikazati žensko iskustvo rata i žensku tragediju. „Rat nije samo muška stvar. Roditelji su me u ranim dvadesetim svakodnevno odvraćali od ovih tema, ali što te netko više savjetuje da nešto uradiš um te moli da to ne činiš. Kao da mu želiš dokazati da si hrabar, da smiješ i možeš, a kasnije ti bude žao što nisi poslušao ljude koji su zreliji, odrasliji, puno pametniji od tebe i s puno više životnog iskustva i poštedio sam sebe nečega što nije bilo ugodno.“
Kazala je kako je bila izložena prijetnjama dok je istraživala ove teme. „Izgledalo je grozno i bilo je jako neugodno. Od kaznenih postupaka protiv ljudi koji su mi prijetili sam odustala jer nisam htjela sijati zlu krv. Nije mi žao jer je to reagiranje bio jezik ulice, a ne neki javni pristojan govor u kojem ćemo sukobljavati argumente“, kazala je Lujanović.
Više o svemu u videu emisije Kompas.
Dnevnik.ba