Piše: Filip Bilić/Dnevnik.ba
Dvije sezone u različitim okolnostima
Prva i druga Lamaprdova sezona na klupi Chelsija dvije su dijametralno suprotne priče. Nakon što je klub ostao bez najboljeg igrača i glavne zvijezde Edena Hazarda i uz situaciju sa zabranom ulaznih transfera, posao trenera se ponudio Franku Lampardu.
Sa tek jednom sezonom iskustva u Championshipu, Lampard je preuzeo mladu ekipu sačinjenu od igrača iz akademije i onih koji su lutali po posudbama diljem Europe. Stvorila se odlična atmosfera u svlačionici gdje je mlada ekipa sa klupskom legendom iz te zabrane uspjela napraviti pozitivno okruženje, iz inata prema savezu i zabrani stvorila se energija koja ih je nosila kroz cijelu sezonu.
Tako su „Lampardove bebe“ u prvoj sezoni došle do plasmana u Ligu Prvaka u kojoj su iste godine ispali od budućeg prvaka Bayerna, dok su uz malo sreće mogli uzeti i FA kup koji su izgubili u finalu od Arsenala.
Chelsea koji je bio konkurentan sa igračima iz vlastite akademije i živućom legendom na klupi iz očiju navijača ličio je na utopiju. Gledajući iz te situacije, par pojačanja na ključnim pozicijama i doza iskustva od Chelsija bi napravili legitimnog kandidata za titulu.
I uistinu, doveden je Thiago Silva kao netko uz koga će mladi stoperi odrastati, Chilwell je popunio desnu stranu, golmansko pitanje privremeno je riješeno Mendyem, dok su osim Hakima Ziyecha došla dva „wunderkinda“ – Havertz i Werner.
Tako se za Lamparda u novoj sezoni kontekst naglo promijenio. Kako su rasli potrošeni milijuni, tako su ciljevi postajali viši. Kada je upravu „kupio“ plasmanom u Ligu Prvaka te zaradio dugoročni ugovor, Frenkie je postavio neki standard kojeg je na račun potrošenih 220 milijuna morao poboljšati.
Kada smo prije početka sezone pisali o potentnoj ekipi „Plavaca, dodali smo da će se Lampard morati nositi sa pritiskom i da će trebati određeno vrijeme da se dovedeni igrači naviknu na novu sredinu. Uprava nije imala strpljenja, čekala je prvu ozbiljniju krizu i dala mu otkaz.
Nakon što je na samom početku prvenstva koketirao sa prvim mjestom, Lampard je upao u crnu seriju kada je od osam ligaških utakmica izgubio čak pet. U ovoj čudnoj sezoni uvjetovanoj pandemijom koronavirusa gotovo svaka top ekipa u Engleskoj imala je sličnih problema.
Na početku su sa otkazom ozbiljno flertovali Solskjaer i Arteta, danas je Man. United drugi, a Arsenal je nakon katastrofalnog početka na samo pet bodova od Lige prvaka. Sličnu krizu su prebrodili Manchester City i Tottenham, dok se Liverpool trenutno nalazi u istoj. U ovom gustom rasporedu gdje igrači nisu odradili pripreme, gdje se utakmice otkazuju i igrači otpadaju zbog mjera samoizolacije, takvih uspona i padovi normalna su pojava i bit će ih još do kraja sezone.
No, nije Chelsea Lampardu dao otkaz jer je bio pet bodova od mjesta koje vodi u Ligu Prvaka, nego zato jer u njemu nisi vidjeli čovjeka koji će od ove ekipe u budućnosti napraviti favorita za titulu. Kada je trebalo „preživjeti“ sezonu sa mladim igračima, uprava je igrala na kartu kohezije koja će se stvoriti između navijača, igrača i trenera.
Čak i ako na početku krene lošije, navijači neće biti toliko kritični jer je na klupi ipak čovjek prema kojem imaju empatiju, koji ih podsjeća na neka bolja, trofejna vremena. Kada je u ruke dobio skupocjenu igračku, nije znao na koji je način koristiti, a „roditelji“ su očekivali bolju igru sa obzirom koji su novac izdvojili za igračke.
Ono što su vlasnici najviše zamjerili Lampardu je vjerojatno činjenica da dva najskuplja pojačanja nisu ni sjena onoga što bi trebali biti. Osim što je Havertza koristio predaleko od zone u kojoj on može biti koristan, primjer Time Wernera je najviše stvarao negodovanje kod navijača. Jedan od najboljih realizatora u Europi postao je čovjek koji se ne može sastaviti sa golom i uz to je u samom vrhu po promašenim velikim prilikama.
Prošle godine u RB Leipzigu Werner je prema „xG“ metrici (očekivani golovi) na uzorku cijele sezone zabio 4,5 gola više nego što se očekivalo iz njegovih prilika, na polovici ove sezone već ima 2.3 gola manje od očekivanog i devet velikih promašenih prilika. Njemački napadač je najviše utakmica ove sezone krenuo na lijevom krilu u formaciji 4-3-3, sezonu je otvorio solidno, no onda je upao u crnu rupu.
Igrajući na krilu znao se zadesiti predaleko od protivničkog gola, sa obrambenim zadatcima koje krilo u toj formaciji ima, dok je kao najistureniji napadač u istom sistemu znao biti usamljen u kaznenom prostoru. Za razliku od ovog Chelsija, Leipzig je igrao puno direktnije, Timo je mogao koristiti svoju brzinu u polu kontrama i kontrama.
Tamo je u napadu imao fizičku prisutnost Poulsena ili Schika koji su okupirali jednog ili dva stopera, pa se tako Werner mogao kretati u njihovoj sjeni i koristiti prostor koji mu se otvarao.
Bez obzira što često nije igrao na poziciji koja njemu odgovara, Timo je ulazio u šanse i promašivao ih. Nebitno jel igrao lijevo krilo, stopera ili centralnog napadača to su situacije koje takav realizator mora rješavati. No, kada izgubiš samopouzdanje pred golom, golman odjednom postane veći od gola, a nakon svakog promašaja psihološki pritisak postaje sve veći. Jednostavno, Werner je izbačen iz svoje komfor zone, izgubio je samopouzdanje koje za strijelce može biti presudno i zbog toga izgleda ovako loše.
Romanova kultura otkaza
Frank Lampard je ovim lošim nizom rezultata postao menadžer sa najlošijim prosjekom bodova u Abramovićevoj eri. Osim toga, na nos mu se nabijao i loše score u velikim utakmicama, u sedam velikih utakmica u ligi, izgubio je čak pet i upisao samo dva remija. Situaciji nisu ni pomogle Lampardove česte rotacije, te manjak standardizacije prve postave. Tako je na posljednjih 17 utakmica čak 14 puta utakmicu krenuo sa drugačijom napadačkom trojkom. Otkaz na pola sezone u bilo kojem klubu indikator je da se ne radi planski, no Romanu Abramoviču to nikada nije bio problem.
Otkada je Rus preuzeo klub, niti jedan trener se nije zadržao dulje od tri godine, a u 18 godina smijenio ih je čak 11. Za vrijeme njegove ere klub se više puta iz kaotičnih situacija oko trenera uspijevao izvući sa nekim trofejom. Svađe sa Mourinhom u oba mandata, otkaz Villasu-Boasu u pola sezone, angažiranje Di Mattea pa osvajanje Lige Prvaka kontra svih očekivanja, cirkus sa Conteom ili posljednji slučaj sa Sarrijem kada Talijan nakon osvajanja Europske lige nije dočekao ljeto na Stamford Bridgeu.
Ovu situaciju oko Franka Lamparda dobro se može objasniti njegovom starom izjavom iz igračkih dana kada je Andre Villas-Boas dobio otkaz nakon samo par mjeseci u klubu: „Igrači nisu imali svoje prste u njegovom odlasku, odigrao je svoje karte i jednostavno nije uspjelo. Možda je bio premlad, možda je ovaj posao došao prerano za njega.“ Pametnom dosta.
Dnevnik.ba