Bio je utjelovljenje dobrote, požrtvovnosti, ideala kršćanstva koji osobu ne vidi kroz prizmu puke materijalnosti, već kroz klicu duhovnosti, međusobnoga uvažavanja, čovjeka koji je prije svega živio i naučavao načela solidarnosti među svim ljudima Afrike.
Upravo to je bio otac Vjeko, misionar, franjevac, Kristov izabranik koji je sam izabrao trnovit misionarski put, stazu bespuća i nemilih scena ratova i ubojstava u srcu Afrike. Spasiti na tisuće ljudi od sigurne smrti riskirajući vlastiti život može samo Kristov sljedbenik, misionar žarke želje i neuništivoga kršćanskog ideala.
Otac fra Vjeko Ćurić rođen je u Lupoglavu kod Žepča 26. travnja 1957. godine u mnogobrojnoj obitelji od šestero djece. Već je odmalena osjetio Božji poziv te kasnije postao svećenik i član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. U Parizu je se pripremao za misijska putovanja.
U Ruandu je konačno otišao 1983. godine. Stanovnike je Ruande zavolio, nazivao ih malim Garonjama, sagradio im školu u Kivumu gdje je otpočeo svoj križni put isprekidan suludim građanskim ratom između pripadnika plemena Hutua i Tutsija. Nije ostavio svoj narod početkom genocida ni poslije krvoločnoga rata. Sustavno je pomagao izbjeglicama, organizirajući humanitarne konvoje, potrebne lijekove za obje zaraćene strane često nudeći novac u zamjenu za nečiji život. Zaraćene strane nisu imale razlike ni po čemu, osim što su ih u prošlosti dijelile kolonijalne sile Belgije i Njemačke. Fra Vjeko Ćurić pomogao je objema stranama, vješto dokazujući svima njima da nije rješenje ratovanje, nego prijeko potrebni mir.
Kako obično biva s mirotvorcima, najprije su mu okrenuli leđa oni kojima je najviše pomogao te su naručili ubojstvo u središtu Kigalija gdje je, pokošen rafalom, preminuo od zadobivenih ozljeda. Preminuo je u Kigaliju 31. siječnja 1998. godine, a pokopan u župnoj kući u Kivumu gdje je djelovao dušebrižnički i pastoralno svih tih misionarskih godina. Nikad nije bilo većega sprovoda u Africi, a župljani nisu željeli da se Vjeko pokopa u rodnoj Bosni, nego među svojim dragim Garonjama.
U modernom vremenu, kad promptno nedostaje Kristovih mirotvoraca na Zemlji, otac je Vjeko svijetla točka kršćanskoga ideala, ideala koji je došao služiti, a ne biti služen. Franjevački je brat fra Vjeko Ćurić vješto utabao Kristov put muke i spasenja dokazujući svima da su dobrota i činjenje dobra ljudima plemeniti ciljevi vrijedni žrtvovanja vlastitoga života. I dobro zapamtimo da svako gorušičino sjeme, koliko god bilo maleno, bačeno na zemlju uginuvši nosi stostruki rod, tj. stablo na kojem je rod obilan, a gnijezdo je i obitavalište mnogim pticama nebeskim.
Dnevnik.ba