Piše: Fra Mario Knezović (fratar.net)
Zašto se neki Hrvat ne može pohvaliti da je sredina gdje su Bošnjaci većina primjer kako se odnosi prema onim malobrojnijima? Na toj tezi možemo razumjeti stanje u Bosni i Hercegovini. I nedavno provedeni izbori pokazali su ono najružnije lice Bosne i Hercegovine. Pokazano je lice koje nema srama, nema ljudskosti, nema obraza, nema osjećaja. Osim što je ponovno bošnjačkim (muslimanskim) glasovima izabran Komšić, tužna je stvarnost da niti jedna stranka s hrvatskim predznakom nije prošla izborni prag u tuzlanskoj i sarajevskoj županiji.
U tuzlanskoj županiji hrvatske stranke su dobile oko pet tisuća glasova, a u sarajevskoj oko tri tisuće. To nije dovoljno za ulazak u skupštinu. Prije nekoliko izbornih ciklusa bilo je drukčije. Napomene radi, u Tuzli je prije rata živjelo oko dvadeset tisuća Hrvata. Gdje su? Tu rata i sukoba nije bilo. Odselili su iz bošnjačkoga okruženja „tolerancije“, te zbog socijalnih teškoća. I onda kada su već izbori prošli, počela su medijska prepucavanja.
Najpametnije što je Komšić imao reći je drski stav da je on hrvatski član predsjedništva bez obzira što ga nisu Hrvati birali i drugo da se kardinal Puljić pomoli za žrtve Ante Pavelića. No, potpuno je nevažno što je kazao taj čaršijski cirkusant i moralni disident.
Naime, ostajem zapanjen kako hrvatska medijska scena, pa onda i mnogi aktivisti na društvenim mrežama, šire puste izjave što je rekao Komšić, što je rekao Džaferović. Ako već objavljuju da Komšić nije njihov legitimni predstavnik (Not my president), te da ga nećete primiti u svoje selo, svoj grad, zašto ga puštaju u svoje misli? On je, tako ispada po histeričnim objavama, zaposjeo mnoge umove, ušao u domenu razmišljanja, postao je kao dim zloduh, nečiji kućni član. To je kudikamo gore i opasnije od toga da Komšić prošeta po mjestima gdje većinski žive Hrvati.
Ako ga se već ignorira – ignorirati ga treba do kraja. Usto, sve te napete i oštre poslijeizborne izjave dolaze iz kuhinje bivših komunističkih omladinaca, a sada članova predsjedništva. Sva trojica su bili komunistički kadrovi i odgojeni u tome (zlo)duhu, a da su i drugi umjesto njih izabrani sličan im je pedigre iz prošlosti.
Bivši komunisti i titoisti sada se narodu dokazuju sirovim nacionalizmom. To je, po meni, profiterski nacionalizam bez ikakvih stvarnih učinaka. Pravi nacionalizam i domoljublje je odgovornost, poštenje, žrtva, nekorumpiranost. Pravi nacionalizam i domoljublje je,ako ti netko ruši vrjednote, prava, dostojanstvo, dati ostavku i ostaviti konformizam života na državnim jaslama.
Zar mislimo da će po stotine ili tisuće puta ponovljena mantra kako Komšić nije moj, tvoj, vaš predsjednik promijeniti stvari? Ispuhat ćemo, potrošit ćemo se na varbalnoj razini i neće nam ostati snage za istinsku borbu za jednakopravnost Hvata u BiH. Potpuno se slažem kako je Komšić nametnut za hrvatskoga člana predsjedništva od birača Bošnjaka. Oni su preglasali volju Hrvata. To znaju ptice na grani i tu treba stati.
No, zar volju Hrvata ne preglasava i poništava Andrej Plenković i njegov ministar Lovro Kuščević? Oni preglasavaju 400 tisuća Hrvata koji su potpisali za referendum. Bošnjaci su preglasali oko 160 tisuća hrvatskih birača u BiH, a Plenković više od toga. I to je istina. I to je majorizacija od vlastitih vođa!
Kada su se bar malo ohladile glave, izvire ključno pitanje za Hrvate u BiH:Imamo li strategiju? Imamo li hrabrosti provjetriti političke redove onih stranaka koje su od Hrvata dobile najviše glasova? Je li moguće da se dogodi da u vlasti u ime Hrvata ne budu uvijek isti ministri koji godinama sjede u raznim foteljama bez velika ili nikakva ploda?
Otvoreno pitanje se postavlja i Draganu Čoviću, koji je dobio najviše glasova Hrvata: Ima li on snage i volje kao legitimni i legalni predstavnik Hrvata osvježiti svoje okruženje novim, sposobnim, energičnim kadrovima? Jedan uglednik, koji je blizak miljeu HDZ-a, reče mi da to Dragan Čović mora učiniti jer se, kao reče, oko njega okupio kadrovski i potrošeni „polusvijet“.
Istina je koju ničim netreba nijekati kako je HDZ dobio povjerenje većinskoga dijela Hrvata u BiH. No, to ne znači da nisu zreli za rekonstrukciju kadra, novi zamašnjak, nove ideje, novi mentalitet vladanja. Potrebna je nova strast na političkoj i nacionalnoj sceni.
Dokle god živimo u BiH, na koju Bošnjaci bez ikakva temelja polažu autorska prava i nazivaju fašistima Hrvate koji žele svoja prava, takva država nema ni sadašnjosti ni budućnosti. Kako reče general Željko Glasnović: „Hrvati u BiH su vezani za mrtvaca.“ Taj mrtvac sve više zaudara, a nitko ga ne pokapa niti oslobađa Hrvate od raspadnutoga trupla.
Čini mi se kako je, ipak, najvažnije poruka Hrvatima u BiH: Ne bojte se. Jedan narod, kao što je konstitutivni narod Hrvata u BiH, ne smijemo isključivo povezivati sa sudbinom jednih izbora.
Hrvati su mnogo jači nego se misli. Hrvati u BiH su narod koji će opstati i unatoč brojnim odlascima (gdje većim dijelom i politika kumuje) opstati. Uostalom, budimo krajnje iskreni. Ako u protekle četiri godine, kada smo imali predstavnike Hrvate u vlasti, nije sve procvjetalo, tako i sada neće ni sve uvenuti.
Dnevnik.ba