Article_Top_970x250

(FOTO) Bračni par Ivanić igračke izrađuje gotovo 70 godina: Sve su na prodaju, osim jedne...

životna priča

(FOTO) Bračni par Ivanić igračke izrađuje gotovo 70 godina: Sve su na prodaju, osim jedne...

ožu 12, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

FOTO: Marko Todorov/Cropix

Slavko Ivanić devedesetogodišnjak je koji uz pomoć svoje nešto mlađe supruge Ane, osamdeset i četiri su joj godine, gotovo sedam desetljeća u kućnoj radinosti proizvodi drvene igračke. Prvo ih oblikuje u svojoj radioni u dvorištu kuće i izrađuje za tokarskim strojem kojim još vješto barata, dok je supruga zadužena za bojenje i slikanje motiva.

Prvu je igračku, gitaru crvene boje, napravio još početkom pedesetih godina prošloga stoljeća. Ta mala gitara stoji na istaknutom mjestu na zidu kuće. To je i jedina igračka koju nikada neće prodati, nema te cijene koju biste mogli dati za nju. Možda su ostale tijekom vremena i bile uspješnije, razrađenije, no ovo je prva igračka koju je napravio još kao mladić i vrlo je brzo, nakon kraćih traganja, shvatio da je to posao kojim se želi baviti, piše Jutarnji list.

U svojoj novoj knjizi koja je predstavljena prošli tjedan “Zbirka tradicijskih dječjih igračaka” Iris Biškupić Bašić, muzejska savjetnica u Etnografskom muzeju, piše kako je Slavko Ivanić, kojemu pomaže supruga Ana, “jedini majstor u Gornjoj Stubici koji izrađuje igračke vrstan tokar i drvorezbar”, nadodavši da su “njegove igračke inovativne, ali potpuno u maniri zagorskih”.

Slavko i Ana Ivanić žive u Gornjoj Stubici, a Hrvatsko zagorje poznato je po tradicijskim igračkama. A kad se približavate kući skladnog para Ivanić, jednoj u nizu uz cestu u ovome mjestu, ciglenoj i neobojenoj, teško ćete steći dojam da je to kuća ljudi koji oblikuju maštovite predmete kojima se djeca igraju, igračke uz koje odrastaju već desetljećima. Možda će vam, promatrate li pažljivije, to ipak dati naslutiti limeni pijetao koji se okreće u smjeru vjetra, postavljen na ulazu kuće, a koji su sami izradili.

Majstor Ivanić dočekao je novinare u svojoj radioni u koju odlazi svaki dan, gdje stvara dandanas. Kaže na početku razgovora: “Nekad mi ideja padne napamet u tri ujutro, odmah ustajem kreveta i odlazim u radionu”. Mašte, nadodaje, još ima, i dalje smišlja nove igračke, a fizički dio posla obavlja automatizmom.

Sve je u toj radionici puno igračaka i modela za neke buduće igračke, među mnoštvom piljevine. Ima li kakve predloške dok stvara, pita ga novinar Jutarnjeg lista dok gleda nanizane drvene mačeve, buzdovane kakvi su se koristili u Seljačkoj buni i popularni su u ovim krajevima, ili zipke. Nekoliko ih je desetaka već izrađeno, modeli su to vrlo popularni među djecom. Radi li po nekim ustaljenim predlošcima, pitaju ga: “Ne. Ja sve radim iz glave, no uvijek nastojim da ima neki mali pomak, smišljam nešto novo”. Među detaljima koji krase ove igračke Slavko Ivanić vidljivo je najponosniji na kućicu za ptice za koju upozorava da je “načinjena od dijelova u obliku srca” te na kotače na kolima za koje je usavršio modele. Za ove kotače govori “mnogi su me iz ovog posla pitali za savjet, kako oblikovati kotač poput mojeg, razrađivao sam ga godinama”, kaže. Koristi razna drva od jele, lipe, breze, javora. Ima li neke nasljednike, pokazuju li interes za njegov posao mlađi? “Mladi ne voliju to raditi, ne znam zakaj”, odgovara s primjetnom sjetom. Iako djecu i danas unatoč mnogim novim oblicima zabave privlače mnoge tradicijske igračke, njegov posao, nažalost, polako odumire.

Za sam proces izrade igračaka treba imati živaca i spretne ruke. Prvo se pripremi drvo, potom drvo ide na obradu pa se polira, reže prema šablonama i nožem obrađuje, slijede piljenje, tokarenje, rezbarenje, lijepljenje, sušenje te oslikavanje. Kao i Slavko Ivanić, i njegova supruga Ana sve crta iz glave, nema skice koje priprema unaprijed, slaže boje po nahođenju, baš je, kaže , “dovršila set plavo obojenih leptirića”. Ti leptirići na štapu kojima se krila pomiču dok ih vozite po zemlji jedna su od najpopularnijih igračaka koja će mališane privući dandanas. U kući Ivanić pronaći će se i starinski oblikovane igračke za zajedničke igre, primjerice, jednostavan zvrk koji može pasti na četiri strane, i uz kojega se nude četiri opcije: uzmi jednu (kunu), uzmi dvije, uzmi sve, daj sve. Mnogi se ovim jednostavnim zvrkom zabavljaju satima. Obitelj Ivanić ima svoju malu pokretnu trgovinu, igračke prevoze u automobilu i samo otvore gepek na lokaciji na kojoj su namijenili prodavati. Prodaju kod Gupčeve lipe, u obližnjem Muzeju seljačke bune, ili pak na Sljemenu, kraj Puntijarke. Gospođa Ana kaže: “Ako je velika gužva, i ne vraćamo se doma, u autu znamo ponekad i prenoćiti”.

Zajedno su od poslijeratnih godina, a upoznali su se neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Ove godine slave 65 godina braka, vjenčali su se 1954. Nije lako, kažu, zajedno držati i posao i brak, no vidljivo su vezani, nadopunjuju rečenice jedno drugome. Prvo su, pedesetih, imali radionicu u kojoj su, prepričava gospođa Ana, “izrađivali gumbe za manžete, viklere i igle za kravate. Radionica je bila u Savskoj ulici u Zagrebu”. Potom na nekoliko godina odlaze u Australiju, gdje su radili u tvornici. U Australiji i danas živi njihova kći jedinica s djecom. Njih su se dvoje vratili u domovinu, vukla ih je nostalgija, uspjeli su uštedjeti nešto novca, “živjeli smo od jedne plaće, drugu smo štedjeli”, govori sugovornica. Radili su neko vrijeme oboje i u Muzeju seljačke bune. Ipak, odlučuju se za vlastiti posao proizvodnje igračaka.

Na pitanje je li im proizvodnja igračaka obiteljski obrt, jer to je tradicija zagorskog kraja od 19. stoljeća, oboje odgovaraju da nije. Jednostavno im se, kažu “svidjelo raditi igračke”, prepoznali su oboje u sebi tu kreativnost i razvijali je. Dobili su više nagrada za svoj rad, priznanja drže na istaknutom mjestu na zidu, uz njih i spomenutu prvu igračku, kao i fotografiju na kojoj je Slavko Ivanić s Božom Biškupićem. Biškupić, tada ministar kulture, snimio se uz njihov gepek s igračkama, “to je ministar koji je imao smisla za tradiciju”, kaže sugovornik Jutarnjeg lista. Dolazili su, prisjeća se, u zlatna vremena, mnogi ljudi kupovati igračke iz Njemačke i Austrije i mnogih drugih europskih zemalja, neke su i podučavali izradi, a iz Japana su došli snimiti film o njima. Jednom su došli neki stranci, prepričava gospođa Ana, uzeli su puno igračaka, obećali njezinu suprugu donijeti novac i on im je vjerovao na riječ. Nisu se nikad poslije pojavili. “Naivno im je vjerovao”, kaže sugovornica.

Nakon što ih dovrše, kažu, “igračke treba malo ispolirati, da dobiju sjaj, malo nacifrati”. Iako su igračke tradicionalne, postoji ipak neka razlika od prije kad su se radile: “Nisu ih tako cifrali kao danas. Prije ih se ipak prodavalo više. Joj, kak nam je dobro tada išlo! Nismo stigli izraditi igračaka koliko smo ih prodali, bila je velika potražnja, jedva smo sve uspijevali prodati”.

Spavaju na katu kuće, čitav im je donji dio stana pun igračaka, plus radiona koja je u dvorištu. Igračaka i dalje u prizemlju ima stotine. Hoće li uspjeti sve prodati? “Da, sve se proda”, kažu.

Treba im do tjedan dana za seriju od 20-ak konjića koje uz leptiriće, mačeve, praćke i zipke djeca najviše vole. Bračni par Ivanić izrađuje i praćke, čuturice, namještaj, mnogo je motiva vezano uz tradiciju Hrvatskog zagorja. Tijekom života izradili su dvije stotine različitih predmeta, svaki od njih na više tisuće komada. Kad ih pitaju koliko su otprilike igračaka izradili tijekom svih ovih godina, odgovor ne znaju ni približno.

Igračke bračnog para Ivanić uvijek su s pomakom, sami će osmisliti neki novi kut. A osim dječjih igračaka prodaju, primjerice, posudu za čačkalice koju nosi gospodin u tamnom odijelu s crvenim nosom ili drvenog lutka, naizgled uobičajenog, no s efektom iznenađenja, iz kojega će iskočiti drveni pimpek kad ga podignete.

Povijest proizvodnje dječjih igračaka u zagorskim selima razvila se u 19. stoljeću kao dopunska djelatnost šire zajednice, može se pročitati u knjizi Iris Biškupić Bašić. Mnogo je ljudi, malo zemlje, šumovit kraj bogat drvom, i često su bile dobrodošla pomoć pri rješavanju egzistencijalnih pitanja, to su sve razlozi za tu tradicijsku djelatnost. Prvo su se radili za vlastite potrebe, za vlastitu djecu, a potom se to osebujno umijeće samoukih drvorezbara širi na prodaju. Na samim su ih počecima premazivali bojama dobivenih od korijena i listova šumskih biljaka, do pojave sintetičkih boja, a potom i ekoloških. Nekad je bilo više od stotinu dvadeset motiva dječjih igračaka, danas ih je pedesetak.

A upravo zahvaljujući trudu autorice knjige “Zbirka tradicijskih dječjih igračaka” tradicijske dječje igračke Hrvatskog zagorja upisane su na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne baštine.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250