StoryEditor
OSVRT

Festival svjetske književnosti ili moji najljepši zagrebački dani

Gloria LujanovićPiše Gloria Lujanović  /  14.09.2021., 19:42h

Festival svjetske književnosti u Zagrebu, koji već devet godina organizira nakladnička kuća Fraktura, završio je prošlog vikenda. Tri dana kasnije pišem ovaj tekst i razmišljam, u kojoj mjeri su festivali književnosti važni za naše društvo i kulturu uopće, što nam znače u ovim pandemijskim vremenima, zašto ih uglavnom volimo mi koji volimo i književnost? Nije to samo zbog šušura koje automatizmom dolaze s njima, nije ni zbog upoznavanja novih ljudi koje nesumnjivo upoznajemo, nije ni zbog druženja s onima koje već od ranije znamo.

Festival svjetske književnosti, odnosno sudjelovanje u njegovim programima, kao novinarki i čitateljici, dok sam živjela u BiH, bio je moj san. Ali nikako se nije ostvarivao jer budžet kojim sam kao novinarka tada raspolagala nije mogao podnijeti da toliko dana spavam u Zagrebu, jedem, a o kupovini knjiga da se i ne priča. Zato mi je, možda, bilo lakše preseliti se u Zagreb, što sam prije tri godine i učinila. Zvijezda je te godine bila Ljudmila Ulicka, ruska prozaistica za čije sam knjige, obavljene kod Frakture i kupljene u shopping centru u Mostaru po kojem se taj grad, uz Stari most, najviše ‘prepoznaje’, morala dati nemalu svotu novaca. Ni tada, kao ni sada, nije mi bilo žao dati 'tolike novce za knjigu', a uzaludne su bile i opomene roditelja da se 'zaustavim', osobito tatine.

image

Miljenko Jergović i nobelovka Svjetlana Aleksijevič

ANTO MAGZAN - Fraktura

Na svu sreću, tih prvih dana po dolasku u Zagreb 2018. godine na sve dogovore kretala sam s Kvaternikovog trga satak vremena prije. Događalo mi se ono što se svim doseljenicima u gradove veće od provincija u kojima su odrasli događa, s tim što većina to priča pod stare dane. Kao što hercegovački gastarbajteri o anegdotama s bauštele, poput one da su sedam dana sjedili pred gradilištem jer nisu znali jezik i pročitali da je godišnji odmor, pričaju tek kad zagaze u pozne godine. Uspijevalo mi je tih dana pomiješati tramvajske linije, jednom sam umjesto na Maksmiru, izišla i ugledala tržnicu na Trešnjevci. Slično se dogodilo i pred samo književno razotkrivanje s Ljudmilom Ulickom, koje je tada, vrlo nadahnuto, vodila rusistica Ivana Peruško, a kojoj je, Ulicka, jednakom gestom, odgovarala. Nekako sam, ne znam ni sada kako, do Hrvatskog glazbenog zavoda u Gundulićevoj ulici došla zaobilaznim putem: od Kvatrića, koji mi je zbog knjižare Školske knjige bio jedini orijentir, pa do crkve sv. Ante na Črnomercu i onda do Zavoda. U povratku sam te večeri shvatila da je najbolje da se orijentiram prema knjižarama: trg je ono gdje su Ljevak i Školska knjiga, a ne ban Jelačić, da oprosti ban. San se, tako, s početka priče ostvario. Prošle godine, na žalost, pandemija je zaustavila sve, a prvo što je stradalo bili su programi i događaji iz kulture, pa se većina programskih sadržaja Festivala svjetske književnosti, održavala online.

Ove je godine Festival vratio, ne samo život na gradske ulice, nego književnost u život i naše živote: oslobodio je tehnološko-digitalnog terora pa nas je sve spasio iz koronarnog mrtvila. Proteklih tjedan dana nisam znala koliko je zaraženih u Hrvatskoj, BiH, Zagrebu, epidemiološke mjere i covid-potvrde su bile samo formalnost, tehnički uvjeti koji se moraju zadovoljiti, da bismo 'normalno' prisustvovali događajima. Dati na ulazu u Zavod covid-potvrdu postalo je normalno kao upaliti svjetlo kada dođete navečer u stan.

image

Svjetlana Aleksijevič u Zagrebu

ANTO MAGZAN - Fraktura

Na ovogodišnjem FSK-u gostovalo je više od pedeset svjetskih i domaćih autora iz čak šestanest zemalja s tri kontineta. Nisam fizički mogla stići ispratiti sve događaje, ali većinu onih koje sam po vlastitom odabiru smatrala značajnim, jesam. Moji su se osjećaji neprestano mijenjali, kao i raspoloženje. Plašila sam se hoću li stići sve napisati, na vrijeme isporučiti tekstove, dobro čuti i razumjeti što pisci govore, prenijeti to kroz tekst, ali sve su to, uglavnom, tehnički problem s kakvima se većina novinara susreće. Smetali su mi prolaznici koji se sporo kreću ulicama jer žurim, tramvaji koji u trenutku kada imam pet minuta da stignem od HGZ-a do Frakturine knjižare naprasno odluče stati i zaustaviti vrijeme i život. Tako djeluje i književnost, posebno ako je dobra: zaustavlja vrijeme, čuva trenutke, čini život ne samo lakšim i podnošljivijim, nego smislenijim.

Glavna zvijezda ove godine je Svjetlana Aleksijevič, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2015. godine. Novinarka, disidentica, književnica u egzilu. Njenu knjigu “Rat nema žensko lice”, u izdanju beogradske Lagune, kupila sam još u Mostaru, prije nekih sedam-osam godina, kod uličnog trgovca. Nisam je pročitala ‘od početka do kraja’ jer se ta knjiga tako, možda, i ne može čitati. Bila mi je, tada, nešto poput molitvenika. Nosila sam je posvuda jer je u njoj bila bol kakvu ponekad i sama osjećam. Bol prostora u kojem sam odrastala. Ratom se mjeri vrijeme i u njenoj domovini Bjelorusiji koje skoro pa i više nema, kao i u mojoj, BiH, u kojoj više ne živim.

Aleksijevič je u Zagrebu imala, barem što se mene tiče, najboljeg mogućeg sugovornika – Miljenka Jergovića -  i ne samo zbog književnosti koju stvara, nego osjeća za ono što nam je oteto i izgubljeno. U oba slučaja, riječ je o domovinama, jezicima, identitetima. Aleksijevič je bjeloruska književnica koja piše na ruskom jeziku, a njeno je podrijetlo ukrajinsko. Jergović je iz Sarajeva, iz BiH, a sve ove godine piše, službeno, na hrvatskom jeziku, ali ne onom kakav se nakon rata uči u školama. Nemaju, dakle, ni jedno ni drugo: ni prave domovine, ni pravog jezika. Jedina zajednička domovima im je književnost. Tamo su, možda, u nekom od prošlih života, bili susjedi. Možda su se u haustorima pozdravljali suzdržano, rezervirano, tek jednim 'klimoglavom'.

image

O Andriću u Frakturinoj knjižari: Jergović, Rizvanović, Martens

ANTO MAGZAN - Fraktura

Lagala bih kada bih rekla da mi nije bilo drago, pred zagrebačkom publikom koja je napunila dvoranu HGZ-a, vidjeli da moj, naš, hrvatsko-bosanski pisac, pored tolikih 'pravih hrvatskih, pravih zagrebačkih pisaca', vodi razgovor s nobelovkom i postavlja joj pitanja o njenoj domovini, ukradenoj demokraciji, teroru pod kojim njen narod živi.

Takvog se zavičajno-nacionalnog ushita ne sramim, naprotiv, onako kako su Hrvati diljem svijeta bili ponosni kada je hrvatska nogometna reprezentacija izborila polufinale na Svjetskom prvenstvu, eto, tako sam ja bila sretna što baš Jergović priča s njome. S tim što je meni ovo drugo puno važnije. Važno je bilo, naravno, čuti ono što je govorila Svjetlana Aleksijevič, ali i njeni sunarodnjaci na Festivalu: Julija Cimafiejeva, Alhierd Bacharevič, Siarhej Shupa. Bjeloruski narod je progonjen u vlastitoj državi. Pod Lukašenkovim terorom moraju živjeti, ali ne mogu od njega disati. Protiv autokracije nema cjepiva nego duge, ustrajne i izuzetno naporne borbe koja iziskuje mnogo patnje i boli, a širi se, kao i korona virus, jako brzo i zahvaća sve vitalne organe jednog društva. Lako je izgubiti zemlju.

image

Ivan Lovrenović i Anne Kathrin Godec

ANTO MAGZAN - Fraktura

O izgubljenim zemljama i nestalim zavičajima govorili su Ivan Lovrenović i njemačka prozaistica Judith Schalansky. Ivo Lučić predstavljao je knjigu o kršu. Sve njih fotografirao je Anto Magzan, majstor fotografije, Zeničanin. O Andriću, o kojem se u Zagrebu, govori rijetko, a i kada se govori, najviše čujemo ove koji govore ružno, govorili su Michael Martens, Miljenko Jergović, ali i Svetislav Basara, pisac svih naših mitova i mitologija, iako za sebe voli reći da se bavi samo onim – srpskim. O našim je, bosanskim zavičajima govorio Ivan Lovrenović, a svega nekoliko minuta ranije fotografirao ga je Magzan, pa nam je, u kratkom razgovoru, pričajući, više ne znam što, rekao “kako bolan, ne bio“. Za mene je, možda će zvučati patetično, nostalgično, isuviše sentimalno, u tom trenutku Zagreb postao kao Travnik, a Hrvatska moja prava domovina. Taj čudan, ali ipak, ugodan osjećaj, prekinuo je zvuk tramvajskih tračnica.

Iako je ovaj tekst trebao govoriti o Festivalu svjetske književnosti, pripovjedačima, njegovom značaju za kulturni život jednog naroda i grada, možda najviše govori o jednom - može li, u duhovnom smislu, izumrijeti narod koji fizički nestaje, a čiji su pisci stvorili domovinu kakva nikada ne može nestati, carstvo kakvo se više ne može uništiti?

25. rujan 2021 13:14