Tijekom prvih nešto više od godinu dana mandata Zorana Milanovića najviše je problematiziran njegov stil komunikacije. Taj stil svakako je specifičan, neuobičajen, mnogi će se složiti – i zanimljiv, ali nije problematičan.
Visoka politika je ozbiljan posao, a mnogi njeni dionici ne predstavljaju sami vrh govorništva, te je stoga, prirodno, kroz desetljeća i stoljeća uvriježen rezerviraniji, protokolarniji način govora. Ljudi – političari vole igrati na sigurno, dosadnim diplomatskim rječnikom smanjiti rizik jezičnih promašaja i po sebe štetnih izjava.
To je normalno, ali ne znači da nije normalno nastupiti drugačije.
Kao što samo najveći nogometni majstori imaju „slobodnu rolu“ na terenu i nisu robovi trenerovih zahtjeva, tako i najtalentiraniji retoričari najbolje plove kad si daju slobodu. Samo rijetki dragulji poput Messija imaju potpunu slobodu da driblaju do mile volje jer im je usađen nogometni gen da mogu sve s loptom i da gotovo uvijek donesu najbolju odluku.
Tako Milanović odbija dodavati prvom do sebe, biti još jedan od predsjednika – fikusa, te maksimalno, kao što je i obećao u kampanji, koristi svoje najjače oružje u ulozi predsjednika – govor.
Razgovarat će on s udrugama civilnog društva, prisustvovati ceremonijama, obljetnicama, važnim društvenim događajima, razgovarati s drugim državnicima i diplomatima kad i koliko epidemija dozvoli, ali na mjesto predsjednika, svima je jasno, nije došao zbog toga.
Nameće se pitanje, s obzirom na to da su mu se na meti našli i akteri s krajnje desnice, ali i oni s ljevice i centra, je li totalno neopterećen ishodom idućih izbora koji će se održati za nepune četiri godine ili ipak u njegovima nastupima ima taktičnosti te računa da može zahvatiti veći broj birača koji će mu, unatoč tomu što ide kontra njihova stava u nekim istupima, honorirati to što je bez dlake na jeziku te nemilice ukazuje na devijacije i probleme u hrvatskoj politici i društvu.
Dosta mu je političke korektnosti
Oslobođen stranačkih okova, s legitimitetom više od milijun glasova, alergičan na političku korektnost, odlučio je svakome reći „što ga ide“ i što misli. Upravo činjenica da nikoga ne štedi daje mu kredibilitet, ne može se reći da nastupa s određene pozicije i da zastupa nečije interese.
Napuštao je komemoracije, oštro se ograđujući od uporabe okaljanog ZDS u bilo kojoj formi, a zatim bi ušao u žestoki obračun s javnim osobama s ljevice. Propitivao bi moralni integritet i prošlost dežurnog analitičara Puhovskog, žestoko uzvratio „samodopadnim narikačama“ koji su na njegovu imenu nastojale ušićariti koji politički bod, a onda bi prokazao negdašnjeg manjinskog partnera iz vlasti koji bez ikakvog legitimiteta iz ciklusa u ciklus parazitira u Saboru. Na tapetu su se našli i Rada Borić, udruga B.a.b.e., Tomislav Tomašević, Vedrana Rudan...
Nije se libio izreći niti nepopularne stavove. Solidaran, dakako, s položajem zlostavljanih žena, usudio se kritizirati one iz Hollywooda koje bi (slučajno?) desetljećima zakasnile s iznošenjem priče, svjestan da će to prouzročiti napade feministkinja i oduzeti mu nekoliko stotina, možda i tisuća glasova na idućim izborima.
Bio je prvi kad je trebalo propitati legalitet i dosljednog Kriznog stožera koji je najednom dobio skoro pa neograničene ovlasti.
(Nepotrebne ) svađe s Plenkovićem
Afera Kovačevićev „Klub“, izbor predsjednika Vrhovnog suda, navedene komemoracije, trzavice iz prošlosti – sve to su sitniji i krupniji povodi za kavge s premijerom. Stigao s posvađati i sa šefom Sabora i nekolicinom ministara. Višak testosterona i nabujali ego koji put su doveli do prenapuhanih i suviše potrajalih svađa, no u načelu, neovisno o tome je li u pravu ili ne, uvijek bi u tim svađama i nadmetanjima glasno zastupao dio svojih birača, katkad onih iz oporbe, a katkad onih koji podržavaju vladajuću većinu, te pritom nagnao premijera i Vladu da jasnije obrazlože, a katkad vjerojatno i korigiraju svoje postupke.
Velika usluga Hrvatima u BiH
Vjerojatno najveća ostavština Milanovićeva mandata bit će politika prema BiH. Prokazao je licemjerje sarajevske i bošnjačke politike kao nitko drugi u posljednjih dvadesetak godina. Neuvijeno, metaforično, ali više nego jasno ukazao je na probleme izbornog sustava, simbolizirajući rastuću osviještenost hrvatske ljevice i centra kad je u pitanju hrvatsko pitanje u BiH. „Sapun i parfem“ bili su više nego jasni i bošnjačkoj politici i javnosti kojoj, pak, u nedostatku argumenata, nije ostalo ništa drugo nego kolektivno se praviti Englezom, sinkronizirano ga napasti i optužiti za – rasizam.
Milanovićevi istupi u kojima govori o ugnjetavanju Hrvata u BiH imaju posebnu težinu jer nastupa kao osvjedočeni prijatelj ove zemlje, s umjerenije političke pozicije, kao čovjek kojemu se ne mogu prišiti etikete nacionalista. Ili ipak griješimo? Nakon što se jasno svrstao na stranu ugnjetavanih i počeo zagovarati prekid diskriminacije, krenula je oštra medijska paljba s ciljem njegove diskreditacije.
Na koncu, honorirao je doprinos HVO-a u Domovinskom ratu, na čemu mu Hrvati iz BiH mogu biti vječno zahvalni. I taj čin popraćen je medijskim podvalama. Milanović je, naime, odlikovao postrojbu, a ne ratnog zločinca. Jelić je tek optuženik. Nije odlikovao niti optuženika nego postrojbu čiji je Jelić dio.
Što je iza magle?
Ljudi su često robovi prvog dojma. Tako se neki moralni čistunci zakače za njegove nestašne riječi, česte startove na rubu žutog kartona, zaklanjajući vlastitim prstom čitavi obzor. Premda na rubu regularnog i pristojnog, rijetko prelazi granicu, a vrlo često uspijeva u onome što nakani – dovoljno razdrmati javnost da tema koja ga zanima dobije odgovarajući prostor i kasnije, uz svu halabuku, nakon početnog dizanja prašine, izazove i dovoljno konstruktivnu raspravu.
B. Bošnjak / Dnevnik.ba