Ako je točno ono što svojevremeno izreče predsjednik Turske Tajip Erdogan, da mu je Alija Izetbegović „ostavio Bosnu u amanet“, onda je mnogo nepodudarnosti između proklamiranog i praktičnog ponašanja Turske spram tog „amaneta“.
Dok su Erdoganu „puna usta Bosne“, on Bakira Izetbegovića, nasljednika Alijinog na SDA prijestolju, tretira tek kao posebnog gosta za „svadbe i dženaze“. Za ozbiljnije političke razgovore i ekonomske poteze više mu je, po svemu sudeći, bliži lider SNSD-a Milorad Dodik, piše Žurnal.
U nevjerici su politički naivci gledali scenu nedavnog susreta člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i ministra vanjskih poslova Turske Mevluta Cavusoglua. Bio je to srdačan, skoro bratski zagrljaj dva političara.
Ne treba zaboraviti da Dodik i turski partneri dijele nekoliko sličnih stavova. Obje strane imaju problem sa službenim priznanjem srebreničkog genocida, protive se sankcijama Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, a zajednički im je i interes za razvoj biznisa u Srbiji.
Dodik naravno ne dijeli zagrljaje besplatno. Nakon što je u ožujku isposlovao uvoz vještačkog đubriva iz Turske, kako bi u izbornoj godini izbjegao kolaps poljoprivrede kao značajnog resursa u Republici Srpskoj, sada je djelovanje usmjerio da od Turske „iskamči“ koliko-toliko novca za financiranje izgradnje autoputa Beograd-Sarajevo. Njemu bliske građevinske firme odavno su spremne.
Da ne bude zabune, ne brine Dodika realizacija cijele trase, nego one od Rače, preko Bijeljine i Brčkog, gdje bi mu preostala samo dionica do Doboja što bi značilo kompletnu poveznicu Banjaluke i Beograda autoputom. Onaj dio do Sarajeva, Dodik će u amanet ostaviti Bakiru.
Odmah nakon Dodikovog susreta u Turskoj, SNSD-ov ministar prometa i komunikacija BiH Vojin Mitrović sazvao je sastanak s direktorima entitetskih autocesta/autoputova kako bi riješili sporno pitanje trase nadomak Brčkog. Očito i sada vrijedi ono što je iz Turske obećano prije pet godina, prvo projekt pa onda moguće i novac.
Nije Dodik u Istanbul došao samo zbog autoputa. Njegovu ideju o organiziranju trilateralnog sastanka na kojem bi sudjelovali predsjednici Turske, Hrvatske i Srbije, te kako reče Dodik „trojica predstavnika srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda iz BiH“ turski je ministar vanjskih poslova zdušno prihvatio. Odmah potom je posjetio Zagreb i Sarajevo kako bi ideju „pogurao“.
Mnogo što Dodiku možete spočitati, ali da je politički naivan, to ne. Uvlačenjem „dvije trojke“ u rješavanje političke krize u BiH pokušava neutralizirati angažman i SAD-a i Europske unije, znajući pri tome da mu odnos snaga u takvom sastavu „pregovarača“ donosi prednost.
Srbija i Hrvatska, poznato je, odavno s Rusijom u pozadini destabiliziraju situaciju u BiH, a Turska je na strani naše države samo za one koji vjeruju tamošnjim parolama o „braći iz Bosne“.
Prošlo je očito vrijeme kada je Erdogan poručivao kako „ako itko dirne Bošnjake imao bi protiv sebe sto milijuna Turaka“, a Dodik na to odgovarao kako je Turska „značajan remetilački faktor u BiH“.
Erdogan od Bošnjaka u BiH očekuje da se vazalski postave, poput Bakira Izetbegovića koji je zanemarivši državničku obvezu promovirao ličnu odanost liku i djelu Recepa Tayyipa Erdogana, kojeg naziva „naš predsjednik“, dok taj isti predsjednik samo slijedi smjernice koje je bivši turski premijer Ahmet Davutoglu zacrtao u knjizi “Strateška dubina”, svojevrsnog plana ponovnog ovladavanje Turske Balkanom.
Uvjereni u neizvodivost tog plana i Dodik i Vučić se Turskoj ulaguju iz konkretnih, čitaj financijskih razloga, Izetbegović to pak iskazuje na drugi način.
Pristaje na presiju o zabrani rada ovdašnjih obrazovnih institucija koje financira zaklada Fethullaha Gulena, Erdoganovog glavnog političkog neprijatelja te diskreditaciju nastavnika i učenika tih škola, kao i na oduzimanje titule počasnog građanina Sarajeva nobelovcu Orhanu Pamuku, čiji je krimen istovjetan - nije Erdoganov poklonik. Svečano se obilježava godišnjica vojnog udara u Turskoj, daje podrška vojnoj akcije turske vojske protiv Kurda.
Dogovoreno je uvođenje turskog jezika u obrazovni sustav, inkorporirano je u ovdašnje običaje i obilježavanje 23. travnja kao Međunarodnog dana djeteta, što je u suštini praznik Republike Turske. Za razliku od prethodnih godina ove je obilježen nešto skromnije, tek u OŠ „Ćamil Sijarić“ u zeničkom naselju Nemila. U školskom časopisu primjetna je fotografija koja ilustrira kako učenici doživljavaju kulturnu baštinu BiH - „kahva“ s fesovima na glavama, dok djevojčice sjede na jednoj a dječaci na drugoj strani stola.
Erdogan može biti zadovoljan, a i Dodik može još jače zagrliti Cavusoglua. Za dionicu autoputa od Tuzle do Sarajeva, obećanu od „braće“ iz Turske, nitko ne pita..., piše Žurnal.
Dnevnik.ba