Približavanjem velikog finala u nedjelju, fokus izbornog kruha i igara pomjera se sve južnije. Tako je po dobrom starom običaju, red ponovo došao na Neum i sretnu Sutorinu koje se valjda osim onih 670 stanovnika koliko ih je nabrojao popis iz 2011., i ne sjeti nitko do izbora kada na račun njezina imena i povijesti medijsku prisutnost kupuju bosanskohercegovački politiĆari, istoriĆari i nostalgiĆari.
Koliko su već vremena potrošili na otvoreno istupanje, zatraživanje hitnih mjera, tužbe pred međunarodnim sudovima, slanja pisama namjere po bijelom svijetu, mogli su je i fizički prenijeti u BiH. Diplomacija olovkom je očito nemoćna, ili Bosna i Hercegovina ima nesposoban diplomatski, kako se to stručno veli, hor.
Naravno, uz Sutorinu uvijek ide Neum kao neprežaljeni artefakt višestoljetnih težnji domaćih pomorskih struĆnjaka i historiĆara još od Kulin bana. Neum je uvijek negdje u zraku, i svi putevi domaće politike i prepucavanja, nakon svih obljetnica vojnoredarstvenih akcija i operacija, završe u Neumu. Zašto? Odgovor je jasan, zato što se u tom rajskom komadiću mora iz nekog razloga darovanog Neumu, jasno zrcali predmet svih želja, i smisao ratnih „dejstava“ devedesetih. Izlaz na more. Nikad dosegnuti, a uvijek pod nosom.
U čitavoj svojoj višestoljetnoj i moćnoj povijesti Osmansko carstvo nije uspjelo zagospodariti Jadranom. Njihova trgovačka i ratna flota, nikada nije bila tu, u srcu Mediterana, Europe. Čak i kada su bili na vrhuncu moći, slizani sa Gosparima Dubrovačke Republike iz koje je Neum otrgnut kako bi se sačuvala sloboda Grada. Sve što su opasni i moćni Turci mogli bilo je umočiti prstiće u plićaku.
Njihove težnje za dominacijom u ovom dijelu Europe, ipak nikada nisu nestale, nisu ugasle. Dapače, danas su življe nego ikad. Dokaz tome su i ratne operacije od prije četvrt stoljeća, sa osobitim naglaskom na krvavu Neretvu 93. Srednjovjekovnu stratešku viziju Neuma, tada je zaustavila žrtva Srednje Bosne, noNovi Milenij donio je nastavak telenovele. Samo što su se ovaj put u glavnim ulogama pojavili i domaći begovi i hadžije koji su zbog nešto Judinih škuda nepodnošljivom lakoćom i sebičnošću krenuli prodavati ono za što su se samo nekoliko stotina kilometara dalje gubili životi.
Tamo gdje su domaći domoljubi udarili temelje, nastavili su nadogradnju patrioti. Kao što je svojevrsna Đemila. Femmefatale građanske opcije. Spasiteljica Bosne. Zaljubljenica u Neum. Žena koja se, kako kaže onomad u jednom od svojih javnih istupa namjerava kandidirati za Načelnicu Neuma. Od Neuma će kaže, ako joj se pokloni povjerenje, zajedno sa svojom strankom SDA napraviti Monte Carlo.
Nemojte zaboga. Nama je dovoljan i Neum.
Gospođa ĐemilaTalić Gabriel inače je rođena Bosanka, udana za australskog biznismena. Slovi kao najuspješnija Bosanka u inozemstvu, velika humanitarka i počasnakonzulica BiH. U slobodno se vrijeme bavi fitnessom, zumbom, kuhanjem bosanskog lonca, i evo, planiranjem razvoja Neuma.
Nažalost, zbog kratkog medijskog izvještavanja, ili šturog obraćanja gđe Gabriel, nismo uspjeli doznati što podrazumijeva pod Neumom – Monte Carlom? Namjerava li možda od Neuma napraviti kladioničarsku Meku ili poreznu oazu za bogatune i tajkune? Kako na to gledaju članovi njezine stranke, inače konzervativne i vjerski orijentirane SDA, stranke koja baštini naslijeđe velikog Alije Izetbegovića?
Na razvojne vizije Neuma u režiji gđe Đemile nadovezali su se kao gliste poslije kiše prokušani politički znalci. Temu pogađate - Pelješki most.
Jokera iz rukava ovoga je puta izvukao Ministar civilnih poslova BiH, Adil Osmanović. Na njegovu kreativnu najavu poziva Pravobraniteljstvu BiH da pokrene pravne procedure kod nadležnih međunarodnih sudova kako bi se zaustavila gradnja Pelješkog mosta, nadovezale su se i stranačke kolege. Tako je Osmanovićeva nastojanja pozdravio i ŠefikDžaferović, a sve je na kraju blagoslovio BakirIzetbegović.
Nakon ovakvih istupa i odlučnosti, kineski bi konzorcij stvarno mogao pokupiti maljeve, tokmake i ostale alatke, ali i radnike građevinare,hrvatske ali i bosanskohercegovačke, te pobjeći glavom bez obzira. U Kinu, Njemačku, Irsku, Norvešku…negdje, samo da nisu blizu BiH. Kao i onih nekoliko desetaka ili čak stotina tisuća Bosanaca i Hercegovaca svih vjera i denominacija koji su to već učinili. I usrećili se. Bez obzira što im u Domovini niču Monte Carla, ljetovališta, pomorska središta, radna mjesta i ekonomski giganti svih vrsta.
Očito je do nekoga. Do Đemila, Šefika, Bakira, Dragana, Ilije, Dijane, Zvonke, Džerke, Željka očito nije.
Oni su „naoposlem“, mi smo ludi.
Dnevnik.ba