StoryEditor
"ONO O ČEMU SE NE MOŽE GOVORITI"

Elvedin Nezirović ili kad god je čovjek na gubitku, književnost je na dobitku

Gloria LujanovićPiše Gloria Lujanović  /  09.10.2021., 11:55h

Elvedin Nezirović, Mostarac, rođen 1976. godine trebao je, po neljudskom planu završiti na zloglasnom Heliodromu u rano ljeto 1993. godine, ali je bilo po Božjem, pa je umjesto njega, sedamnaestogodišnjaka, u logor otišao njegov očuh Mito koji mu baš i nije ‘ležao na srcu’.

Zbog te kobne, 1993. godine, godine koja se vraća, godine hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Središnjoj Bosni i Hercegovini i svega onog što je donijela i odnijela sa sobom, mira među Hrvatima i Bošnjacima nema. Ima ga, samo u onoj mjeri, u kojoj se više ne ratuje i ne odvodi nijedne ni druge u logore. Sve ono što je uslijedilo s godinama, na političkom i društvenom planu, učinilo je da su brojni gradovi, poput Mostara, Novog Travnika, Gornjeg Vakufa -Uskoplja, Viteza, Stoca, i danas ‘podijeljeni’ na hrvatske i bošnjačke dijelove, s duplim javnim poduzećima, školama, vatrogasnim društvima.

Ipak, svih ovih godina, Elvedin Nezirović živi u Mostaru, gdje je završio Pedagošku akademiju, diplomirao na odsjecima za bosanski i engleski jezik i njihove književnosti, a direktor je i Muzičkog centra Pavarotti, jedne od onih institucija zbog kojih kultura u Mostaru, još uvijek, postoji. Prvu je zbirku pjesama “Bezdan” objavio 2002. godine, a pisao ih je i objavljivao u brojnim časopisima za književnost u zemljama bivše Jugoslavije. Njegova ‘šira’ percepcija kao pisca, i to sjajnog pisca, uslijedila je nakon romana “Boja zemlje – roman prema porodičnom albumu”, iz nekog razloga, objavljenog premijerno u beogradskoj Laguni 2016., a potom i kod Ivice Pandžića, u sarajevsko-zagrebačkom Synopsisu.

Nezirovićeva “Boja zemlja” donosi autorovu životnu priču, ali i traumu, događaj, zbog kojeg možda ne može biti čovjek kakav bi htio biti, ali kad god da čovjek gubi u životu, književnost je na dobitku. Nezirovićev je otac poginuo u prometnoj nesreći kada je njemu bilo sedam mjeseci, a majka će se, godinama kasnije, udati za Mitu, neobičnog tipa još neobičnijeg ponašanja, unatoč protivljenjima obitelji.  Mito je spasio Neziroviću život, a nakon romana “Boja zemlje” autorov odnos s majkom postao je distanciran i hladan.  Tu će temu Nezirović ‘obraditi’ u romanu “Ono o čemu se ne može govoriti’ što je i povod ovom tekstu.

Kada sam iz Novog Travnika došla studirati u Mostar, sve mi je, naravno, bilo novo i nepoznato, do neke faze i zanimljivo. Novi Travnik je bio poprištem teškog jednogodišnjeg rata Hrvata i Bošnjaka, a moji su roditelji u njega stigli kao izbjeglice iz Travnika kojima su kuće po Docu i Gučoj Gori zapaljene, a stan, praktično, otet.

image

Naslovnica romana objavljenog kod beogradske Lagune u Srbiji

LAGUNA - Laguna

Nezirović mi je, priznajem, tih studentskih godina u Mostaru, jako išao na živce. Čitala sam njegove tekstove o prijeratnom Mostaru, njegovim ljudima i Veležu, i bilo mi je, kao dvadesetogodišnjakinji silno dosadno to što piše o nečemu što je bilo tako davno i čega više nema. Na isti mi je način, išla na živce i vlastita majka, koja se ni danas, ne miri s činjenicom da Travnik više nije onaj grad u kojem se rodila i odrasla. Smetalo mi je to kod oboje, jer sam osjećala da ne mogu, ni jedno ni drugo, prihvatiti novu realnost u kojoj su se zatekli i u kojoj su morali nastaviti živjeti.  U vremenu kada je Nezirović trebao završiti  na zloglasnom Heliodromu, logoru pod kontrolom i upravom HVO-a odakle se mnogi nisu vratili, majka je rodila mene i na fotografiji, gdje me drži kao bebu staru 40 dana, napisala “rat – najveće borbe”. Vrijednost te fotografije, ali i taj opis, shvatit ću tek kasnije, danas kada ovaj tekst pišem iz Zagreba i sve više razumijem i Nezirovića i vlastitu majku. Rat je uništio Nezirovićev Mostar, kao i Travnik moje majke, i jedino gdje ta dva gradovi, sve ono što ih je sačinjavalo i definiralo, mogu živjeti su sjećanja. Književnost im je, barem kada je u pitanju Nezirovićev Mostar, udahnula novi život.

Preseljenjem u Zagreb dio  sam Nezirovićevog i majčinog svijeta, ne samo ponijela, nego i počela razumijevati. Iako sam čitala njegove romane, u dva mu se navrata obraćala za intervju, oba me puta odbio. Treći sam mu put pisala, prije tri godine, kada sam namjeravala uraditi niz intervjua o hrvatsko-bošnjačkom dijalogu. Taj ambiciozni plan, s popisom više od tridesetak sugovornika – i s jedne i druge strane – završio je porazom. Pristali su, o tim temama, govoriti samo dvojica sarajevskih sveučilišnih profesora Ugo Vlaisavljević i Šaćir Filandra. Nezirović mi čak nije ni odgovorio na upit što me silno naljutilo. Ni u jednom se trenutku nisam zapitala, zašto ne želi, što ga možda muči, zašto mu je to tako teško o tome govoriti. Mislila sam da sam krivo procijenila i da on uopće u taj dijalog, da ne kažem, pomirenje, ne vjeruje. Tako se Nezirović upisao na moju ‘crnu listu’ osoba koja su me odbile za intervju, izjavu.  Ono što me ponukalo da  mu se uopće obratim bio je njegov tekst o Grabovici, zločinu kojeg su nad Hrvatima u tom mjestu, počinili pripadnici Armije RBiH. Tada sam, i sama pisala, o ratnim zločinima, u najvećoj mjeri onima koje su pripadnici Armije RBiH počinili nad Hrvatima u Središnjoj Bosni, za koje nije bilo, kao što nema ni danas, nikakve kaznene odgovornosti.  Zbog teksta o Grabovici, Nezirović je, na zahtjev, Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA, izbačen iz tima koji je kreirao aplikaciju Mostar – Europska prijestolnica kulture 2024.

Roman “Ono o čemu se ne može govoriti” pročitala sam dva puta u razmaku od mjesec dana i o njemu intenzivno i opsesivno mislim. Nezirovićev roman “Ono o čemu se ne može govoriti” potvrdio je onu Adornovu da “umjetničke forme zapisuju povijest čovječanstva istinitije od dokumenata”. Kroz povijest Nezirovićeve obitelji i svega onog što ih je ‘udesilo’, zrcale se povijest i sudbina hercegovačkih Bošnjaka, ali ne samo njih, nego svih onih koji su preživjeli rat u BiH. Nezirović je vjeran, moglo bismo reći, jednoj temi – vlastitoj obitelji, sjećanjima i zaboravu, događajima koji su ih obilježili i promijenili, a na njih nisu mogli utjecati. U romanu “Boja zemlje” središnji je lik – otac kojeg nema, a u ovom, “Ono o čemu se ne može govoriti” – majka koja iščezava i nestaje, kao i sve ono što je definira kao majku, suprugu, ženu, kao osobu. “Ono o čemu se ne može govoriti” mogao bi biti, nekovrsni, nastavak njegove “Boje zemlje”, nastavak te već ispričane priče u nekim novim nijansama, dimenzijama, ali se bez problema, može čitati kao samostalno djelo. Nezirovićeva autofikcija je ustvari potraga za majkom, koja je i živa i prisutna i aktivna, ali nikad tiša, suzdržanija, nikada tako daleka.

Potraga je to, za onim trenutkom, u kojem je njihov odnos nestao, okolnostima i kontekstu zbog kojih se to dogodilo, potraga za trenutkom kada je ono “neiskazivo” dobilo svoj sadržaj, formu, oblik. Poslije toga, više ništa nije moglo biti kao prije.

Tko je, zapravo, žena koja ga je donijela na ovaj svijet, zašto se odlučila preudati za Mitu i dijeliti s njim život, koji je bio sve samo ne pjesma? Je li Mito, kada je spasio njenog sina iz prvog braka, ustvari, otkupio sve ranije počinjene grijehe i nepravde? Što sve majke čine kako bi spasile vlastitu djecu, ponekad, nesvjesne da bi se to i njima i djeci moglo vratiti kao bumerang? Nezirović, kao istražitelj vlastitog života, sjećanja i zaborava, konstruira priču kao istragu, tragajući za istinom o majci, ali uzaludan je to posao – jer njegove dojmove, sjećanja, situacije koje nakon godina dešifrira, može potvrditi samo majka, ali s njome se o tome ne može govoriti. S njome se ne može govoriti ni o njoj, ni njenom odnosu s Nezirovićevim biološkim ocem, kojeg se on, ni kao pripovjedač ni stvarna osoba, ne sjeća, ni odnosu s Mitom, njenim roditeljima, braćom. S njome se, jednostavno, ne može govoriti.

image

Elvedin Nezirović/Privatni album/Facebook

FACEBOOK - Facebook

Nezirovićeva je majka odrasla na selu, u strogoj, konzervativnoj bošnjačko-muslimanskoj  obitelji čiji je poredak srušila dva puta. Prvi se puta udala bez ‘odobrenja’, pa to još jedanput ponovila, a onda su došli neimaština, rat, logor, smrt drugog muža. Hrabroj i odvažnoj ženi, život je, oduzeo snagu – postala je daleka i nedostupna, prisutna samo u islamskoj duhovnosti i to u vremenu, kada njen sin, dobiva anonimne prijetnje smrću, zbog kojih se našao ‘sam protiv svih’ u gradu koji više nije njegov, državi koja više nije njegova i među ljudima, koji ne samo da nisu njegovi, nego se pita – kako su nekad uopće mogli biti?

Majka, s kojom bi Nezirović, rado podijelio tjeskobu, samoću i nesigurnosti koje ga muče nakon što je dobio niz anonimnih prijetnji smrću zbog izjave da “nije bilo nevinih vojski i naroda”, ne može govoriti. U tih pola sata koliko je Neziroviću trebalo do policijske stanice kako bi prijavio prijetnje, stali su i njegov život, i majčin, i sva ta obiteljsko-ratna i poslijeratna ujdurma, i razrušeni Mostar i suluda i sumorna slika života u BiH nakon Daytona, stalo je sve o čemu se ne može govoriti. U tih se pola sata hoda, Nezirovićev  život, otkako ga pamti, vrti kao filmska traka i pritom sjećanja ogromnom silinom naviru, prijete da ga potope, kao Neretva netom nakon kiše.

Nezirović nas vodi u Mostar kakav je bio prije rata, u ratu, i kakav je danas, skoro tri desetljeća nakon što je 'zavladao mir', među zgrade i kvartove koji više nikada neće biti ono što su nekad bili, u vlastitu obitelj i njene raspade, u dnevni boravak majke koja više ne govori, kancelariju daidže koji mu je dao prvi posao, policijsku stanicu gdje je važnije je li ispunjena nacionalna kvota kod zaposlenih, nego efikasnost u obavljanju posla, vodi nas zapravo u vlastiti svijet. Svijet koji nesumnjivo postoji, ali nedostaje mu kontekst. Poprilično bolna spoznaja da kontekst više ne postoji, tjera ga, očito svih ovih godina u pisanje, u književnost.

Kontekst Nezirovićevog života i svijeta nestao je dva puta. Prvi je put bilo manje bolno jer toga nije bio svjestan – kada mu je umro biološki otac, a drugi put, kada mu je očuh Mito, koji ga nije volio, kao ni on njega, spasio život. Grad u kojem je odrastao je nestao. Nastali su istočni i zapadni Mostar u kojima živote kontroliraju dvije najveće nacionalne stranke – HDZ i SDA, u oba ta Mostara, Nezirović je stranac, u zapadnom zato što je Nezirović, nesuđeni logoraš, u istočnom mu to nikada neće biti oproštena izjava da “nema nevinih naroda i vojski”. Sigurna sam, da i u jednom i drugom Mostaru, postoje ljubitelji književnosti, čitatelji koji će njegovu knjigu pročitati. Više je Elvedin Nezirović učinio za pomirenje među narodima, iako to nije intencija njegovog književnog djela, nego sve međunarodne organizacije koje se i danas vrte po Mostaru ne bi li “pomirili zavađene strane” i oni koji su primali plaću da od tog grada naprave “slučaj”.

Nezirovićev roman “Ono o čemu se ne može govoriti” vrhunska je književnost. Čudesan je ovo roman koji dokazuje da književnost ima nevjerojatnu moć – samo ona može govoriti o onom o čemu se ne može govoriti. Nezirovićeva literatura, u najvećoj mjeri, govori o onom ‘neiskazivom’. Na jednom mjestu pripovjedač piše “pisanje je moj način da se izliječim od svega što me boli”. Nije ovo roman koji ima ljekovito djelovanje, naprotiv. Nezirovićeva književnost je poput infarkta.

Dnevnik.ba 

14. listopad 2021 00:46