Article_Top_970x250

Dragan Jurićević za Dnevnik.ba: Nećemo nikoga tužiti, ali mora se podvući crta i sagledati ratna šteta

intervju

Dragan Jurićević za Dnevnik.ba: Nećemo nikoga tužiti, ali mora se podvući crta i sagledati ratna šteta

svibnja 07, 2020

Piše: Andrijana Pisarević

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Već tijekom sljedećeg mjeseca 218 hrvatskih povratnika u Republiku Srpsku dobit će "ključ u ruke" svojih obnovljenih domova srušenih ili oštećenih u proteklom ratu. Regionalni stambeni projekt i njegov podprojekt "BH4" privodi se kraju, a prema riječima zamjenika direktora Republičkog tajništva za raseljena lica i migracije u Vladi RS Dragana Juričevića, ugovor o izgradnji i rekonstrukciji povratničkih kuća koji je potpisan u listopadu, privodi se kraju i već je gotovo 80 posto posla.

"Podprojekt BH4 gdje se radi 218 kuća kojima su obuhvaćene sve općine u dijelu RS gdje su živjeli Hrvati do 1992. godine. To su Prijedor, Teslić, Kotor Varoš, Banjaluka, Modriča, Pelagićevo, Šamac, Derventa, Brod i druge. Mislim da ćemo u šestom mjesecu imati primopredaju tih kuća. Naravno, to nije dovoljno i treba da se nastavi sa obnovom, ali vidjećemo iz kojih fondova ćemo to moći uraditi. U planu su još dva projekta u okviru Regionalnog stambenog programa, BH5 i BH6, ali njima je obuhvaćen mali broj Hrvata jer je projekat takav da je BH5 pretežno vezan za Podrinje i istočni dio Srpske. Projekt BH6 vezan je za interno raseljena lica, dakle za ljude koji su se naselili u Srpskoj i ostali tu, jer nemaju više gdje da se vrate u Federaciju BiH i žele živjeti tu gdje jesu", rekao je Juričević u intervjuu za Dnevnik.ba.

Jesu li izbjeglice i rasljene osobe zapostavljene?

Izbjegli i raseljeni su bili u drugom planu i u prvim godinama nakon rata, ne samo sada 25 godina kasnije. Volim to slikovito objasniti riječima kako se o izbjeglicama i interno raseljenim osobama počelo brinuti kao o djeci koja se uče hodati sa šest godina, a sa 14 pisati. Tako je to krenulo kod nas, ne samo u RS, nego na teritoriji cijele BiH. Ne mislim da su zapostavljeni, prošlo je puno godina i ta priča je već donekle dotrajala u ovom formatu na kojem je počela i odvija se. Prvih pet godina nakon završetka rata se nije ništa radilo povratku, niti po pitanju obnove, kao ni sa izbjeglicama i povratku. Onda je nešto krenulo i to preko organizacija nevladinog sektora, konkretno, kada su Hrvati u pitanju, tu je bio Caritas, kao i crkva. Međutim, nije se radilo sistemski preko institucija. Tek negdje od 2005. ili 2006. godine počeo je institucionalni rad na tome."

Koji je vaš najvažniji projekt?

Regionalni stambeni program na kojem sada radimo i koji je započeo 2012. godine kada je i bila donatorska konferencija. Mi ga i dan danas provodimo. Možda se tome ne daje previše važnosti u javnom životu i možda se o migrantima priča mnogo više nego o tim ljudima, ali mi definitivno radimo na tome i pomažemo im. Parametri i brojke to nedvosmisleno pokazuju. Regionalni stambeni program veoma dobar, u njega je uključeno mnogo zemalja i trajat će do 2022. godine. Šta će biti nakon toga, sada nisam siguran, ali sada se definitivno radi, što se može vidjeti i iz ovog dijela koji sada privodimo kraju.

Jesu li nas strani donatori zaboravili?

Jesu li oni zaboravili nas ili smo mi njih, to je sada pitanje. Dok ih je bilo više, trebalo se i više tražiti, više se uključiti u rad sa njima i više biti u tome. Sada je trenutak da spomenem projekt popisa ratne materijalne štete koji je pokrenuo dopredsjednik Republike Srpske Josip Jerković. Taj projekt je smišljen da se podvuče neka crta i sabere šteta, dobije pregled. Imamo neke podatke još iz vremena kada je na tom mjestu bio Davor Čordaš koji govore o nekih 6.000 hrvatskih stambenih jedinica u RS koje su popravljene. Međutim, imamo i podatak o srušenih 11.000, možda i više. Šta je urađeno u poslijeratnim godinama u suradnji sa raznim organizacijama, mi ne znamo. Mnogi su sami sebi napravili i popravili kuće, ne čekajući pomoć. Sada moramo sagledati koliko je urađeno i šta je ostalo. Smatramo kako svatko ima pravo na nadoknadu štete i to se ne smije zaboraviti. Kako bi se nastavila priča oko toga, netko mora iznijeti zahtjev i tražiti pomoć. Nemamo namjeru tužiti bilo koga, kao što se ranije pogrešno govorilo, cilj je napraviti popis i utvrditi koliko toga je preostalo. Onda ići prema državi koja bi se onda trebala očitovati može li šta učiniti. Odmah ću reći, mi Hrvati ćemo svu dokumentaciju proslijediti europskim parlamentarcima na uvid i tražit ćemo lobiranje kod raznih donatora, jer mislimo kako se svima mora nadoknaditi šteta nastala u ratu. Prošlo je 25 godina i proći će još tko zna koliko dok završimo, ali mislimo kako se ovo mora zaokružiti.

Može li Regionalni stambeni projekt da riješi sve probleme ako se nastavi?

Regionalni stambeni projekt je jako dobar i izuzetno transparentan. Međutim, jedna stvar se meni osobno kao Hrvatu ne sviđa, a koja je nastala u samom potpisivanju sporazuma između Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore. Onaj tko posjeduje nekretninu u jednoj od ove četiri države, nema pravo na obnovu svoje imovine koja je u nekoj od njih. Naravno, netko je to tako napisao i potpisao i sad moramo poštivati. Radi se o nekih 360 vlasnika kuća, a 300 ih je odmah skinuto jer imaju nekretnine u Hrvatskoj. Na žalost, tim ljudima nemam kako pomoći. Većina nastanjena u zapadnoeuropskim zemljama su dobili te donacije. Zato želimo to ispraviti. U ovom projektu ne možemo, ali nadamo se kako će neki drugi ispraviti sve. Zato mislim kako je ovo prilika, iako zakašnjela, za pokretanje inicijative. Bilo bi dobro i da BiH ima fond i završi obnovu kuća svojim građanima. Tako radi prava država. Međutim, nećemo se lagati, što se tiče Hrvata u RS, osim ovog programa, sva pomoć do sada je išla preko Vlade RS kada su u pitanju održivost, obnova i opstanak. I prošle i ove godine je dodijeljena pomoć Vlade RS Hrvatima. Ima tu svega, od pčela do nekih krupnih koraka koji pomažu povratnicima ostati ovdje. Zato mislim kako je ova inicijativa sa popisom štete dobra, jer ćemo moći sa njom da se obratimo nekome i tražimo fond za pomoć Hrvatima u obnovi kuća.

Kako možemo smanjiti opsežnu papirologiju koja opterećuje svaku prijavu za donaciju zbog čega povratnici sve češće odustaju?

Definitivno je ranije trebalo krenuti s pravljenjem baze podataka, pa kad se netko jednom prijavi, od tada ispunjava sve uvjete. To bi skratilo procedure. Mnogo ljudi živi u inozemstvu i često ih jedan papir mnogo košta. Za ovo što radimo neće biti potrebna velika gomila papira. Bit će dovoljna kopija osobnog dokumenta, potvrda od IDEEAA-e, vlasnički list i jedno uvjerenje da je osoba povratnik, a koje se dobija u istom danu. Ljudima je dosadila birokracija jer su po pet ili deset puta predavali dokumentaciju, pa sada ima u njima i nekog revolta. Zato pokušavam to izbjeći, ali se uvijek nađe netko pametan pa traži vlasnički list ne mlađi od tri mjeseca ili tako nešto.

Kod popisa ratne materijalne štete stvari nisu jednostavne, prije svega tadašnja i sadašnja vrijednost nekretnina. Kako to planirate prebroditi?

Naravno, ima tu mnogih drugih stvari, koja je vrijednost imovine sada a kolika je bila prije 25 godina. Gospodin Jerković je predložio jedan anketni listić ili formular koji se može popuniti i svaki vlasnik će napisati vrijednost imovine nekada i kakvo je stanje sada. Bitno je doći do broja kuća i popisa ljudi koji će nam dati vrijednosti. Također, pitanje je što s onima koji su sami sebi obnovili kuće. Ja sam se vratio kući i popravio sam je. Nije bila srušena, ali bilo je svašta drugo. Međutim, bitno nam je sabrati sve i izaći sa konkretnim podacima koliko je ostalo za obnovu ili izgradnju. Imamo toliko zahtjeva, tražimo nastavak projekta, pa ako nekad dođe do nečega, vidjet ćemo kakva su pravila. Naravno, ima ogorčenja kod ljudi, prošlo je mnogo vremena, promijenila se situacija kod mnogih, ali opet trebamo uraditi ono što možemo. Oni koji su devedesetih bili mlađi, sada idu u mirovinu i odlučuju se kako im je najljepše živjeti ovdje. Blizu su Hrvatske, a vole živjeti tamo gdje su rođeni, radije nego u velikim gradovima ili u inozemstvu.

Osjećaju li se povratnici sigurno i ima li međunacionalnih incidenata?

Jedan sam od povratnika u Kotor Varoš i mislim da je sa jedne strane, MUP RS uradio odličan posao u smislu sigurnosti građana, a sa druge, i narod je takav zbog čega situacija za bilo koga tko tu živi nije komplicirana. Mnogo ljudi dolazi za velike praznike, tisuće za Božić, Uskrs, Veliku Gospu i druge blagdane, ali se ništa ružno ne dešava. Bio je usamljen jedan incident prije nekih mjesec dana kada je netko uradio nešto pred vratima župnog ureda. Vrlo brzo je pronađen izvršitelj. Imali smo ranije incidente u Prijedoru i Ivanjskoj, ali to je toliko sporadično, pa ne treba davati na važnosti. Ima svakakvih ljudi, ne možete sve ni spriječiti, pogotovo ako tu radi velika količina alkohola. Sveukupna situacija je sasvim dobra i sigurna. Svako može doći i proći i spavati kod svoje kuće bez brige.

Jeste li i Vi uključeni u raspravu oko izgradnje dionice autoceste od Banja Luke prema Prijedoru i trase koja je zamišljena da pređe preko kuća povratnika?

Bilo je frke i za dionicu autoceste od Doboja prema Bijeljini. Ista je priča bila, kao i za ovu. Završeno je sve, nikome put ne ide preko kuće. Isto će biti i ovdje, uključeni smo, javna rasprava je u toku, a siguran sam kako ni ovdje neće nikome ići autocesta preko kuće. Suludo je i reći tako nešto. Siguran sam kako će se naći najbolje rješenje. Naravno, iskoristio je neko priliku i digao galamu.

Dnevnik.ba