Piše: dr. David de Bruijn, docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Auburn, Alabama, u Sjedinjenim Američkim Državama. On tweeta na @dmdebruijn
Bosna i Hercegovina (BiH) je poznata po svom složenom obliku vlasti. Iskovana u kotlu kompromisa koji je Daytonski mirovni sporazum (DPA), država se sastoji od ni manje ni više nego: dva entiteta (Republika Srpska (RS) kojom dominiraju Srbi i podijeljena bošnjačko-hrvatska Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH)); tri "konstitutivna naroda"; tročlano predsjedništvo podijeljeno između ovih potonjih etničkih skupina; nekoliko više ili manje etnički konfiguriranih domova parlamenta; i mnoge druge institucionalne i izborne idiosinkrazije.
Ove komplicirane političke institucije često su bile meta pravosudnih intervencija. Njima se u kolovozu 2023. nadovezala nova presuda Europskog suda za ljudska prava (ECHR) u predmetu Kovačević. Okolnosti i činjenice oko ove presude su sljedeće.
Podnositelj tužbe Slaven Kovačević radi kao savjetnik Željka Komšića, koji trenutno obnaša dužnost kontroverznog hrvatskog člana tročlanog Predsjedništva BiH. (Više detalja o ovoj kontroverzi kasnije). Kovačević, iako je i sam hrvatskog podrijetla, ne identificira se ni s jednim od tri "konstitutivna naroda" BiH. S obzirom na izbornu strukturu BiH, to za nekoga na poziciji Kovačevića nosi nekoliko problema. Budući da se ne poistovjećuje s jednim od tri konstitutivna naroda, Kovačević nema pravo sjediti u gornjem domu parlamenta ("Domu naroda"). Tako, kao Sarajlija, Kovačević ne može glasati za srpskog predsjedničkog kandidata, kao što stanovnici Republike Srpske ne mogu birati bošnjačkog ili hrvatskog kandidata. S obzirom na takve činjenice, Sud smatra da je "ova kombinacija teritorijalnih i etničkih zahtjeva predstavljala diskriminatorno postupanje."
Na prvi pogled, gore navedene činjenice mogu izgledati jasne: Daytonski ustav BiH diskriminira građane poput dr. Kovačevića i relevantne odredbe ustava treba ukinuti. Međutim, detaljniji pregled političkog konteksta slučaja otkriva da su zaključci sve samo ne tako jednostavni.
Važno je napomenuti da Kovačević nije baš jedina recentna pravosudna odluka koja se tiče političkih procesa u BiH. Osim Kovačevića, tu su i presude poput Zornić i Sejdić-Finci, u kojima je također presuđeno da osobe izvan konstitutivnih naroda imaju pravo na visoke političke funkcije. Nadalje, tu je i odluka Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić, koja inzistira na poštivanju izbornih prava Hrvata kao konstitutivnog naroda. U skladu s Ljubićem, u tijeku je proces oko izbornih reformi koje je donio visoki predstavnik Christian Schmidt u listopadu 2022. Često se ove sudske presude navode kao nužni pokazatelji za napredak na najvažnijem putu BiH ka kandidaturi za EU, čak i ako se čini da su presude u određenoj koliziji (kao npr. isticanje prava "konstitutivnih naroda" u slučaju Ljubić, a s druge strane, zalaganje protiv takvih ustavnih odredbi u slučaju Kovačević). Uzeto zajedno, slika emanira političku klasu koja je pod stalnim pritiskom koji dolazi i od prednosti i nedostataka Daytonske strukture i kontinuirano motivirana da pokrene daljnje zakonske procedure kako bi dodala arsenalu presuda na svojoj preferiranoj strani. Nepotrebno je reći da je to daleko od zdravog stanja.
Ovdje je od pomoći malo podrobnije pogledati slučaj Kovačević. Kako stoji u presudi ECHR-a, Kovačević tvrdi da "kandidati koji su najbolje zastupali njegove političke stavove nisu bili iz "pravog" entiteta i/ili "pravog" etničkog podrijetla, tako da on nije mogao glasovati za njih u zakonodavnoj skupštini 2022. niti na predsjedničkim izborima." Naime, Kovačević zapravo nije mogao glasati za srpskog člana Predsjedništva BiH. Ali kako je navedeno: Kovačević je savjetnik hrvatskog člana u tom istom Predsjedništvu. Je li pomisao da je Kovačević namjeravao glasati za srpskog predsjedničkog kandidata, ali je svejedno savjetnik hrvatskog predsjednika? Vjerojatno ne. Istini za volju, to ni na koji način ne narušava cjelokupni smisao presude Kovačeviću: da svaki građanin treba moći glasovati za bilo kojeg predsjedničkog kandidata. Ali jasno pojašnjava još jednu stvar: da slučaj Kovačević proizlazi iz političke dinamike u BiH, a ne samo iz nevolje frustriranog glasača.
Ovoj dinamici treba dodati i gore navedenu činjenicu da je Željko Komšić, dok obnaša dužnost hrvatskog člana Predsjedništva, kontroverzan među hrvatskim biračkim tijelom u BiH. Jer, kako su izborna pravila u FBiH de facto omogućila, Komšić se bira na hrvatsko mjesto u Predsjedništvu uglavnom na temelju bošnjačkih, a ne hrvatskih glasova. Na izborima 2018. Komšić nije osvojio niti jednu općinu i grad u kojima su Hrvati demografski većina. S druge strane, Komšićev protukandidatkinja na izborima osvojila je sve osim jednog mjesta u kojoj ima više od dvadeset posto hrvatskih birača.
Niti su napetosti oko izborne pozicije Hrvata najnapetija pojava u politici BiH. Zapravo, bilo koji novi izborni model zahtijevao bi kretanje potpuno novim putem za Srbe, Bošnjake i Hrvate kako bi svi egzistirali u istoj političkoj i nacionalnoj jedinici. Ovdje bi sigurno najveći izazov bio zainteresirati Republiku Srpsku za bilo kakvu promjenu sadašnjeg sustava. S druge strane, to bi zahtijevalo minimalno konsenzus i suradnju između Bošnjaka i Hrvata. Međutim, gore navedeni problemi kompliciraju i tu perspektivu, pri čemu se Sarajevo nada da će učvrstiti unitarnu demografsku dominaciju u Federaciji, a Hrvati se zbog toga osjećaju ugroženima.
Svi ovi čimbenici ukazuju na osnovnu istinu da su kompromisi Daytona proizašli iz tadašnjeg konteksta rata i mira. Današnja perspektiva ne može jednostavno pretpostaviti da ova šira pitanja sukoba, prošlosti i sadašnjosti, jednostavno nisu relevantna. U oštrom primjeru, presuda u predmetu Kovačević potvrđuje aspirativnu tvrdnju da se, bez obzira na napeto i nasilno podrijetlo Daytonskih kompromisa u BiH, "mir i dijalog najbolje održavaju […] sposobnošću slobodnog korištenja nečijeg prava glasa. " Kad bi samo stvarnost bila ovako jednostavna. Doista, sam pojam jednostavnog jedinstvenog izbornog sustava sa svojim većinskim posljedicama – zajedno s kompliciranom mješavinom etničkih lojalnosti i ambicija u BiH – igrao je ulogu među inicijalnim izvorima sukoba.
Sveukupno, središnje zapažanje mora biti da svaki pokušaj restrukturiranja institucija BiH i osiguravanja pune provedbe međunarodnog prava u BiH mora vrlo ozbiljno shvatiti krajnje politički kontekst ovih stvari. Bez obzira na apstraktne demokratske standarde, nikakva sudska presuda ne može promijeniti ovu temeljnu činjenicu.
Dnevnik.ba