StoryEditor

DOSJEI UDBE Kako je fra Luka Marić "pratio" svoju subraću

Piše D  /  09.06.2021., 11:06h

Piše: Istraživački tim portala Dnevnik.ba 

Prvo takvo udruženje u Jugoslaviji, unatoč skepsi i kasnijim izričitim zabranama crkvene hijerarhije, pod nazivom “Dobri pastir“ (o tome iscrpnije: https://www.vjeraidjela.com/tag/udruzenje-katolickih-svecenika-dobri-pastir/ ) osnovano je u Sarajevu 1950. godine, a u članstvu su dominirali bosanski franjevci. Putem ovih udruženja režim je nastojao zadobiti što širu kontrolu prema kolektivu - u našem slučaju na provincijska vodstva Bosne Srebrene i Hercegovačke franjevačke provincije gdje je postignut značajan rezultat dok su kod biskupijskih svećenika rezultati bili prilično mršavi - tek 14% članstva “Dobrog pastira” sačinjavao je biskupijski kler, dok su 57% članova bili bosanski, a 29% hercegovački franjevci (Izvor: Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine, sv. I. (A-Đ),2009. Mostar, Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine, str. 585.).  

 
 

 

Svećenici unutar “aparata” 

S druge pak strane represivni komunistički aparat vršio je i individualne pritiske na kler nastojeći ih pridobiti za aktivnu suradnju. Nije nepoznata činjenica da su mnogi svećenici upali u komunističku klopku i na različite načine bili vrbovani te potom postali suradnicima „državne bezbjednosti“.  

Iako su u našem javnom prostoru u nedavnoj prošlosti pa sve do danas kolali određeni dokumenti koji dokazuju direktnu vezu pojedinih klerika s represivnim aparatom komunističke Jugoslavije, nikada se nije sustavno pristupilo analizi cjelokupne arhivske građe tajnih službi bivše SFRJ (UDBA/SDB, KOS, SID...) pa tako i u potpunosti rasvijetlilo djelovanje pojedinih katoličkih svećenika unutar tog aparata.  

Selektivna i metodološki manjkava, tj. neznanstevna manipulacija određenog fonda dokumenata, primjerice u seriji knjiga “Čuvari Jugoslavije“ unijela je u naš javni prostor više zbunjenosti i umjesto da razjasni povijesne fakte dodatno je zamutila ovu vrlo važnu tematiku.  

Teško se oteti dojmu da je to urađeno slučajno. Umjesto znanstvene obrade i kritičke valorizacije, koristeći raspad države i ratni kaos tu su građu uzurpirali i iskoristili pojedini pripadnici bivših službi te su dokumenti postali predmetom trgovine za samo njima znane, po svemu sudeći osobne probitke s debelom materijalnom pozadinom.  

Mnoštvo je razloga za takvo stanje, posebno imajući  uvidu da je ta arhivska građa raspoređena u svim nekadašnjim republičkim centrima, te da je ključ cijele priče pristup beogradskim arhivima tajnih službi a bez otvaranja tih arhiva nemoguće je sagledati cjelovitu sliku aktivnosti i djelovanja tih službi na našim prostorima kao i uloge pojedinih osoba, pa tako i klera, u tom kompleksnom sustavu. Do tada javnost ostaje uskraćena za cjelovitu i objektivnu analizu te se do daljnjega može bazirati isključivo na fragmentaran pristup pojedinim dokumentima koji su iz ovih ili onih razloga iscurili iz određenog arhiva. Često se tu radi o nekom banalnom razlogu,osobnoj pakosti ili u nemalom broju slučajeva probuđenoj savjesti pojedinaca koji više ne mogu šutjeti i gledati dojučerašnje denuncijante kako se promeću u narodne tribune i zagovornike kršćanskih vrijednosti. 

Jedan će takav dokument biti zanimljiv javnosti šire Hercegovini. Riječ je naime o dosjeu iz arhiva Centra SDB (Služba državne bezbjednosti) Mostar koji se odnosi na svećenika, bivšeg franjevca (1999. istjeran iz Franjevačkog reda), Luku Marića koji bez odobrenja crkvenih vlasti djeluje na području mostarskih župa Cim, Ilići i Rudnik-Orlac, a i šire po Hercegovini, budući da je usko povezan sa skupinom od Sv. Stolice suspendiranih i iz Franjevačkog reda izbačenih svećenika zbog posljedica tvrdokornog neposluha u provedbi Papina dekreta „Romanis pontificibus“ iz 1975.g. a vezano za predaju dijela župa biskupijskom kleru, te unutarcrkveni spor u široj javnosti poznat kao “Hercegovački slučaj“. 

 

Koga je pratio “Marijan”? 

Iz dokumentacije (Prijedlog za angažovanje saradnika iz 1984.g.) je vidljivo da je fra Luka Marić tijekom služenja JNA u Derventi 1982. godine „primjenom  raznovrsnih metoda od strane predstavnika Organa vojne bezbjednosti JNA“... bio obrađen te nakon pridobivanja za suradnju angažiran pod pseudonimom “MARIJAN“.  

Njegov angažman je osiguran, kako je vidljivo iz dokumentacije, na “kompromitujućem materijalu“. To znači da je putem standardnih metoda pritiska, vrlo često putem pomno namještene seksualne afere, klerik doveden u sitaciju da ga se može ucjenjivati i njime dugoročno manipulirati. Inače, u derventsku su kasarnu JNA vrlo često na odsluženje vojnog roka upućivani bogoslovi i klerici te su na njih dobro razrađenim metodama vršeni pritisci zbog čega su mnogi od njih, poput fra Luke poklekli, a mnogi su i odustali od svećeničkog zvanja ili čak završavali s psihičkim traumama.  

Posebno revnosan u svojim zadaćama na pridobivanju mladih klerika u derventskoj kasarni bio je jedan „organ bezbjednosti“, tj. oficir KOS-a (Kontraobavještajna služba JNA), Ž.T. (puno ime poznato autorima ove analize), koji provodi umirovljeničke dane u svom rodnom selu u okolici Širokog Brijega. O tome detaljnije drugom prilikom. 

Ono što je posebno intrigantno u fra Lukinoj dokumentaciji jest njegov angažman na praćenju neprijateljske djelatnosti svoje subraće fra Bonifacija Barbarića, fra Martina Planinića i fra Viktora Kosira, a potom i fra Joze Zovke te fra Vladimira Kozine. Uz to, zadužen je za praćenje drugih “kleronacionlista i nacionalista” na području Hercegovine, kao i manifestacija koje se događaju u Međugorju te tada popularno hodočašće mladeži u Široki Brijeg. 

Iz današnje je perspektive posebno zanimljiva njegova doušnička aktivnost na praćenju dvojice njegovih kolega koji su 1998. i 2001. godine zbog istih razloga kao i on suspendirani i izbačeni iz Franjevačkog reda a s kojima sve do danas ustraje u protivljenju regularnom crkvenom poretku u Hercegovini. Riječ je o fra Martinu Planiniću (preminuo u travnju 2021.) koji je neregularno djelovao u Tepčićima u Brotnju i fra Bonifaciju Barbariću koji je s još dvojicom otpuštenih svećenika uzurpirao crkvu sv. Franje i župni stan u Čapljini. Jesu li i u kojoj mjeri njegova braća po neposluhu bila upoznata s ovom crticom iz njegova života možemo samo nagađati. 

 

Relikti 

Ono što posebno bode oči jest činjenica da je fra Luka Marić (tada na službi gvardijana Franjevačkog samostana u Konjicu) prestao biti suradnikom u jesen 1990., u sam osvit demokratskih promjena u BiH (u Hrvatskoj je već na vlasti HDZ na čelu s dr. Tuđmanom, a u BiH traje intenzivna kampanja pred prve demokratske izbore). Tako se u dokumentu (Prijedlog o prestanku saradnje) s nadnevkom 2. 10. 1990. konstatira da navedeni svećenici više nisu pod operativnom obradom, da “MARIJAN“ “nema uslova za praćenje neprijateljske djelatnosti drugih bezbjednosno interesantnih lica“ te se predlaže da “prestane saradnja sa njim i da se njegov dosije uništi“.  

 

U potpisu dokumenta je nečitak potpis umjesto načelnika sektora SDB Nedžada Ugljena (ubijen 1996. u unutarbošnjačkom političkom obračunu kao zamjenik direktora bošnječke tajne službe AID) a suglasnost je potpisao jedan još uvijek aktivan sudionik naše političke scene Sredoje Nović, tada na funkciji republičkog podsekretara za SDB. 

Kako vidimo, po prijedlogu nije postupljeno, dosje nije uništen,vjerojatno uslijed skore promjene vlasti kad su se mnogi komunistički kadrovi zaogrnuli novim demokratskim ruhom a nakon brze prilagodbe novim okolnostima nastavili svoje djelovanje koristeći stare „udbaške“ metode. 

Stoga nije ni čudno da njihovih ostataka ima u svim sferama društva pa tako i u Crkvi koju je bivši režim nastojao na sve moguće načine podrediti svojim interesima a kao što navedeni dokumenti pokazuju komunistički su vlastodršci često u tim namjerama bili više nego uspješni. 

Dnevnik.ba 

22. rujan 2021 09:28