Da budemo jasni, neće Neum gospodarski previše izgubiti, privatni poduzetnici navikli na autobuse koji na putu za Dubrovnik staju u Neumu naći će već i načina da povrate dio izgubljenog kapitala. Turisti koji žele doći u Neum doći će ako im Neum (naravno) ponudi nešto više od plaže i sunca. No, zaobilaženje Neuma, unatoč svima omraženim prometnim čepovima u ljetnoj sezoni i oko blagdana, ipak će doprinijeti osjećaju usamljenosti. Naravno, smiješno je o osjećajima pričati u kontekstu ove priče, ali eto, tih par tisuća Neumljana naviklih na svakodnevnu vezu s Jugom Hrvatske sada će i definitivno izgubiti tu nekakvu notu osjećaja da negdje pripadaju.
Neum je u 18. stoljeću poradi većih interesa predan jednom velikom Carstvu. Tada slabo naseljen, kraj sastavljen od više siromašnih zaseoka istraumatiziranih zulumom, nije imao izbora nego šutke prihvatiti svoju sudbinu. Danas, principom neke obrnute psihopatologije, kriv je svakome, a ponajviše onima koji su ga poradi svoje slobode prepustili stranom osvajaču.
Ne treba žaliti za prolivenim mlijekom, povijesne okolnosti moramo gledati u kontekstu vremena u kojemu su se događale, ali eto, ne može se čovjek a ne zapitati, pa zar ne bi bilo lakše da je Neum ostao tamo gdje (su) se njegovi stanovnici (donedavno) ponajviše osjećali da pripadaju?
Jedini odgovor koji danas možemo dati je - nebitno.
Kaže proslavljeni hrvatski, konavoski automobilist, europski prvak, Niko Puljić, dok objašnjava kako će izgledati njegov prelazak mostom i konačno spajanje na sredini sa Rimčevom Neverom: „Sinoć sam prošao osam puta mostom, bez Neuma.“
I, eto, to je suština svega. Bez Neuma.
Osim za Hrvata iz BiH, Matu Rimca koji je svoju Neveru sinoć uparkirao i napunio u jednom od neumskih hotela. Je li time nešto želio poručiti ili se čisto radi o pragmatičnosti, opet nebitno.
Lijepa gesta nevjerojatnog Mate koja možda i nenamjerno, poručuje - ma niste sami.
Dnevnik.ba