Article_Top_970x250

Darko Pavičić za Dnevnik.ba: Međugorje je jedino mjesto na svijetu gdje se svakodnevno događaju ukazanja

INTERVJU

Darko Pavičić za Dnevnik.ba: Međugorje je jedino mjesto na svijetu gdje se svakodnevno događaju ukazanja

lip 16, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

(screnshoot:HRT)

Objektivno, Međugorje je jedino mjesto na svijetu na kojemu se svakodnevno događaju ukazanja i gdje Nebo „probija“ zemlju. Nije to izmišljotina. Odite u Međugorje i pogledajte ljude. Nema te sile koja bi ih mogla u tome broju sve ove godine dovoditi onamo. Nema te sile koja bi nekoga natjerala da čeka satima u redu za ispovijed, a nije se ispovjedio deset ili dvadeset godina. Ili da kleči na koljenima na betonu ispred vanjskog oltara na klanjanju od 21 do 22 sata. I to ne sam, nego zajedno s deset ili petnaest tisuća ljudi! Gdje to postoji danas svakoga dana? Mislim da nigdje, rekao je Darko Pavičić, novinar i autor knjige "Međugorje - prvih sedam dana ukazanja" u razgovoru za Dnevnik.ba.

Darko Pavičić, kolumnist i komentator zagrebačkog izdanja Večernjeg lista za Dnevnik.ba  govori povodom nove knjige  "Međugorje - prvih sedam dana ukazanja"  objavljene  uoči 39. ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju. Prema Andrei Tornielli iz Vatican Insidera, Pavičićeva knjiga  „Međugorje – Prvih sedam dana ukazanja“ detaljna je rekonstrukcija događaja iz dana tih prvih dana međugorskog fenomena, a inspirirana je neslužbeno objavljenim nalazom Međunarodne istražne komisije Svete Stolice za Međugorje, koju je papa Benedikt XVI. povjerio kardinalu Camillu Ruiniju i koja je, prema medijskim izvješćima, dala pozitivno mišljenje o autentičnosti upravo tih „prvih sedam“, tj. deset dana ukazanja od 24. lipnja do 3. srpnja 1981. Članovi komisije izjasnili su se s 13 glasova za priznanje nadnaravnosti ukazanja, jedan je član bio protiv, a jedan suzdržan. Komisija je, također, utvrdila da su mladi vidioci bili psihički normalni te da su bili iznenađeni time što im se dogodilo i da nisu bili pod utjecajem franjevaca iz župe ili bilo čega drugoga iz njihove okoline. 

 

Što vas je potaknulo i motiviralo da napišete knjigu "Međugorje - prvih sedam dana ukazanja"? 

Iskreno, naljutilo me čupanje iz konteksta izjave pape Franje u zrakoplovu kada se 13. Svibnja 2017. Vraćao iz Fatime i kada su mediji prenijeli samo njegovu nevjericu da Isusova majka, Blažena Djevica, može biti poput službenice u poštanskom uredu, ali nisu prenijeli cijelu izjavu u kojoj on objašnjava kako je spriječio udar na Međugorje s jedne subote na nedjelju, zatraživši izvještaj Međunarodne komisije o Međugorju, koja je ocijenila da je prvih sedam dana autentično.

 

Tvrdnje da se prvih sedam dana ukazanja izdvajaju od ostalih, osim na činjenici da ih je priznala i Međunarodna istražna komisija Vatikana, temeljite na još nečemu što do sada nije bilo poznato širim javnostima? 

U knjizi, doista, nema nimalo moje pameti, nego samo vještina prikupljanja materijala i dokumenata vremena iz toga razdoblja. Vjerujem da se time vodila i Ruinijeva komisija. Razgovarao sam s vidiocima i njima najbližim ljudima, istražio dokumente i literaturu, preslušao snimke razgovora fra Joze Zovka s vidiocima… I sve sam to složio u jednu cjelinu. To je tipičan novinarski posao. Malo opsežniji, ali tipičan. No, kada se sve to što je prikupljeno zaokruži u jednu cjelinu, onda ostajete fascinirani svime što se dogodilo, bez obzira vjerovali u Međugorje ili ne. Nemoguće je to bilo izrežirati, organizirati, podvaliti ili nešto slično. Svatko tko pročita knjigu uvjerit će se u to.

 

Koje bi to bile pozitivne, a koje negativne strane svih ukazanja u Međugorju i možemo li taj fenomen tako "plošno" uopće promatrati? 

Nema negativnih. Ukazanja u Međugorju ulaze u red privatnih objava i nitko nije dužan u njih vjerovati. Službena objava Crkve zaokružena je evanđeljima i apostolskim zapisima, a sve ostalo je izvan forme službena naučavanja, tj. prepušteno je svakome na vjeru ili nevjeru. No, kada promatrate rezultate, odnosno plodove onoga što se u ovih 38 godina dogodilo u Međugorju, onda se morate zapitati vjerujem li tj. vidim li ja te plodove. Oni su svakome vidljivi! To su milijuni obraćenja i duhovnih i tjelesnih izlječenja. Međugorje je lijek za dušu današnjeg svijeta i može li se to onda, kako velite, „plošno“, promatrati. A da nije bilo ukazanja i da ih nema dan danas, svega toga ne bi bilo, zar ne.

Jesu li imenovanje i dolazak biskupa Hosera u Međugorje svojevrsni pokazatelj kako je Biskupski ordinarijat trebao eventualno povesti bolje računa o Međugorju u pastoralnom smislu? Znači li to kako Međugorje ustvari ima izravni nadzor Vatikana? 

Međugorje je od imenovanja mons. Hosera apostolskim vizitatorom pod izravnom upravom Svete Stolice i Pape. Ne bih se htio uhvatiti u zamku i suditi mjesnom biskupu, jer ga izuzetno poštujem i takvih ljudi poput njega današnja Crkva ima vrlo malo. No, on je najbolje rekao sam o sebi i svome mandatu, u intervjuu na HKR-u, kada je priznao da je 70 posto svoje službe potrošio na dva problema koja nije uspio riješiti – Međugorje i tzv. hercegovački slučaj. Ta vam izjava sve govori, jer ju je dovoljno usporediti s onim što se sada događa u Međugorju. No, dodao bih, siguran sam da je biskup svojom pretjeranom revnošću spriječio i neke nama nevidljive loše stvari koje su mogle naškoditi Međugorju. Malo toga mi znamo oko svega, jer Bog sve vodi i teško nam se orijentirati sam ona ljudske poteze.
 

Možete li ukratko predstaviti sadržaj knjige? Koliko je dugo trajalo istraživanje? Jeste li i sami došli do nekih novih informacija koje nam mogu pomoći u širem sagledavanju međugorskog fenomena?

Ukupno sam radio dvije godine, od Duhova 2017. do Duhova 2019. Ponekad s većim, a ponekad s manjim intenzitetom. Knjiga je, zapravo, bila gotova još lani ujesen, ali smo osjetili da nije vrijeme za objavu. Gledao sam da ne stavljam sebe ispred događaja, nego sam slijedio neku „nevidljivu ruku“, koja me cijelo vrijeme vodila. Bila je to ruka strpljivosti i poniznosti. Tako je i sada kada knjiga izlazi u javnost. Još uvijek osluškujem onaj glas koji kao da mi govori što i kako napraviti, gdje nastupiti, gdje je plasirati, kada je predstaviti… Volio bih da je i čitatelji tako čitaju. Neka se prepuste tome nevidljivom, ali sigurnom vodstvu i onda će u knjizi pronaći ono što su godinama tražili, a pokraj čega su, možda, svakoga dana prolazili. 

Što tu novo u duhovnom životu nudi Međugorje u odnosu na ostala, već priznata, mjesta ukazanja? 

Objektivno, Međugorje je jedino mjesto na svijetu na kojemu se svakodnevno događaju ukazanja i gdje Nebo „probija“ zemlju. Nije to izmišljotina. Odite u Međugorje i pogledajte ljude. Nema te sile koja bi ih mogla u tome broju sve ove godine dovoditi onamo. Nema te sile koja bi nekoga natjerala da čeka satima u redu za ispovijed, a nije se ispovjedio deset ili dvadeset godina. Ili da kleči na koljenima na betonu ispred vanjskog oltara na klanjanju od 21 do 22 sata. I to ne sam, nego zajedno s deset ili petnaest tisuća ljudi! Gdje to postoji danas svakoga dana? Mislim da nigdje.
 

Kako komentirate činjenicu da biskup Ratko Perić i Biskupski ordinarijat dugo godina javno govore kako su "ukazanja izmišljotina" i "nevjerodostojna"? Biskup Perić je u jednom od priopćenja naveo neke "nelogičnosti" temeljem kazeta (čudne poruke, varljivi znaci, netočan datum ukazanja, različite haljine, skandalozni dodiri i dr.)

Rekao sam vam već da cijenim i volim biskupa Perića. On je biskup i biskupa se voli kao oca. Siguran sam da ga tako vole i vidioci i svi štovatelji Međugorja, no nisam siguran da je on dovoljno svoje očinske ljubavi ugradio u tu cijelu priču. Znate, kada bih se ja kao otac petoro djece bavio analizom tko je što svakoga dana rekao i kada bih iz svakoga dana života s njima isključio ljubav, čuo bih samo njihova odobravanja ili gunđanja, pohvala ili zamjerke, ali ne bih čuo ono što govore njihova srca. Otac uvijek mora znati što mu srce njegova djeteta ima poručiti. 

 

Kako ste doživjeli izjave pape Franje da će zatražiti pomoć patrijarha SPC-a Irineja vezano za kardinala Stepinca? Što uopće znači povijesno povjerenstvo o kojem je papa Franjo govorio? Možete li pobliže objasniti stavove SPC-a glede Stepinca i na čemu se oni uopće temelje? U slučaju da Stepinac ne bude proglašen svetim, kakav bi eventualni odgovor mogle imati Hrvatska biskupska konferencija, pa i ona u BiH? 

Ovo je posebna priča i trebao bi nam cijeli intervju za ovu temu. Ukratko, sve što se sad događa sa (ne)dovršetkom kanonizacije kardinala Stepinca debakl je hrvatske crkvene i političke diplomacije. Srbijanska diplomacija već više od deset godina radi na ovome i uspjeli su zaustaviti proces. No, ono što se ne može zaustaviti jer činjenica da je kardinal Stepinac svetac. Blažena osoba, naime, sveta je. Pa je i to možda potrebno i našim tvrdim glavama, kako bismo još bolje upoznali njegov svetački lik, a ne samo okačili ga o rever kaputa kao političku značku i mahali njime, a da ništa o njemu ne znamo. Tako da i svemu ovome lošemu ima i mnogo dobroga.

 

 

Kako definirate duhovnost? Koji su to kršćanski autori možebitno utjecali na vaš duhovni život? Tko vam je ‘bliži’ i čijim ste duhovnim čitanjima skloniji – isusovačkim ili karmelićanskim?

Haha, ovo je kao ispovijed! U različitim razdobljima na čovjeka utječu različiti autori. Sada sam sklon kontemplativnoj duhovnosti, pa uživam u Mertonu, Rohru, Keatingu, Jageru, Stinissenu… Zapravo, uživam u tišini. U tišini se najbolje može čuti, osjetiti i namirisati Boga. I kad jednom osjetite taj miris, svaki glas i svaka riječ postat će vam suvišni i čeznut ćete samo za tišinom.

 

Koje suvremene kršćanske autore izdvajate i zašto?

Popis bi bio dug, pa ću vam samo navesti nešto što sam čitao u posljednje vrijeme, a to je „Benediktova opcija“ Roda Drehera. To mi se čini realnim i mogućim. Počnimo živjeti po pravilima sv. Benedikta u današnjem svijetu, jer tako imamo šansu spasiti kršćanstvo. 

 

Kako definirate savjest, a kako slobodu? 
Svakome čovjeku Bog je darova i jedno i drugo. O tome je volio govoriti kardinal Kuharić, pa ću, otprilike, citirati njega. On veli da nema savjesti bez slobode i slobode bez savjesti. Čovjek koji nema izgrađenu savjest nije slobodan, nego je zarobljenik vlastitih „sjena“ i ruši granice slobode. Sloboda pak traži od nas da drugima prepustimo biti slobodnima, tj da ih ne ugrožavamo svojom „slobodom“ ili ako hoćete po Evanđelju da ljubimo bližnjega kao sebe sama. Tada će nam i savjest i sloboda biti nešto što ćemo rado konzumirati.

 

Ako biste morali izdvojiti jednu rečenicu iz Biblije koja vam je omiljena, koja bi to eventualno bila?  

Upravo sam je danas podigao na status WhatsAppa i ona je iz Veličanstvene tišine, filma o životu kartuzijanaca, a glasi: Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.

 

Nakon Biblije, koja bi to knjiga suvremenog kršćanstva za vas bila ‘klasik’? 

Teško pitanje. Zatrpani smo duhovnom literaturom, kao i svime ostalim. Ne bunim se, da se razumijemo, zbog toga nimalo! No, uza svu tu silu literature, prije nekoliko godina dospjela mi je u ruke knjižica (doslovce po formatu i opsegu knjižica) Carla Caretta „Pisma iz pustinje“ i na to sam se „otkačio“. Dakle, dovoljna vam je neka mala knjižica, pa da vas aktivira. Sve je pitanje trenutka, a ponuda je, velim, velika.

 

Kako vidite situaciju u BiH? Smatrate li kako je  u tijeku veća demografska kataklizma Hrvata-katolika nego tijekom Domovinskog rata? 
Što prije shvatimo da smo narod koji živi biblijska vremena, bit će nam lakše živjeti. I preživjeti. Ako se prepustimo onome što o nama govore vlasnici naših sudbina, ostat ćemo mali narod, a ne narod koji je kadar čuti Božji glas. Svjedoci smo da smo se kroz povijest dali zavesti mnogim idolima i da nas je to skupo koštalo. Trebamo se već jednom odreći snova o „zlatnom teletu“. U tome kontekstu odličan mi je onaj stari vic iz BiH, ako koji veli: „Još da samo prođe ova demokracija, pa da živimo kao ljudi!“.

 

Što za vas osobno, ali i za sveukupnu povijest Crkve, kako  u BiH, tako i u Hrvatskoj, znače franjevački samostani (Plehan,  Kreševo, Fojnica, Kraljeva Sutjeska, Guča Gora)? Jesu li to trajna izvorišta katoličke vjere, pa i nacionalnog identiteta? 

Sad ste podsjetili na nešto! Samo sam jednom u životu vidio fra Bonaventuru Dudu i fra Zvjezdana Linića bez habita. Samo jednom! A često smo se susretali. Bit ću iskren – izgledali su mi čudno. Naizgled, kao da je s tim habitom nestalo sve ono što ih je povezivalo Crkvom, vjerom, Biblijom, narodom… Tu sliku vam spominjem zato što bi tako i mi izgledali da nema fratara i njihovih habita u korijenima naše povijesti i naše stvarnosti. Bili bi nacija i zemlja bez Crkve, vjere, Biblije, naroda, znanja, pameti i mudrosti. 

Dnevnik.ba 

Article_Bottom_970x250