Article_Top_970x250

Darko Cvijetić za Dnevnik.ba: Kada svijet biva razoren, ostaju samo riječi kojima ga nanovo stvarate 

NAGRAĐIVANI BH. KNJIŽEVNIK

Darko Cvijetić za Dnevnik.ba: Kada svijet biva razoren, ostaju samo riječi kojima ga nanovo stvarate 

velj 20, 2020

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Davor Puklavec/PIXSELL

Stvorili smo društvo koje doslovce svoje građane tretira kao robove, kao potpune podanike besramnim nacionalističkim korpusima. Sve što nas je činilo ponosnim, dovedeno je do sramote. Zavičaj je uništen.Ako tome dodamo da je cijeli svijet postao mali, do samouništenja dovučen planet, riječ zavičaj dodatno gubi kredibilitet, izjavio je Darko Cvijetić, pjesnik i prozaik u razgovoru za Dnevnik.ba.

Darko Cvijetić, pjesnik i prozaik, dobitnik književne  nagrade “Fric” za roman “Schindlerov lift”, upravo je u istom tom liftu u Prijedoru, saznao da je osvojio jednu od važnijih hrvatskih književnih nagrada. 

“Nevjerojatno, poput davno projektirane tzv. poetske pravde ili dovršetak karmičkog kruga. U svakom slučaju, stvarnost i literatura imaju to nadigravanje o kojem je Kiš, kao i Krleža, jako puno pisao i govorio”, govori Cvijetić na početku razgovora za Dnevnik.ba.  

Nagrada još uvijek toliko nije dobivao, ističe, osobito ne književnih ili teatarskih, ali svakako su one dodatni motiv i obvezujuća nota u budućem djelovanju.

Krležu je, po čijem se nadimku “Fric” nagrada za najbolji roman i zove, čitao kao srednjoškolca i obožavao ga.

“To znaju svi moji prijatelji, čak su me u školi znati zezati da je to dio nekog mog poziranja i izigravanja intelektualnosti. Općepoznato je koliko sam učenik Danila Kiša, dok je sam Kiš beskrajno cijenio Krležu. To je ista nit”, govori Cvijetić. 

Regionalna književna zvijezda: Nagrade “Fric” i “Europski pjesnik slobode” 

Njegov roman “Schindlerov lift” apsolutni je književni hit i ne samo zahvaljujući nagradi “Fric”. U Srbiji  je nedavno objavljen u nakladi “Književne radionice Rašić”, a Cvijetićev nakladnik, sarajevski “Buybook” nedavno je objavio drugo, dopunjeno izdanje romana.  A da nije samo poznat i hvaljen u zemljama regije, dokazuje i to da je njegova zbirka pjesama “Ježene kožice”, objavljena još 2017. u nakladi zeničke kuće “Vrijeme”, među osam pjesničkih knjiga za veliku književnu nagradu “Europski pjesnik slobode” koju dodjeljuje Festival istog naziva u Gdnjansku, u Poljskoj. Inače, Dorta Jagić, hrvatska pjesnikinja, prije nekoliko godina, također, je osvojila nagradu “Europski pjesnik slobode”. 

“Veliku zahvalnost dugujem prevoditelju na poljski, Miloszu Waligorkom, koji je učinio nevjerojatan pothvat prepjeva mojih antiratnih stihova na veličanstven način!Ja sam, dakle, već nagrađen - knjiga je objavljena u Poljskoj svim finalistima, a biti dvije godine među osam europskih pjesnika je veliki ponos”,  izjavio je Cvijetić. 

Romanom “Schindlerov lift” osvojio je kritiku i publiku. Donio mu je, odnosno, potvrdio status regionalne književne zvijezde. O tomu je li se, eventualno, i sam promijenio, Cvijetić ističe kako je “Darko uvijek bio Darko”. 

“Tata je stvorio Schindlerov lift u meni, a ja rečenice” 

“Doista ne mislim da se išta pretjerano važno dogodilo poslije Schindlerovog lifta! Znate, ja pišem otkad znam za sebe, pisao sam i u ratu, neprekidno, bez ikakvih pretenzija. Pisanje je oblik razumijevanja svijeta. Neću nikada prestati pisati, dok me jeste.Jasno je da će sada sve biti vidljivije i time možda neugodnije po riječi.Nečitanost ih je držala uz mene, voljeli smo se beznadnije”, izjavio je. 

Odgovarajući na pitanje je li ga pisanje “Schindlerovog lifta” promijenilo, Cvijetić kaže kako ga je strašno uzdrmala očeva smrt. 

“Nikako nisam bio spreman na tu strašnost, sve se dogodilo na brz i mučan način. Tati je dijagnosticiran tumor na mozgu i sve se odvijalo doista prebrzo.Od operacije do moje njege oca, mijenjanja pelena.Danas razumijem da se u meni dogodio okidač, da sam naglo osjetio poriv da govorim drukčije, ako hoćete izravnije.”

Tata je još tada, priča Cvijetić, kada je mala Stojanka poginula, kazao da je bio s grupom ljudi koji su, nakon što je došla struja čekali lift, taj strašni lift u kojem se spustilo tijelo poginule djevojčice. 

“Bio je smrvljen viđenim. Plakao je u sobi. Ali, bio je rat, tragedije su se događale po tri u jednome danu, i smrt djevojčice pojele su nadolazeće tragedije.

Tatinom smrću sve je u meni ponovno zaživjelo. Od mojeg djetinjstva pa nadalje. Tata je stvorio Schindlerov lift u meni. Ja sam (samo) stvorio rečenice.”

Možda je, kaže, dobro vjerovati da mu je bilo suđeno da napiše roman o djevojčici Stojanki, da je to bio sudbinski nanos. 

“Nemojte pomisliti da se iz pisanja takve literature možete izvući neoštećeni. Nekažnjeno ne možete napisati takav roman. Opet ponavljam Kišove i Borgesove riječi. Ponovni prolazak kroz sve to je bio velika muka, puno besaničnih noći.”

U Kamernom teatru 55 u Sarajevu, uskoro će premijerno biti izvedena predstava prema Cvijetićevom “Schindleru”. Režirat će je Kokan Mladenović. 

“Kao dramaturg proučavao sam teorijsku stranu teatra, radio sam i nekoliko autorskih projekata po svojim tekstovima, ali sada ću, prvi put, biti u najpasivnijoj ulozi u stvaranju nekog kazališnog djela. Bit ću romanopisac, čije će djelo proći procese dekonstrukcije i novog sagledavanja. To plaši i ushićuje, istodobno.Taj će proces voditi majstor, kakav je nesumnjivo Kokan Mladenović.”

Cvijetića su, priznaje, knjige mijenjale -  one koje je čitao ili čita, pa sve do onih koje je sam napisao ili ih piše. 

“Moje iskustvo ne mora biti nikakvo pravilo. Književnost je moje biće, moja limfa, moja vjera. Ako vjera može promijeniti čovjeka, može i književnost.Slušanje Mozarta može vam dati vrhunsku utjehu. Bez utjehe je teško živjeti, možda čak i nije moguće. Ali, vi birate utjehu.”

U kazalištu je od ranog djetinjstva. Teatar mu je, kaže, prva crkva, prvi hram i prvotno vjerovanja i svakako prostor slobode. Radio je sve – bio statist, glumac jedne rečenice, sporedni, glavni, redatelj, scenograf. Gotovo da nema pozicije u teatru iz koje taj fenomen, kako kaže, nije proučavao. 

 

 

“Da nisam u kazalištu, možda bih bio monah” 

“Ne znam što bih bio bez kazališta. Možda bih bio svećenik ili monah, koji u svojoj oskudnoj sobi sluša rad svoje utrobe i čuje u sebi starenje zvijezda, njihov šapat u krvi koja napušta jetru.”

O ratu u BiH ispričano je gotovo bezbroj priča, ali one mahom vrve općim mjestima, vrlo rijetko konkretnim imenima i prezimenima, ljudskim sudbinama. 
Još manje ih je ispričano o drugoj, trećoj, četvrtoj strani. Najmanje je onih o oprostu, a tek je najmanje onih  razumijevanju zbog počinjenog zla. 

Cvijetić potvrđuje i kaže: “Da, uopće nedostaje nam empatijski minimum. Ne samo u književnosti, dakako. Postali smo vrlo orijentirani na ‘naše stradanje’”.

Ako postoji nešto, tvrdi, kao “zadatak književnosti” -  onda je to očovječivanje.

“Ono svakako ne mora biti pozitivističko, čovjek je presložen da bi ga se vezivalo samo za dobrotu, ali umjetnost je strana svijeta koja upozorava na granice.Svaka pojedinačna životna priča je serija romana; koliko puta smo čuli frazu – ‘kakav je roman moj život’ – no obuzeti smo življenjem sebe. Čim ugledate Drugog, vidjet ćete Sebe, ali ta slika nema više nanos idealizacije. Čim ugledate Drugog, zavoljet ćete Sebe puno dublje, ali voljenje Sebe ne postoji bez svijesti da vas Drugi vidi.Dakako da samo ponavljam davno kazane Zapovijedi.”

“Nema spasenja bez penjanja na Golgotu” 

Lica žrtava i zločinaca se u BiH, ne da mogu susresti, nego se svakodnevno susreću. Ipak, pitanja krivnje, ne samo one kazneno-pravne, nego i moralne, pa i duhovne, nisu naše česte  teme. 

“Nema oprosta bez uvida. Nema spasenja bez prethodnog penjanja na Brdo lubanja, na Golgotu. Počinjeno zlo je neponištivo, čak i nakon oprosta. I šutnja je rad na krivnji”.

Progovorit će se, tvrdi Cvijetić, očito da šutnja nije doradila posao unutar nas. 

“Pojavila se ‘književnost krikova’, treba je čuti, piše se naš pogovor. Mnoga ‘nova pera’ mlađih pisaca su vrlo otvorena i tu postajem optimistica - čini se da pišemo brže nego činimo.” 

Rat je, kaže, neprenosivo iskustvo. 

“Nema čovjeka kojeg rat nije iz temelja učinio promijenjenim. I moj se život dijeli na dvadeset i četiri godine prije rata i ostatak.Spoznao sam da zavoljeti ‘ostatak’ treba imati dvije, pa i tri mladosti.” 

Teško je, ističe, ponovno voljeti sebe nakon što shvatite da ste kao ljudsko biće mogući u blizini tame.

“Morate sami stvoriti ‘višak ljubav’ prema slabome sebi, prema slabome čovjeku. Bez rata, volio bih sebe bezuvjetnije i površnije. Rat vam otkrije – vas, golog i prepadnutog.”

Imao je, kaže, vrlo lijepo djetinjstvo i ranu mladost. Tipično jugoslavensko djetinjstvo poput sličica iz serije “Grlom u jagode”. 

“Radničko dijete, nasmijani roditelji i mlađi brat, drugari i prve ljubavi, gramofonske ploče, ljetovanja u radničkim odmaralištima, zimovanja kod očevih na selu.

Danas znam da je to bila djetinja idila, zaštićenost. Odrastanje u Prijedoru, u predratnoj Bosni bilo je danas bi to rekli ‘potpuno normalno’.”

Nikada nije osjetio da je kao radničko dijete zakinut za bilo što ili da mu je nešto uskraćeno, od bicikla do  jaranskih putešestvija pod Jadranu.

“’Bilo je super’, rekla bi danas moja kćerka.” 

Njegova je generacija tada, kada mu je bilo dvadeset, živjela bezbrižnije dok je današnjim dvadesetogodišnjacima teže. 

“Nisam jugonostalgičar, vratio bih samo svoju mladost” 

 “Svaka mladost je lijepa, i svaka misli da je njezino doba najljepše. I treba da tako misli. Danas se živi površnije, brže, s manje dubine.”

Mladi ljudi danas, smatra, imaju nesigurnije tlo pod nogama, a znati puno nevažnih informacija danas se kvalificira obrazovanošću. 

“Temelji nekadašnjeg usvajanja stvarnosti bili su sigurniji, postojaniji. Ali, čujte, možda su sve ovo tlapnje nekoga tko ulazi u ranu starost.”

Iz Jugoslavije bi, uz smijeh kaže, vratio samo svoju mladost. 

“Nisam nikakav jugonostalgičar -  itekako sam svjestan nedostataka bivše nam zemlje.Nemam na šta gledati s gnušanjem ili prijezirom, čovjek je onaj koji mi je donio najveće razočarenje. Nekada sam mislio da su svi ljudi beskrajno dobri.”

Ali, ne gleda ljudsku prirodu s gnušanjem. 

“Isti smo, kao lavovi ili vjeverice, borimo se da trajemo, i dobrota je, čini mi se, društveni izmišljaj. Trešnja je drvo. Reći da je dobra ili zla, jest promašaj ukusa i pomanjkanje ljubavi za ovaj svijet, kakav god da je on.”

Odgovarajući na pitanje, čega se kao građanin BiH, a čega kao čovjek plaši, Cvijetić ističe kako kao čovjek njeguje svoje strahove, koliko god to čudno zvučalo. 

“Strahovi me čine osjećajnijim, zazivaju tu slobodu u strašnosti našeg bivanja. Bojim se svoje neodlučnosti, plaši me uzbrdica smrti ali joj idem zadrhtan, iznenađen da sam dobio dar življenja, kao kakva breza ili cvrčak.”

“Rastužuje me naša vječita margina i trajna zaostalost” 

Kao građanina pak, ove, kako kaže, nesretne geografije, rastužuje ga konstantna našeg nepripadanja povijesti, naše vječite margine i trajne zaostalosti.

“Danas znam da je tako bilo oduvijek, i da će tako ostati. Ljudi ove geografije – ne žele učestvovati u svojem dobu, to me nekad plašilo, danas su od toga straha ostali dronjci tuge.”

Zavičaj je za Cvijetića davno prostituirana riječ, gotovo doslovce ispražnjena od značenja.

“Ta je riječ toliko zlokobno korištena, da je njezin značenjski potencijal prešao ogroman put - od tople djetinje riječi do opskurne ispolitizirane bizarnosti.”

Postali smo bezzavičajni, smatra, i to stanci u rođenoj zemlji. 

“Stvorili smo društvo koje doslovce svoje građane tretira kao robove, kao potpune podanike besramnim nacionalističkim korpusima. Sve što nas je činilo ponosnim, dovedeno je do sramote. Zavičaj je uništen.Ako tome dodamo da je cijeli svijet postao mali, do samouništenja dovučen planet, riječ zavičaj dodatno gubi kredibilitet.”  

Onaj koji će jednom postati pisac 

Nikada, kaže, nije mislio o sebi kao piscu, nego uvijek o sebi kao onom koji će jednom napisati priču, koji će jednom postati pisac. 

“Tako je i danas. Pisao sam da bih sebe raščlanjivao. Tako sam mislio da su i drugi zbog tog pisali. Sanjao sam i sanjam da napišem jednu čehovljevsku priču. Dok god sanjam priču koju trebam napisati, sanjam njezino pisanje, ja tek trebam postati pisac.” 

Njegovi književni uzori nekada i danas su uglavnom isti autori – Babelj, Čehov, Borges, Krleža, Kiš, Cervantes, Oz Camus. 

“Danas im se samo priključuju Olga Tokarczuk ili Ljudmila Ulicka, Semezdin Mehmedinović, Miljenko Jergović, Selvedin Avdić, Monika Herceg ili Zoran Žmirić.” 

O tome kakve bi savjete mladim piscima dao, Cvijetić podsjeća kako je Kiš gotovo sve napisao u svojim “Savjetima mladom piscu” i Rilke u pismima Ksvareu Kapusu. 

Odgovarajući na pitanje, je li sam čin pisanja društveni angažman u bh. kontekstu, Cvijetić odgovara:”Činjenica da pišete u zemlji koja uopće ne priznaje pojam umjetnika, jest podvig sam po sebi.”

Ali, navodi, i kako ne zna što to znači “angažirana književnost”. 

“Postoji imperativ su-vremenosti, umjetnost bi trebala pripadati vremenu u kojem se događa, odgovoriti izazovu svojega vremena. Sljedeći Nietzscheova razmišljanja ili Benjaminova o tom problemu – svojem vremenu doista pripada onaj koji mu nije savršeno podudaran, niti se prilagođava njegovim zahtjevima, te je, u tom smislu, neaktualan, ali je upravo zbog toga anakronizma, više nego drugi u stanju zahvatiti svoje vrijeme.”

“Sve bih ponovno napisao” 

 Suvremenost je, podsjeća, singularan odnos sa svojim vremenom. 

“Tu se negdje iscrpljuje i vrlo složen pojam “angažiranosti” jer podrazumijeva upotrebnu vrijednost. Suvremenici su vrlo, vrlo rijetki, i teško vidljivi.A tek “nacionalni”, “narodni” ili “državni” su pak krajnje izvitoperivanje suvremenosti. Shakespeare je suvremen, ali kako mu dati atribute poput “državni” ili “angažirani”.” 

Kada bi, nekim slučajem, završio u zatvoru, Cvijetić bi, kaže, ponio samo puno čistog bijelog papira, valjda i olovku. 

“Počeo bih pisati, ponovno sve.” 

Borges je, također, jedne prilike kazao kako bi sve svoje knjige ponovno napisao. 

“Potpuno se slažem s time. Neke svoje knjige nisam dirnuo od njihova objavljivanja. Idete dalje, odmičete se, stvarate si iluziju progresije.Zato i mislim da bih, u zatvoru, recimo, počeo sve ispočetka. 

Možda bih sebi zadao zadatak Borgesovog P. Manarda – da napišem ponovno Cervantesova “Don Quijotea””

Miljenko Jergović u romanu Rod, na jednom mjestu piše “protiv zaborava postoji samo priča koja bi trebala biti ispričana trenutak prije nego što sve bude zaboravljeno. Tada je, pred zaborav, svaka priča konačno zrela”. 

“Kad se sve trebalo obrušiti u zaborav, nastaju priča i novi život” 

“Miljenkova rečenica je samurajski precizna. I samome mi pojašnjava nastanak “Schindlerovog lifta” – upravo u trenutku kada se sve trebalo obrušiti u zaborav – nastalo je moranje da se ispriča priča.Književnost daje glasove onima kojima su oduzeti i to, na tren pred zaborav, priča se uzdiže, glasovi već nestali u vjetru vraćaju se da bi bili ponovno poslušani.” 

Odgovarajući na pitanje, daje li književnost onda i nove živote, Cvijetić kaže: “Da, nastaje u tim trenutcima, novi život proklijava”.   

Na pitanje, muči li ga katkad teret sjećanja, Cvijetić, kaže kako ga Mnemozina, boginja sjećanja sve češće posjećuje.

“I ona može biti neraspoložena, i ta boginja može imati Alzheimera, i nju se mnogi drznu varati. Ne vele uzalud da je poludjela Mnemozina boginja postmoderne.Ali ja sam svećenik i hramova Talije i Melpomene, i vrlo su mi drage te dame tako često predstavljene pukim maskama.”

Ovisi, tvrdi, kako Mnemozinu dočekujete.

”Nastojim s njome provoditi popodneva uz čaj, nastojim joj pričom pričanjem izmamiti osmjeh, ostati joj u milosti.” 

Uskoro novi roman “Što na podu spavaš” i zbirka priča 

Cvijetić je nedavno završio novi roman koji je već kod izdavača – sarajevskog/zagrebačkog Buybooka, a početkom travnja bi trebao biti objavljen. “Na neki

“Što na podu spavaš” (a tako je naslov novog rukopisa) je drugo plućno krilo “Schindlerovog lifta”, možda ne bukvalni nastavak, ali svakako tematski krug je vrlo sličan iako je ovaj roman daleko više osoban.”

Jako voli, ističe, Jergovićevu rečenicu “Pisac je onaj koji je odlučio liječiti svijet, ubijajući sebe”. 

“Ta je rečenica vrlo bliska romanu ‘Što na podu spavaš’”.  Zbirka priča je, također, na putu. 

“Kada svijet biva razoren, riječima ga nanovo stvarate” 

“Sasvim je sigurno da će se moje rukopisanje lagano odmicati od rata i da će se tematski krug odmicati od rata sve brže.” 

Postoji trenutak, kaže, kada svijet biva razoren i kada vam ostaju samo riječi kojima nanovo stvarate svijet.

“Snaga je u vašem povjerenju u riječi. Vjera u generičku snagu, izgleda da mi je usađena. No, ima i onaj savjet Klementa Aleksandrijskoga ‘Sve napisati u knjigu znači staviti mač u ruke djetetu’.” 

Dnevnik.ba