StoryEditor

Danke Deutschland?

Piše D  /  28.07.2021., 10:07h

Dok globalne supersile, SAD, Rusija i Kina, međusobno pokazuju mišiće, Hrvati u BiH iščekuju rasplet situacije oko imenovanja novoga visokog predstavnika međunarodne zajednice, nadajući se da će sljedeća osoba na tom mjestu okončati praksu političkoga iživljavanja nad njihovim ustavno zajamčenim pravima te besramnoga dodvoravanja bošnjačkoj političkoj eliti u Sarajevu, što je bila konstanta tijekom mandata Valentina Inzka, visokoga predstavnika u ostavci. Na političkom Zapadu, posebice unutar EU, već se neko vrijeme glasno govori o njemačkom političaru Christianu Schmidtu, članu bavarske CSU, kao izglednom novom visokom predstavniku, premda ruska strana ozbiljno dovodi u pitanje mogućnost njegova imenovanja na to mjesto, kao i sam smisao te funkcije. Stoga se vrijeme iščekivanja konačnoga raspleta te situacije čini pogodnim za inventuru dosadašnje njemačke vanjskopolitičke paradigme prema BiH te njezinih posljedica prema tamošnjim Hrvatima.

Njemački interesi u BiH

Inače, Nijemci i sve njemačko tradicionalno su u hrvatskom kolektivnom imaginariju sinonim za kvalitetu, pouzdanost, disciplinu, radišnost, upornost, stabilnost, društvenu uređenost i vladavinu prava, a u političkoj svijesti i kulturi Hrvata na Njemačku se najčešće gleda kao na saveznicu i zaštitnicu, premda su se hrvatsko-njemačka savezništva u globalnim oružanim sukobima tijekom 20. st. očigledno pokazala pogubnima po Hrvate i njihove interese. Sve navedene konstante hrvatske predodžbe Nijemaca još su nešto izraženije kod Hrvata u BiH, u odnosu na one u RH. Međutim, valja se zapitati što od toga zaista odgovara stvarnom stanju, posebice imajući u vidu političku perspektivu Hrvata u BiH kroz posljednjih 30-ak godina?

Za početak, valja shvatiti da je od vremena pada Berlinskoga zida i raspada Jugoslavije te Helmuta Kohla, Hansa-Dietricha Genschera i Aloisa Mocka prošlo mnogo vremena. Počevši od Wolfganga Petritscha, Christiana Schwarz-Schillinga i Valentina Inzka, s njemačkoga govornog područja na mjesto visokoga predstavnika u BiH redovito su stizali marginalni političari koji su sekundirali ili pak otvoreno potpomagali velikobošnjački plan dekonstituiranja i političke majorizacije Hrvata u Federaciji BiH, pod krinkom tobožnje borbe za građansku državu, djelujući tako u maniri neokolonilalnih gubernatora. Jedini izuzetak od poslovičnoga narušavanja kolektivnih prava Hrvata u BiH od strane visokih predstavnika načinio je Slovak Miroslav Lajčak. Međutim, ni on u svom kratkom mandatu odlukama nije pogodovao Hrvatima, ali im nije ni previše naštetio.

S njemačkoga govornog područja dolaze i Bodo Weber, Joseph Marko, Florian Bieber te mnogi drugi, predstavljajući se kao „neovisni“ analitičari, a de facto djelujući kao aktivisti i lobisti bošnjačke politike, odnosno vizije uređenja unitarističke građanske BiH, lišene kolektivnih prava njezinih temeljnih nacija te samoga koncepta njihove konstitutivnosti, čime daju vjetar u leđa velikobošnjačkom hegemonizmu. Također, aktivnosti zaklade Konrad Adenauer njemačke CDU, najveće političke partnerice, saveznice i pokroviteljice HDZ-a, bile su u BiH mnogo puta usmjerene prema narušavanju ustavom zajamčenih kolektivnih prava Hrvata u BiH. Na gotovo identičnom tragu u Sarajevu djeluje i zaklada Heinrich Böll njemačkih Zelenih, perpetuirajući velikobošnjački mit o dvostrukoj agresiji na BiH, koji je u ozbiljnijim historiografskim i politološkim studijama i člancima odavno dekonstruiran i razobličen. Izjave Josipa Juratovića, istaknutoga pripadnika SPD-a i dugogodišnjega člana Bundestaga, te Doris Pack, dugogodišnje europarlamentarke iz redova CDU-a, također su uglavnom u suglasju s prethodno spomenutim njemačkim izvorima, iz čega bi se dalo zaključiti da oko BiH u Njemačkoj postoji visoka razina međustranačkoga konsenzusa, nepovoljnoga po pitanju položaja Hrvata u BiH. Međutim, pravo je pitanje što je zapravo motiv njemačke vanjskopolitičke paradigme suprotne interesima Hrvata u BiH?

Naravno, bilo bi površno i posve netočno u svemu tražiti neki tradicionalni njemački animozitet ili pak latentnu rasističku mržnju prema hrvatskom narodu. Njemačko vanjskopolitičko usmjerenje u prvom redu trebali bismo promatrati u kontekstu tradicionalne komponente širenja utjecaja na europski istok i jugoistok, (Drang nach Osten, željeznička pruga Berlin-Bagdad i sl.), zatim nekadašnjega njemačko-osmanskoga savezništva, ali i suvremenih njemačko-turskih odnosa te velike turske populacije u Njemačkoj. Nikako ne treba zanemariti ni njemački i općezapadnjački strah od širenja ruskoga utjecaja na Zapad, posebno imajući u vidu tradicionalno rusko-srpsko savezništvo i njegove refleksije na BiH, posredstvom Republike Srpske. Stoga je iz njemačke perspektive logično da kao primarnoga partnera koji će im pomoći u sprječavanju širenja ruskoga utjecaja u BiH odabiru Bošnjake, koji su u odnosu na Hrvate u BiH brojniji, jači i utjecajniji, uz otvoreno pokroviteljstvo Recepa Tayyipa Erdoğana, koje uživaju tijekom čitavoga razdoblja njegove vladavine Turskom. Hrvati su, s druge strane, predugo životarili na marginama interesa RH, a često su se javljali čak i kao nepoželjan element, odnosno uteg koji navodno otežava euroatlantsku perspektivu RH. Naravno, velik dio krivice za takvo stanje leži i na političkom rukovodstvu Hrvata u BiH, koje je često očekivalo bespogovornu podršku i gotova instant-rješenja iz Zagreba, zanemarujući potrebu oblikovanja unutarhrvatskoga konsenzusa u BiH te proaktivnoga djelovanja i političkoga lobiranja, kako u RH, tako i u višim međunarodnim krugovima. Međutim, isto bi tako bilo logično, a i ustavnom je obvezujuće da RH pod svaku cijenu intenzivnije i otvorenije diplomatski te logistički poradi na jačanju pozicije Hrvata u BiH u međunarodnim krugovima.

Hrvatske alternative

U svakom slučaju, Njemačka je politički i ekonomski najutjecajnija članica EU pa bi izravno sukobljavanje s tako moćnim političkim subjektom, bez podjednako moćnoga političkog saveznika i pokrovitelja vrlo vjerojatno završilo nepovoljno po suprotnu stranu. Stoga u aktualnoj situaciji preostaju dvije mogućnosti – 1. tiha diplomacija i utjecaj na promjenu kursa njemačke vanjske politike (teža i dugotrajnija opcija) ili 2. promjena primarnoga vanjskopolitičkog saveznika RH unutar EU, uz utjecaj samih Hrvata u BiH na taj zaokret.

Na tragu druge mogućnosti nude se i određene alternative, koje bi dugoročno mogle ojačati i stabilizirati srednjoeuropsku regiju te ju u budućnosti lišiti mogućih pogubnih njemačkih i ruskih imperijalnih težnji, poput Višegradske skupine, a donekle i Inicijative triju mora. Posebno pritom valja uzeti u obzir Višegradsku skupinu, koja (uz Mađare) okuplja slavenske, tradicionalno katoličke, narode između Baltika i Jadrana, povijesno stiješnjene između prostora njemačkoga i ruskoga političkog utjecaja. Svakako, utjecaj Višegradske skupine posljednjih godina primjetno jača unutar EU. Tu je i mogućnost povezivanja s Francuskom, koja pod predsjednikovanjem Emmanuela Macrona pokazuje zube Erdoganovoj islamističkoj Turskoj, ali i sve više interesa za položaj bliskoistočnih kršćana (Armenaca, Asiraca, libanonskih Maronita i egipatskih Kopta), što bi mogla biti naznaka početka vanjskopolitičkoga zaokreta i jačanja utjecaja Francuske, od kojega bi možda mogli izvući koristi i Hrvati u BiH.

Kroz posljednjih nekoliko desetljeća postalo je jasno da je velikobošnjačka politika u BiH konstanta, bez obzira na to radi li se o njezinu tradicionalističko-islamističkom ili građansko-sekularističkom derivatu, koji su se u konačnici pokazali podjednako pogubnima po Hrvate. Ona pronalazi svoj primarni vanjskopolitički oslonac u Erdoganovoj Turskoj (Alija Izetbegović pred smrt je „BiH ostavio u amanet“ Erdoganu), a unutarnjepolitički cilj u dekonstituiranju i političkoj majorizaciji Hrvata u Federaciji BiH. Međutim, okolnosti su po Hrvate u BiH trenutno promijenjene znatno nabolje u odnosu na situaciju od prije jednoga ili dva desetljeća, kada su i tadašnji predsjednik Mesić i visokopozicionirani dužnosnici SDP-ovih i HDZ-ovih vlada u Zagrebu sekundirali velikobošnjačkoj politici. Ta je postupna promjena stanja postala vidljivijom već kroz angažman eurozastupnika Davora Ive Stiera i Tonina Picule, dobrim dijelom i aktualnoga premijera Andreja Plenkovića te ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, a pnajviše aktualnoga predsjednika Zorana Milanovića te saborskih zastupnika Mosta, kao i čitavoga niza vidljivih i nevidljivih aktivista čijim je dugogodišnjim trudom u intelektualnom i medijskom prostoru ta tema konačno na pravi način isplivala u prvi plan, postavši jednim od vanjskopolitičkih prioriteta RH.

U svakom slučaju, RH se već prema vlastitom Ustavu obvezala na dužnost skrbi prema Hrvatima u BiH, koja bi i bez te ustavne obveze trebala biti samorazumljiva, posebice imajući u vidu ogroman doprinos koji su bosanskohercegovački Hrvati dali u procesu nastanka i priznanja RH, kako na vojnom, političkom i demografskom, tako i na financijskom i lobističkom planu, posebno u iseljeništvu. Danas pak taj doprinos daju na gospodarskom planu, kao uvoznici i najveći konzumenti proizvoda iz RH, ali i na športskom, jer su uspjesi hrvatskih športskih ekipa i pojedinaca nezamislivi bez sudjelovanja Hrvata iz BiH. Stoga bi RH definitivno trebala napustiti dosadašnji, često bespogovorno vazalni, odnos prema Njemačkoj te čvršće zauzimati stavove u skladu s interesima Hrvata u BiH, pa i po cijenu privremenih nesporazuma ili zahlađenja odnosa s Njemačkom, jer se unutar EU nudi mogućnost strateškoga partnerstva i s drugim utjecajnim subjektima, poput Višegradske skupine, ali i Francuske. Ostaje dojam da su to alternative koje u budućnosti valja ozbiljno razmotriti, dok čekamo hoće li Schmidt zaista stupiti na dužnost visokoga predstavnika te kakav će mu biti modus operandi.

Analitički tim portala Dnevnik.ba

27. rujan 2021 16:21