Na današnji dan prije godinu dana Hrvatska je igrala u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji protiv Francuske. Vatreni su poraženi s 4:2, ali malo je koga tada zabolio taj poraz. Slavilo se kao da smo prvaci svijeta, slavio se povijesni uspjeh, ali sada ipak ostaje taj žal za finalom i onakvim sudačkim odlukama.
No, slavilo se tada i priznanje Luke Modrića za najboljeg igrača Mundijala. Hrvatski kapetan vukao je Vatrene do samog kraja i zasluženo odnio nagradu najboljeg. Ubrzo su uslijedile i ostale nagrade, ona UEFA-e za na najboljeg igrača Europe, pa FIFA-e za najboljeg igrača Svijeta i na kraju ona France Footballa za najboljeg igrača godine.
Tužno je Luka Modrić prije točno godinu dana preuzimao tu nagradu jer bi vjerojatno sada dao sve ove nagrade za zlatnu medalju s Mundijala. No, i srebro je bilo nevjerojatan uspjeh kojeg su Vatreni tek sutra shvatili na dočeku u Zagrebu pred pola milijuna ljudi u kockicama.
Možda većina priča nogometaša od djetinjstva do trona djeluje spektakularno, ali ona Luke Modrića je scenarij za najbolje filmove i knjige. Od velebitskog krša, preko rata, izbjeglištva, bh. oranica do Najboljeg nogometaša svijeta.
Malo je tko vjerovao u njega na počecima. Ali, vjerovao je Zrinjski koji je doveo malenog dječaka da odigra svoju prvu seniorsku sezonu u ligi koju je krasila grubost. Malo tko je mislio kako će uopće preživjeti tu ligu, a kamo li biti jedan najbolji igrač Zrinjskog te 2004. godine. No, pokazat će se kako mu je ta godina dana čeličenja pomogla da postane igrač kakav je danas.
Njegov prvi trener u seniorskoj karijeri Franjo Džidić slaže se s tim. Sjeća se mostarski stručnjak kao da je jučer bilo kakvog je igrača dobio Zrinjski:
"Bio je ‘šmeker‘ i teško da je Luku itko mogao prijeći. Vraćao se za loptom, oduzimao ih, kreirao igru i nudio najbolja rješenja. To radi i dan danas, a sve te manire je pokazivao i u Zrinjskom. Kakvu je tehniku udarca imao, to nisam do tada vidio, i vanjski i unutrašnji i lob..., to je bilo nevjerojatno. Ali, ono po čemu je danas prepoznatljiv, ono otkrivanje i brzo rješavanje lopte, to je naučio u Zrinjskom. U ovoj ligi mu je bila škola jer svaki put kada bi zakasnio, našao bi se na stazi pored terena. Bilo mi ga je žao na nekim utakmicama, ubiše ga, boga ti. Ovdje se ulijeće u igrača bez pardona, s obje noge i ako zakasniš s rješavanjem lopte, gotov si.“
Vratio se u Hrvatsku nakon hercegovačke avanture i ubrzo postao glavni igrač Dinama, a u hrvatskom prvaku je skrenuo pažnju europskih klubova na sebe. Tottenham je pokazao najviše interesa i Luka prelazi u London. Ponovno je otišao u ligu koja je također bila veoma gruba i ponovno su mnogi smatrali kako neće uspjeti. No, on je zaludio Engleze svojim majstorijama i postao jedan od najboljih play-makera koje je nogomet vidio.
Sve to nije moglo promaći ni najboljem treneru tadašnjice Joseu Mourinhu koji je svim silama želio dovesti takvog igrača u najbolji klub svijeta - Real Madrid. Od samog dolaska u ‘kraljevski klub‘ zabetonirao je mjesto u startnih 11. Mijenjali su se treneri i suigrači, ali Luka je uvijek bio motor Reala i danas nakon četiri Lige prvaka možemo slobodno reći najbolji veznjak kojeg je Santiago Bernabeu vidio.
Morao je taj talent donijeti nešto i Hrvatskoj i baš 20 godina nakon bronce, Vatreni predvođeni Modrićem su zakoračili na stepenicu više pobjedničkog postolja Svjetskog prvenstva. Pokorio je Modrić i surovu Rusiju te je proglašen za najboljeg igrača Mundijala.
Zabio je dva pogotka na tom prvenstvu, po jedan u prve dvije utakmice gdje je i osiguran hrvatski prolazak u nokaut-fazu. Zabio je Nigeriji iz penala, a zatim i onu golčinu u demoliranju Argentine.
Trebao je odmoriti protiv Islanda, ali nije želio. I Dalić je htio da igra u toj utakmici jer kako je rekao: "Uz Luku na terenu i ostali igrači su duplo bolji!" Došla je Danska i umalo je postao tragičar kada je u finišu drugog produžetka promašio penal, kojeg je u jednu ruku i sam izborio onim fantastičnim dodavanjem Rebiću. No, u penal lutriji ponovno je preuzeo odgovornost, zabio, Hrvatska je prošla, a Modrić je pokazao kakvu pobjedničku glavu ima.
Zabio je i u četvrtfinalu protiv domaćina Rusije također u penal završnici, a ne treba zaboraviti ni koliko je trčao u toj utakmici. Posebno se izdvojio onaj trenutak u 107. minuti kada je povukao sprint ne bi li spasio jednu loptu.
Umor nije osjećao ni protiv Engleza gdje je ponovno 120. minuta neumorno trčao i kreirao hrvatsku igru. U finalu protiv Francuza želio je pokazati svoj maksimum. Možda je u tom finalu Hrvatska igrala i najbolje poluvrijeme, ali odluke suca Pitane kod oba francuska gola, uništile su utakmicu u nastavku.
No, nitko nije mogao Luki oduzeti trofej za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva.
Dnevnik.ba