Article_Top_970x250

Damir Nikšić za Dnevnik.ba: Hrvati opravdano frustrirani Komšićem, Bošnjaci bi nametnuli predstavnika i Ostalima

INTERVJU

Damir Nikšić za Dnevnik.ba: Hrvati opravdano frustrirani Komšićem, Bošnjaci bi nametnuli predstavnika i Ostalima

lis 20, 2020

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Mi i dalje imamo vojnu demokratiju kao tranziciju iz primitivnog i ratno-utemeljenog društva u slobodno građansko društvo, pošto imamo za vođe ratne i poratne profitere koji sebe nazivaju "državotvornim" i koji državu, državne institucije i preduzeća, zajedno sa prirodnim i privrednim resursima smatraju svojim ratnim plijenom, današnju situaciju uopšte ne smatram nekakvom krizom demokratije, već smatram krizom jednog režima, "trotalitarnnog" režima koji traje već trideset godina u manje-više neizmjenjenoj formi služeći se istom prežvakanom retorikom i istim improvizacijama u nedostatku bilo kakvog plana i programa, kazao je Damir Nikšić, samostalni zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo i bh. konceptualni umjetnik, u intervjuu za Dnevnik.ba.

Damir Nikšić, bosanskohercegovački je konceptualni umjetnik, političar i  samostalni zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo.

Povratnik je u glavni grad BiH. Izabran je za zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo na prošlim parlamentarnim izborima, a koncem 2019. godine osnovao je stranku Ekološki slobodarski pokret (ESPo).

Na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu je diplomirao 2000. godine na Odsjeku za slikarstvo, a potom  magistrirao na likovnoj umjetnosti i povijesti umjetnosti na University of Arizona u SAD-u. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 2003. godine.

Nikšić u velikom intervjuu za Dnevnik.ba govori o političkim odnosima u BiH, ‘vojnoj demokraciji’, propasti lijeve i građanske opcije, te otkriva zašto smatra kako će naša država ‘propasti’, izgubiti suverenitet i biti stavljena pod nečiju izravnu upravu ukoliko ne dođe to suštinskih promjena u društvu.

Gospodine Nikšić, dovoljno ste dugo vremena u politici, da vas mogu pitati – kakvu budućnost BiH i ima i jesu li zaista političari krivi za sve? Njih ipak biraju narodi u ovoj zemlji.

Kaže se da je za korupciju potrebno dvoje. Društvo je korumpirano u velikoj mjeri u svakodnevnom životu pa je logično da ni lideri ne mogu biti drugačiji, pogotovo ako su populisti i ako udovoljavaju korumpiranom biračkom tijelu kojem, npr. u zamjenu za glasove legaliziraju bespravnu gradnju, ili ih pak zapošljavaju, "uvode u prava" na mala vrata i tako to.

Bosanskohercegovačko društvo, a samim tim ni sama država - nemaju velikih šansi. U nekom dužem periodu neminovan je bankrot i gubitak suvereniteta, stavljanje pod nečiju direktnu upravu (što BiH, obzirom na OHR, donekle već i jeste) osim ako se desi neka društvena revolucija koja će rezultirati fundamentalnim promjenama odnosa u društvu, ali za tako nešto bi trebala kritična masa radikalnih humanista, intelektualaca, umjetnica i umjetnika kako bi moglo doći do promjene etnonacionalističkog diskursa i paradigme i kako bi društvo poveli zbilja najbolji i najvrijedniji u njemu.

Naučili smo da je svijet strpljiv kada se radi o propadanju neke države i da mnogi na međunarodnoj političkoj sceni trljaju dlanove računajući na  njene prirodne resurse, ali naučili smo i to da postoje oni koji iskreno žele vidjeti prosperitetnu BiH i koje raduju i podržavaju pozitivne društvene promjene. Problem je u tome što se stvari često spinuju na takav način da se prijatelje želi predstaviti neprijateljima i obratno.

Postoje individue koje ne biraju isključivo narodi, već ih biraju građani, ali im je teško nametnuti drugačiji politički diskurs jer, ne samo da javnost nema sluha za ono što oni imaju reći, kao ni za ton koji koriste, već ni mediji ne doživljavaju njihovu retoriku kao nešto što može namamiti klikove. Zato smo zapeli u živom blatu ostrašćenosti, emocija i skandala koji traju i nemaju nikakav epilog.

Političko društvo i politička kultura u BiH je na vrlo niskom nivou u prvom redu zbog jake kolektivističke kulture, zapravo kolektivističke kulturne hegemonije koja se zasniva na primarnim emocijama, što utiče i na stanje u medijima, na stanje u čitavom društvu.

Zabrinuo bih se za takvu situaciju da se radi o istinskom građanskom društvu i istinskoj liberalnoj tj. građanskoj demokratiji. Ali pošto mi i dalje imamo vojnu demokratiju kao tranziciju iz primitivnog i ratno-utemeljenog društva u slobodno građansko društvo, pošto imamo za vođe ratne i poratne profitere koji sebe nazivaju "državotvornim" i koji državu, državne institucije i preduzeća, zajedno sa prirodnim i privrednim resursima smatraju svojim ratnim plijenom,  današnju situaciju uopšte ne smatram nekakvom krizom demokratije, već smatram krizom jednog režima, "trotalitarnnog" režima koji traje već trideset godina u manje-više neizmjenjenoj formi služeći se istom prežvakanom retorikom i istim improvizacijama u nedostatku bilo kakvog plana i programa.

Radi se o krizi tzv. "osamnaestonovembarskog režima" koji će ubrzo nakon lokalnih izbora proslaviti trideset godina vlasti. Ja se iskreno nadam da ćemo u mnogim lokalnim zajednicama, tri dana prije proslaviti početak njegovog kraja, početak kraja sveopšte rasprodaje ove zemlje.

Hrvati u BiH izuzetno su frustrirani nametanjem Žejko Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Smatrate li da je njihova frustracija zbog Izbornog zakona zaista opravdana?

Mislim da jeste. Bošnjaci kao "najbrojniji narod" u BiH mogu sebi priuštiti da izglasaju bilo koga iz reda drugih naroda ako bošnjačke etnonacionalne stranke to požele i organizuju na terenu, kao što se uostalom i pokazalo u praksi. I ne samo to. Uvjeren sam i kada bi se uveo član predsjedništva iz reda "Ostalih", da bi i to bio Bošnjak koji se izjasnio kao Bosanac ili kao Musliman, što je već praksa na političkoj sceni, a na šta sam upozoravao i prije te prakse, naročito u vrijeme popisa 2013.

Trenutno Bošnjaci ne mogu izglasati člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda samo zbog toga što on dolazi iz RS-a kao izborne jedinice. Jedini razlog zašto to mogu činiti sa članom Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda je taj što dijele sa Hrvatima Federaciju BiH gdje su Bošnjaci zbilja mnogobrojni, a Hrvati, kao narod koji Ustavom ravnopravno Bošnjacima i Srbima ustanovljuje zajedničku državu Bosnu i Hercegovinu, nisu u ravnopravnom položaju iz neopravdanog razloga, a on je taj da su malobrojni.

I dalje se preferira to "boljševičko" (većinsko) poimanje demokratije, tj. diktature ili terora većine, što ne frustrira samo Hrvate, već sve one istinske liberalne demokrate koji shvataju da ovakvo sirovo i banalizovano poimanje demokratije nije ono što Ustav vidi kao konsenzualnu ili dogovornu demokratiju, već obični oportunizam i pokazivanje sile, što neodoljivo podsjeća na situaciju koju smo imali u bivšoj državi SFRJugoslaviji u kojoj se "najmnogobrojniji narod" pod političkim vođstvom etnonacionalista počeo ponašati ratoborno i militantno tumačeći svoju ulogu ne samo kao čuvara, već i kao većinskog "vlasnika države".

Bilo ko kome je istinski stalo do ove zemlje, a pogotovo neki "građanski predsjednik" svih građana BiH bi se trudio da u toj zemlji svi građani i svi narodi uživaju jednaka prava i slobode, da budu sretni i zadovoljni u svojoj BiH, da imaju svoj glas, svoj medijski prostor, ako postoji želja i potreba za tim (čak i nacionalne manjine imaju pravo na TV kanal koji im država mora obezbjediti).

 

Svaki "patriota BiH" bi trebao shvatiti da je daleko bolje ako tri naroda imaju status konstitutivnih naroda, jer u suprotnom, da ga nemaju, onda bi ti narodi mogli insistirati na svojim kolektivnim ljudskim pravima, a ona uključuju i pravo na samoodređenje, kao i pravo na odcjepljenje. Ovako, Hrvati su, kao jedan od tri konstitutivna naroda BiH, narod koji treba i mora ravnopravno učestvovati u njenom političkom postojanju imajući Ustavno pravo slobode, ali i dužnost i obavezu ravnopravno učestvovati i u njenom vođenju putem svojih demokratski izabranih predstavnika, a ne bježati od te odgovornosti. Problem je u tome što ih se na razne načine istiskuje, marginalizira, a u izbornim procesima - majorizira. To mora prestati ako želimo državu blagostanja i reintegrisano građansko društvo.

I ja sam frustriran Izbornim zakonom jer sam uvjeren da bih lično, kada bi BiH bila jedna izborna jedinica za građanskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, imao više glasova od svih njih jer bi mnogi mladi ljudi iz Republike Srpske glasali za mene.

I ja sam za Izborni zakon po kojem bi za građanskog predsjedničkog kandidata mogli glasati svi Bosanci i Hercegovci, a ne samo građani Federacije BiH kako to Komšić interpretira. Radi toga sam frustriran samonametanjem Željka Komšića kao "građanskog predsjednika".

Komšić se predstavlja lažno u tom smislu zbog jednostavne činjenice da za njega nije glasao niko iz drugog entiteta da bi to uopšte mogao tvrditi.

On to može željeti, nastojati, ali ne može tvrditi da jeste. Dalje, on nije "predsjednik svih građana" kako se predstavlja jer bi jedan takav predsjednik poštovao i zaštitio civile i povratnike u Sarajevo u kojem Komšić živi, radi i politički djeluje.

Ja sam povratnik u Sarajevo i nisam osjetio “dobru vibraciju” prema civilima povratnicima u Sarajevo od strane tog čovjeka. Prije će biti da sam osjetio da smo nepoželjni, da nemamo tu šta tražiti, da Sarajevo pripada onima koji su ga lično, sopstvenim rukama branili, a to, po nekima, nisu povratnici u Sarajevo. Imam utisak da on ima takve stavove i da se to može vidjeti na njegovom držanju čak i kada ih ne saopštava javno. U tome mi je nalik na sve one koji Sarajevo vide kao svoj ratni plijen.

Komšić ima taj isti "državotvorni" stav koji je naslijedio od SDP BiH. On je po pitanju povratnika, koliko sam uspio shvatiti, prilično isključiv, netolerantan, militantan, mačoista, ima određene predrasude i neprihvatljive stavove prema onima koji "u ratu nisu bili u Sarajevu" za nekoga ko se izdaje za "predsjednika svih građana".

Takve stavove mogu imati neke udruge građana, veterana, ali ne mislim da ih smije imati neko ko se predstavlja kao "predsjednik svih građana".

Interesantno je da je Sarajevo nakon prva dva Komšićeva predsjednička mandata (čini mi se od 2006.-2014.), barem po rezultatima posljednjeg popisa, ostalo skoro u potpunosti bez Srba i Hrvata, bez tzv. "mještovitih brakova" ili djece tih "mješovitih brakova", kao i bez mnogo mojih progresivnih i liberalnih prijatelja i poznanika koji su zaista imali namjeru vratiti se i nastaviti živjeti i raditi u Sarajevu mnogo godina nakon rata.

Mislim da su ljudi poput Komšića, ljudi iz građanske ljevice, doprinjeli tome svojim neradom, svojim nedjelovanjem u društvu, tj. svojim ličnim fokusom na državne pozicije i profesionalne političke karijere.

Upravo iz tog razloga, pored toga što nije "predsjednik svih građana", Komšić nije ni ljevičar. On uopšte ne mari za društvo i stanje u društvu. On samo mari za državu jer ona predstavlja njegovo radno mjesto. Jedino "građansko" u njegovoj retorici je njegov građanski nacionalizam. Njegova retorika, njegovo insistiranje na (građanskoj) državi, a ne na (građanskom) društvu ga čini, ako ne desničarem, a onda nekakvom karikaturom "funkcionera" bivšeg režima, državnog socijalizma.

Kakvom ocjenjujete bošnjačku politiku koju predvodi SDA i kada je je u našoj zemlji i je li, ljevica postala desnica i potpuno izgubila kompas?

Bošnjačka politika SDA je čista improvizacija, mantra koju za široke narodne mase ponavljaju ljudi koji se primarno bave pljačkom poreznih obveznika i državnih preduzeća, kao i pranjem novca koji su pokrali u ratu i u periodu rekonstrukcije. Ljevica, tu mislim na ovu "klasičnu ljevicu", SDP i njen derivat DF, kada se ne bavi sličnim stvarima, bavi se mekšom verzijom nacionalizma, građanskim nacionalizmom i banalnim nacionalizmom: zakonom o zastavi, kako treba da visi zastava BiH, državnim simbolima, BH identitetom i takvim projektima i retorikom koja više priliče desnici.

Kakvo je stanje u Skupštini Kantona Sarajevo? Vlada KS čini se nikad nije bila nestabilnija...

Stanje se mijenja iz dana u dan. Predali smo osamnaest potpisa i odredili datum sjednice na kojoj ćemo glasati nepovjerenje sadašnjoj vladi.

 

Kako komentirate afere koje se nižu vezane uz korona virus i je li ova federalna vlast dokaz da su i javno zdravlje u jeku svjetske pandemije spremni narušiti zbog svojih interesa i koruptivnih radnji?

Korupcija nije samo odlika BH ili FBiH vlasti. Svjedočimo da su se u mnogim drugim zemljama dešavale vrlo slične stvari oko nabavki respiratora i medicinske/zaštitne opreme. Mislim da je liberalna demokratija u krizi i da su mnogi narodi izgubili povjerenje ne samo u ljude koji ih predstavljaju, već i u sam sistem.

Na novoj generaciji političara je da uradi sve da povrati povjerenje u demokratiju i demokratske institucije inače bi se vrlo brzo mogli zateći u diktaturama, u nečemu što bi se moglo smatrati padom civilizacije i novim Srednjim vijekom.

Koliko vas je politika oštetila, odnosno, jeste li ranije mislili da je stanje u BiH tako prljavo i sablasno, ili ste se tomu tek kasnije uvjerili?

Ranije sam znao da nešto ne štima, da negdje nešto koči, da zapinje, ali nisam znao tačno šta. Sada vidim i znam i to. Radi se o neprincipijelnim i lako potkupljivim ljudima.

Polusvijet vodi državu. Polusvijet koji je rastjerao sve one koji su iole vrijedili u ovom društvu; sve one koji su nešto znali, umjeli... Otjerali su ih iz čiste pakosti i zavisti, iz osvetoljubivosti, isprva ih ostavljajući bez egzistencije, bez mogućnosti da prežive u ovoj zemlji. Iživljavajući se na tim ljudima, prijeteći im, zastrašujući i zlostavljajući ih, zatomili su njihov glas i tiho ih prognali.

To što sada imamo na pozicijama, to je više nalik kriminalnoj organizaciji sa više glava i previše pipaka i svi oni zajedno drže jedni drugima leđa onda kada ne drže jedni druge u šaci. Oni imaju prećutni i vaninstitucionalni dogovor o tome kako njihova hobotnica funkcionira.

Kada niste u skupštinskim klupama, što radite?

Radim na predizbornoj kampanji. Radim na Ekološkom slobodarskom pokretu - ESPo. Pišem tekstove, programe, politike, ideje, argumente... Crtam kandidate ESPo-a. Editujem video za kampanje. Pripremam podcast. Svašta nešto.

 

 

Budući da ste konceptualni umjetnik s diplomama iz svijeta, zanima me kako vidite bh. kulturu, njene ključne institucije? Zemaljski muzej BiH propada, kao i brojne druge institucije kulture. Ivu Andrića, kao najveći kulturni brend BiH se u dijelu Federacije BiH ne smije ni spomenuti.

Problem je kolektivistička kultura. Bitan je kolektivni identitet. Kvantitet i masovnost se više cijene od kvaliteta i “rariteta”, da se tako izrazim. Ne insistira se na autentičnim autorima.

To je zato što se radi o zaostalom društvu: ako nešto ne potvrđuje moj kolektivni identitet, moju kolektivnu kulturu - ne treba nam, ne želimo trošiti vrijeme i novac na to. Neke kolege iz kulture i umjetnosti već dugo koriste tu situaciju, koriste institucije kulture, njihove grantove i saučesnici su u kreiranju kolektivističke kulturne hegemonije.

Individua je ta koja najviše trpi i koja gleda kako da ode iz ovog nazadnog kolektivizma i tri jednoumlja.

Koliko je i u kojoj mjeri kultura postala 'ratno' i 'minsko' polje u kojem se dodatno raspiruju tenzije? I kulturu su oteli?

Oteli su ili svojataju tu kolektivističku kulturu. Umjetnici pričaju priče koje mase žele čuti o sebi. Čak i onda kada pričaju autentične individualne priče - one služe da se predstavi kolektivna sudbina grupe, što je posve legitimno, nemojte me pogrešno shvatiti, ali je već prešlo u manir i postalo providno, čak i nalik na propagandu. Možda današnji režimski umjetnici i političari vjeruju da je to jedini način da se dobije i opravda novac od ministarstva za neki umjetnički projekt.

U svakom slučaju, insistiranje isključivo na “narodnoj” ili “ratnoj umjetnosti” za mene predstavlja neku vrstu profiterstva. Poznato je, naime, da niko ne mora plaćati tantijeme nepoznatom autoru ili “narodnom pjesniku” za tradicionalnu narodnu muziku, pa je to, po meni,  jedan od osnovnih razloga zašto je mnogi umjetnici s toliko žara “njeguju”.

 S druge strane, eksploatacija rata i tzv. “eksploatacija mrtvih” su se pretvorile u posebnu granu kreativne i kulturne industrije “unas”.

Ne mislim nego znam, jer je potvrđena činjenica, da građansko društvo ne može zaživjeti bez individualističke kulture. Potrebni su jaki, hrabri, kreativni i obrazovani pojedinci da povedu ovo ustajalo društvo koje se utapa u sivu masu osrednjosti ispod svakog prosjeka.

Zašto su ljudi u našoj zemlji toliko intertni i nezadovoljni? Što nam o stanju nacija govore svakodnevni izljevi mržnje i generalno govor mržnje na društvenim mrežama?

To za mržnju na društvenim mrežama, ni to nije samo karakteristično za našu zemlju i naše društvo. Mržnja na društvenim mrežama, naročito rasna, veoma je prisutna u Američkom društvu i poprilično prisutna u zemljama Evropske unije.

Ako nećemo zatvarati oči pred tom činjenicom, meni se čini da se u našem slučaju na društvenim mrežama radi o regionalnom društvu, tj. da je mržnja “internacionalna” takoreći, jer u njoj učestvuju i naši susjedi, što je dokaz da regionalno ili “jugoslovensko” ili “postjugoslovensko” društvo i dalje postoji.

Negativni primjeri na društvenim mrežama nisu jedini primjeri toga. Postoji puno lijepih i svijetlih primjera saradnje, druženja, zajedničkog aktivizma, ali pretpostavljam da je taj sadržaj dosadan i nezanimljiv onima koji se fokusiraju na skandale, destrukciju, negativnost, mržnju, ostrašćenost.

Mnoge lijepe pojave se uzimaju zdravo za gotovo dok se fokusiramo na najgore, npr. muzika se preliva preko državnih granica, umjetnici sarađuju, proizvodi se savremeni kulturni sadržaj, TV-serije, predstave, filmovi za regionalnu publiku.

Postoje bendovi, pa čak i “cajke” koje nastupaju regionalno. Sve to ukazuje na živahno regionalno društvo koje politički lideri ignorišu i po svaku cijenu nastoje podcijeniti, pa čak i negirati, jer je namjera držati nas u “podrumu” krijući od nas činjenicu da je rat prestao prije dvadeset i pet godina (kao u onom vicu sa Suljom i Jevrejinom u podrumu na kojem se donekle bazira i “Underground”).

Kako se u BiH osjećaju „ostali, pa i pripadnici nacionalnih manjina? I vjerujete li tu tzv.nadnaciju Bosance i Hercegovce?

To je državni, građanski nacionalizam. Ja ne vjerujem da se etnonacionalizam može liječiti građanskim nacionalizmom. To su pokušali Jugoslovenski nacionalisti i do te mjere pobrkali ljevicu i socijalističku ideju sa nacionalizmom i etatizmom da je to rezultiralo nečim što su počeli nazivati “nacional-komunizmom” samo da bi se izbjeglo razgovarati o “nacional-socijalizmu” u kontekstu SFRJ.

Vjerujem u ljudski rod, u radikalni humanizam po kojem sam “građanin svijeta” čija je odgovornost funkcionisanje vladavine prava i zaštita okoliša i na ovom komadu planete. Tako vidim sebe i svoje, kako individualno, građansko, tako i političko djelovanje u ovoj zemlji.

Nisam “vanzemaljac” čiji se brod srušio u Bosni i Hercegovini; ja sam “zemaljac”; Zemljanin (a ne samo i isključivo “zemljak”) čiji je zadatak da se brine o slobodi i zdravlju bosanskohercegovačke prirode i društva i to prvenstveno kao “global-patriota” svoje Zemlje (planete Zemlje), a djelujući lokalno u BiH. Možda ovo nekom zvuči idealistički i apstraktno, ali je zapravo prilično konkretizirano sadašnjim Ustavom BiH koji se temelji i oslanja na ove univerzalne vrijednosti.

Pripadnici “Ostalih” i nacionalnih manjina se osjećaju otuđeno u nacionalnom društvu. Etnonacionalisti koji se baziraju na ideologiji “krvi i tla” (koja nije dio Ustava) su mnogim građanima svojim nepisanim zakonima otuđili tlo pod nogama, otuđili ovu zemlju koja, ponavljam, nije isključivo plemenska i ne pripada ekskluzivno niti jednom narodu išta više nego što pripada inkluzivno čitavom čovječanstvu.

Jedini način da ponovo utvrde svoju pripadnost ovoj zemlji, da se u njoj osjećaju “u svom i na svom”, jeste kroz ljudska prava i građanske slobode temeljenim na njihovoj pripadnosti ovoj planeti Zemlji i čovječanstvu.

Opet, znam da to zvuči prilično apstraktno “za naše prilike”, ali ta su prava prilično konkretizirana našim Ustavom i okupljanje oko ljudskih prava i građanskih sloboda je jedino na što se moramo pozvati da bi individualno mogli uživati u privatnoj svojini u ovoj državi, naročito “pravnoj državi” koju smo kao građani dužni pozvati na evropski i međunarodni raport u vezi ovih stvari.

Tu je patriotizam, pogotovo ratni ili militantni patriotizam, velika distrakcija i to podjednako u glavama građana i njihovih lidera, što rezultira kognitivnom disonancom koju možete prepoznati na liku i u djelu Željka Komšića.

On je konstantno u grču ove dvije sukobljene ideje: građanskog društva, tj. individualnih građanskih prava i sloboda na jednoj, i patriotizma i građanskog nacionalizma na drugoj strani argumenta. To možete vidjeti na njegovom držanju i na njegovoj grimasi dok govori. Kao da ne zna kojim bi putem krenuo, a da ne proturječi sebi.

Što je, ili tko je, najveći kočničar napretka BiH?

Inertnost, apatija, defetizam. Manjak individualne slobode, lične inicijative, poduzetništva, a to je sve rezultat činjenice da i dalje živimo u varijanti, derivatu, mutaciji socijalizma, državnog-partijskog kapitalizma koji je prethodno prevario, opljačkao, osiromašio i praktično uništio srednju građansku klasu koja se pjavila u socijalizmu do kraja osamdesetih, pretvorivši je ponovo u “široke narodne mase”, u podanike, sljedbenike političke elite na isti način kao i SKJ rješavajući socijalna pitanja uvođenjem u razna prava, dijeljenjem raznih privilegija, stavljanjem na državni budžet, uhljebljenem u državnim preduzećima i institucijama, s tim da je situacija danas mnogo gora jer nema industrije da finansira takvu partrijsku državu pa se zbog svega toga zadužujemo.

Građani nisu slobodni, već su ovisni o državi. Društvo nije slobodno od, sada već nanovo, totalitarne države, a to je veliki problem i veliki neuspjeh tranzicije.

Iako izlizana fraza, ali vjerujete li u europsku BiH dok je istovremeno osovina Erdogan – Izetbegović pretvara u novu-staru neosmansku koloniju?

Mislim da se i to privodi kraju. Ta politika. Ona je, po mom mišljenju, obrnuta od slobodarske. Problem je što ni ovi svi drugi nemaju neki bolji odnos prema BiH, već uglavnom neokolonijalni i eksploatatorski, počevši od banaka, biznisa, eksploatacije prirodnih bogatstava...Svi oni imaju isti predatorski, neokolonijalni odnos. Pa čak i sami lokalni oligarsi, politička elita u BiH.

I oni se ponašaju kao da sutra ne postoji. Kao da će nastaviti nekud dalje jednom kada iscrpe sav kamen, drvo, rude i rijeke ovdje, sve resurse BiH. Vjerovatno će se preseliti na ostrva na kojima imaju bankovne račune... No o tom - potom...

Budući da ste umjetnik, možete li se metaforički izraziti – s čime biste usporedili našu zemlju, a s čime džavu?

Ova zemlja je lijepa, ona je naša nevjesta i trebali bi lijepo postupati s njom ne samo prve bračne večeri, već svake večeri. Nažalost, ovu zemlju su napali razni silovatelji koji je ne vole previše.

Jednostavno nemaju razvijeno “čulo” za prirodu i prirodne ljepote. Ništa ih osim novca ne može impresionirati. To su izgubljene duše koje rade na tome da mi izgubimo svoje stanište, tlo pod nogama.

Za razliku od drugih žitelja ove zemlje, a to su njena flora i fauna, mi ljudi smo rječiti, pismeni, artikulisani i mi se možemo boriti protiv toga, i to politički. Postoje politike koje mogu stati u kraj svemu tome, i dobra vijest je da te politike podržava i EU.

Što se tiče države, država je samo kasa u koju društvo odvaja višak vrijednosti koju je proizvelo. Odvaja je za one koji su manje sretni ili sposobni brinuti se za sebe. Društvo se brine o njima putem državne kase i državnog aparata koji ravnomjerno i pravedno raspodjeljuje ta sredstva onima kojima su ona zaista potrebna.

E tu društvenu kasu, tu državu, taj aparat, kidnapovali su neki koji ne znaju izići iz nje, poput majmuna su koji zavuku ruku u kutiju da uzmu bananu, pa ne znaju da puste kako bi se oslobodili. Mi ćemo morati ući u državni aparat i osloboditi ih iznutra tako što ćemo naći gdje su zavukli ruke i koliko su tačno zagrabili i pljusnuti ih po njima kako bi konačno pustili i napustili svoj ratni plijen.

Dnevnik.ba