Opće mjesto je da BiH ima tri člana Predsjedništva. Opće je mjesto da nitko ne zagovara ukidanje ove strukture i ne zagovara za jednog člana Predsjedništva. Opće je mjesto da su na tim pozicijama do sada bili: Bošnjak, Hrvat i Srbin. Opće je mjesto da su srpskog člana birali Srbi, bošnjačkog Bošnjaci, a hrvatskog uglavnom Bošnjaci. Opće mjesto je da je konstitutivnost ustavna kategorija i da se tijekom izbora članova Predsjedništva treba voditi računa o konstitutivnosti naroda i legitimnom predstavljanju naroda. Opće je mjesto i da baš na ovom mjestu nastaje problem.
Piše: Sanja Vlaisavljević
Početna tvrdnja: Trenutačnim izbornim zakonom se ne osigurava da Hrvati kao najmalobrojniji narod biraju svojega legitimnog člana Predsjedništva nego biva izabran prostim zbrojem glasova.
Prigovor: Trenutačni zakon omogućava izraz slobodne volje svih građana.
Dilema: Je li slobodna volja građana implicira poštivanje načela izbora legitimnog člana Predsjedništva ili, tek naprosto, izbor za člana Predsjedništva koji na prvi pogled zadovoljava načelo konstitutivnosti?
Prigovor na dilemu: Kategorija „legitimni član Predsjedništva“ ne postoji. To je floskula u glavi hrvatskih nacionalista, poglavito HDZ-a koji zagovara izmjenu izbornog zakona.
Odgovor na prigovor: Je li ovakvo legitimiranje HDZ-a izraz borbe za jednakopravnost svih konstitutivnih naroda i njihovih legitimnih političkih zahtjeva ili politička borba protiv jedne stranke: HDZ-a imajući u vidu da upravo HDZ zagovara promjenu izbornog zakona.
Ključna argumentacija protivnika izmjene izbornog zakona:
- to je trasiranje puta novim podjelama u BiH;
- to je u suprotnosti je sa principima europske demokracije;
- to je brutalna izdaja države;
- to je aktivnost kojom se dugoročno osigurava pobjeda HDZ kandidata za člana Predsjedništva, ali i osigurava „dovoljno poslaničkih mjesta u Domu naroda“;
- to je otvaranje puta za zloporabu pravila konsenzusa i veta;
- to je trasiranje puta za para-tvorevinu Herceg-Bosnu;
- to je put da se diskvalificira pojavljivanje svakog kandidata koji nije iz HDZ-a za člana Predsjedništva;
- toisključuje jednakopravnost građana-birača;
- to podrazumijeva potporu daljim podjelama, segregaciji, aparthejdu;
- to ne podrazumijeva implementaciju presuda Europskog puta za ljudska prava u predmetima: Sjedić-Finci, Zornić, Pilav…
Krenimo redom u analizu navedene argumentacije protiv izmjena izbornog zakona.
„To je trasiranje puta novim podjelama u BiH“
Da bi se desile neke „nove podjele“, nešto mora biti cjelovito ili ujedinjeno. Kako BiH nije država koncipirana kao unitarna nego kao zajednica više naroda, entiteta, županija onda prigovor o „daljnjim podjelama“ gubi smisao jer jedini mogući opstanak BiH leži u činjenici da je BiH cjelina dijelova i samo kao takva može opstati. Zašto: Jjer je to izraz volje njenih konstitutivnih sastavnica. Prigovor: ne svih sastavnica. Bošnjaci ne žele podjele nego jednu homogenu strukturu. Odgovor: Homogena struktura je moguća samo tamo gdje sve sastavnice jedne cjeline dijele istu političku vrijednost. Stoga, inzistiranje na tobožnjim „nepodjelama“ nije ništa drugo nego izravan način zagovaranja za nejednakopravnost svih i izravno kvalificiranje: na patriote i rušitelje države.
„U suprotnosti je sa principima europske demokracije“
Principi europske demokracije uključuju jednako poštivanje svih. Podrazumijevajui državu-naciju. Podrazumijevaju zajedničku volju svih za transcendiranje nacionalnih odrednica. No, ovo podrazumijeva da su najugroženiji i najmalobrojniji toliko sigurni u sustav da si mogu bez straha od majorizacije priuštiti izdizanje iznad nacionalnog, da su sva nacionalna prava zadovoljena te da mogu pristati uz ideju zajednice građana.
„To je brutalna izdaja države“
Ovdje se može samo kratko odgovoriti: Jedina brutalna izdaja države jeste zagovaranje za nejednakopravnost i njeno ustavom definirano biće. U ovom slučaju: izdaja države je zahtjev za tobožnjom građanskom BiH (koja to nikada niti u povijesti nije bila), a još manje je tako definirana Daytonom.
Prigovor: „To je aktivnost kojom se dugoročno osigurava pobjeda HDZ kandidata za člana Predsjedništva ali i osiguravanje ‘dovoljno poslaničkih mjesta u Domu naroda‘. To ne podrazumijeva implementacija presude Europskog puta za ljudska prava u predmetima: Sjedić-fi-Finci, Zornić, Pilav.
Na ovom mjestu vidimo da prvobitno nametnuta retorika o brizi za jednakopravnost zapravo nije ni bitna. Bitno je diskreditiranje jedne političke stranke. Koje? Upravo one koja okuplja najveći broj Hrvata u BiH. Čemu strah od HDZ ako uz HDZ pristaje hrvatski narod? Ako se protivnici izmjena izbornog zakona uistinu zalažu za jednakopravnost, onda je upravo potpora zahtjevu za izmjenu izbornog modela valjan put da to i dokažu, jer time osnažuju jednakopravnost Hrvata u BiH. U protivnom, nastavljaju sa majorizacijom, što je „brutalna“ izdaja demokratskih načela pluralnog društva.
„To je otvaranje puta za zloporabu pravila konsenzusa i veta“
Konsenzus se uvijek i svagda postiže kada su zadovoljeni minimalni uvjeti svih onih koji participiraju u postizanju dogovora. No, kada u donošenju takvih odluka ne participiraju legitimno izabrani predstavnici nego njihovi surogati, onda je to jedina istinska zloporaba: i jednakopravnosti i postizanja konsenzusa. Jedini istinski konsenzus jeste konsenzus neistomišljenika. Stoga, ovaj argument sugerira još jednu negativnu implikaciju. Ako imamo podobne i „naše“ (izabrane glasovima Bošnjaka) Hrvate u tijelima onda je konsenzus neupitan jer smo svi jedno.
„To je trasiranje puta za para-tvorevinu Herceg-Bosnu“
Trasiranje puta za neku novu tvorevinu o kojoj niti jednom riječju nisu obuhvaćeni zahtjevi za izmjenu izbornog zakona se nalaze u realnosti strukture BiH. Nema tu nikakve para-tvorevine. Postoje jasno odijeljena tri teleoperatera, tri elektrodistribucije, tri akademije za znanost, tri vodovoda, tri pošte…. Koja je opasnost od Herceg-Bosne? Ona za koju tvrde „da znamo kako je bilo dok je trajala godinu dana“ misleći na logore, protjerivanja i ekskomunikaciju manjinskog stanovništva na teritoriji Herceg-Bosne. Pa logori, ili kad im se želi skloniti puni smisao, ”kampovi”, su bili u svakom kantonu, u svakom gradu, uključujući i one nezanemarive u glavnom gradu BiH. Jedini je to grad u kojemu su u parku ispred Predsjedništva BiH ubijeni mladi vojnici. A zapovjednici takvih zlodjela sahranjeni su uz najveće počasti. Ukinut je udruženi zločinački pothvat (UZP), ali je do danas ostao združeni patriotski pothvat (ZPP) zbog kojeg danas Hrvata i Srba nema u Sarajevu.
„To je put da se diskvalificira pojavljivanje svakog kandidata koji nije HDZ-a za člana Predsjedništva“
Ovo je najskliskiji argument. Argument kojim se zapravo diskvalificiraju isključivo kandidati HDZ kao jedini koje treba ukloniti iz predizborne utrke. Upravo izmjenom izbornog zakona se omogućava da Hrvati biraju (ali ništa manje i svi ostali) onog člana Predsjedništva kojemu najviše vjeruju. Ako u području u kojemu su dvije trećine hrvatskog naroda pobijedi Rom, Židov, Bošnjak ili bilo tko drugi to je izraz volje tog naroda i ta osoba je njihov legitimni predstavnik. Dakle, nije akcent na ekskluzivnim mjestima rezerviranim naprosto za Hrvate nego za one kojima Hrvati vjeruju. No, da dodamo: ukoliko je to uvijek i naprosto kandidat iz HDZ onda je to neumoljiva činjenica političke volje Hrvata i ne smije biti predmetom analize bilo koga drugog izvan hrvatskog korpusa.
„To isključuje jednakopravnost građana-birača“
Ovaj argument je neodrživ jer se izmjenama zakona omogućuje ne samo jednakopravnost birača nego i kandidata. Tako recimo Dervo Sejdić može biti legitimni kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva i podjednako biti izabran ukoliko mu Hrvati najviše vjeruju.
„To podrazumijeva potporu daljim podjelama, segregaciji, aparthejdu…“
BiH je podijeljena. Bh. gradovi su mahom podijeljeni. Dovoljno je pogledati glavni grad, Sarajevo,koji je jednonacionalnog sastava (bošnjačkog) sa zanemarivim brojem ostalih (uključujući i konstitutivne narode).Nevidljiva je razlika između Sarajeva i Istočnog Sarajeva. Kako niti jedne „dvije škole pod jednim krovom“ nisu silom nametnute i kako postoje u ama baš svim sredinama koje su iole multinacionalne, onda o segregaciji ne može biti niti govora. Treba se prisjetiti da dvije škole pod jednim krovom zagovaraju i Srbi i Hrvati i Bošnjaci u svim onim sredinama u kojima nisu zadovoljni tretmanom nacionalne skupine predmeta. Aparthejd na način kako se to podmeće Hrvatima se može pratiti i u glavnom gradu gdje samo većinski narod ima prava na način ishrane u javnim kuhinjama a drugi nemaju. Gdje je ćirilica zanemareno pismo, gdje je vjeronauk za manjinske skupine izvan škole, gdje se ispiti organiziraju za Božić ili Uskrs… i kroz još mnogo toga. Podjele onih koji upiru prstom u podjele nacionalista su zoran primjer kako tobožnji borci za jednakopravnost krše načelo jednakopravnosti. Dovoljno je pogledati samo pobrojane argumente koje koriste u javnosti.
I na kraju, svi navedeni argumenti bi možda i mogli biti ozbiljnije razmotreni da ispred svakog ne stoji jedna, ključna riječ: „Čovićevi“ zahtjevi. Oni koji zahtjev za izmjenom postojećeg izbornog zakona, tu konsensualnu odluku hrvatskih političkih predstavnika donesenu u najvišem predatavničkom tijelu Hrvatskog naroda, u Hrvatskom narodnom saboru, nazivaju nekakvom „Čovićevom voljom“, zasigurno smatraju da Hrvati nisu u stanju politički artikulirati svoj nacionalni interes niti izabrati svog legitimnog predstavnika. I tako najmalobrojniji narod pretvaraju u skupinu malodobnika o kojima netko drugi treba skrbiti.
Dnevnik.ba