“Čitanje mi je posao. Čitati moram kako bih ostao u igri, formi. Moram čitati kako bih se osjećao živ. Moram čitati i zbog zdravlja, kako ne bih poludio. Čitam, po meni nikad dovoljno, jer želim rasti. I kad sve to odradim, onda još malo čitam da se zabavim”, kazao je jedne prilike književnik Nebojša Lujanović. Treba čitati sve, smatra Lujanović, pa i lošu književnost.
Danas se, uglavnom, malo čita: dokazuju to i otužni statistički podatci kako prosječan građanin Hrvatske, pročita godišnje tek jednu knjigu. O tome koliko narodi u BiH čitaju nema pouzdanih brojki. Lako moguće je da se ne čita, a i ako se čita, to je, uglavnom, ljeti. Ipak, čitati treba uvijek i kako književnik Nebojša Lujanović tvrdi: čitati sve. “Podlegli” smo “diktatu ljeta i top-ljestvicama” i zamolili pisce, novinare i urednike da za čitatelje portala Dnevnik.ba prirede književne preporuke za ovo ljeto.
Za Magdalenu Blaževiću, književnu kritičarku i kratkopričašicu, čitanje je, u najkraćem – preživljavanje.
“U poetskoj zbirci ‘Crno igralište’ crnogorski pjesnik Balša Brković govori upravo o čitanju. Profesor K. je smrtno bolestan, ostala mu je još godina, možda dvije. Želi odabrati pravu knjigu, ‘veću od života’. Odbacuje svako sjećanje na knjige i počinje ispočetka. Popis se širi, godine prolaze. Umire tek u devedeset i nekoj s Don Quijoteom u ruci i osmijehom na licu. U toj je poetskoj slici rečeno sve o čitanju”, navela je Blažević za Dnevnik.ba.
Književne preporuke Magdalene Blažević: Od suvremenih romana domaćih autora do provjerenih nobelovki
Calypso, Ognjen Spahić
„Calypso“ crnogorskog autora Ognjena Spahića jedan je od najkompleksnijih romana naše suvremene književnosti. Riječ je o iznimno mračnoj obiteljskoj priči u kojoj se protagonist Matija Dedijer bori s vlastitom prošlošću, naslijeđem i prokletstvom predaka. Svi grijesi, izopačenosti i primitivni nagoni dobili su svoje tjelesno obličje u liku umno i tjelesno zaostale djevojčice Sare Dedijer. Ona je podsjetnik na ono što oni uistinu jesu. Jezovita atmosfera u svijest priziva gotiku Američkog Juga što je vrlo privlačno za čitatelja. Narativ vrvi brojnim referencama, simbolima i aluzijama kroz koje čitatelj iščitava dublje slojeve teksta. Sve svoje likove Spahić skida do gola, izlaže ih pred čitatelja kao upozorenje iako svjestan da od njih nitko neće ništa naučiti.
Schindlerov lift, Darko Cvijetić
Darka Cvijetića poznajemo prije svega kao izuzetnog pjesnika, autor je niza nagrađenih stihozbirki, a ove je godine objavljen i njegov roman prvijenac „Schindlerov lift“. Iako je okarakteriziran kao roman riječ je o književnom djelu koje sadrži preko trideset vrlo kratkih poglavlja koja svakom rečenicom potvrđuju da su ispisana rukom pjesnika. Ovom je malenom knjižicom Darko Cvijetić u priči o crvenom soliteru i njegovim stanovnicima uspio sažeti sve naše tuge, užase, zločine, patnju i nesretne slučajnosti.
Posljednji svjedoci, Svetlana Aleksijevič
U nizu knjiga koje je koncipirala kao svjedočenja stvarnih ljudi Svetlana Aleksijevič dokumentirala je neke od najtraumatičnijih događaja 20. stoljeća – katastrofu u Černobilu, sovjetsku tranziciju, rat u Afganistanu te Drugi svjetski rat. Ovaj potonji opisan je knjigom koja nosi naslov „Posljednji svjedoci“. Riječ je o svjedočanstvima ljudi koji su u Drugom svjetskom ratu bili djeca. Njihova nevina perspektiva mnogo je jezivija od svjedočanstava vojnika jer govori o užasima koji koje proživljavaju „obični ljudi“, a uzrokovani su velikim povijesnim tragedijama. Svjedočenja su oblikovana u sasvim kratke priče koje traže čitanje s pauzama.
Remen, prozor, orah i uže, Herta Müller
Nobelovki Herti Müller nije potrebno mnogo prostora da napiše priču. Škrtim, do krajnjih granica reduciranim jezikom zapisuje priče koje smješta u Rumunjsku pod strahovladom Nicolaea Ceaușescua. Finim metaforama vješto prikazuje siromaštvo, glad, strah, ljubavne i druge odnose među ljudima koji su naviknuti na teror. Junakinja ovog romana, Lola, odlazi u grad za boljim životom, međutim upada u klopku života na kakav nije navikla. U nekoliko, rekla bih, pjesničkih slika Herta Müller sudbinu djevojke Lole pretvara u triler u kojemu je sretan završetak nemoguć.
Vedri dani , Zsuzsa Bánk
Opsežni roman njemačke autorice mađarskih korijena Zsuzse Bánk obuhvaća dvadeset godina odrastanja u njemačkoj provinciji. Prati dvije djevojčice Aju i Seri kroz čije oči promatramo promjene gradića u kojem žive, likove koji se nose sa svakodnevnim srećama i tragedijama. Svijet „Vedrih dana“ je posve čaroban, fantastičan, mračan i bajkovit. Idila je krhka i „ljudska sreća stoji na vrhu noža“. Ovaj poetski rukopis prepun je snova i čežnje za nečim što nikada neće doći.
Andrija Škare, hrvatski pisac, ne radi razliku između knjiga za ljeto i neko drugo godišnje doba.
„Takve klasifikacije su mi u najboljem slučaju tek smiješne ili bezazleno simpatične, želim li biti paranoičan (ne želim, ali često nemam izbora), počnem ih doživljavati kao opasne. Moje paranoje na stranu, jedino što razlikuje knjige koje čitam po ljeti od onih koje čitam u ostatku godine je broj stranica. Ljeti dan duže traje, a i godišnji odmori su češći i uobičajeniji pa čovjek nekako ima više vremena za sve. A čitanje je sve“, izjavio je Škare za Dnevnik.ba.
Prema njegovim riječima, često za ljeto čuva obimne knjige, one kojima se ne stigne tokom ostatka godine posvetiti onoliko koliko želim i koliko zna da bi trebao.
„Tema mi je pritom potpuno sporedna, ne mislim da je takozvano lako štivo prikladnije za visoke temperature i više trenutaka blažene dokolice od takozvanog ozbiljnog. Osim toga, lakoća i težina su savršeno relativne kategorije koje nerijetko ovise o tome tko, a ne što čita“, izjavio je Škare.
Andrija Škare bira: Irving, Mulisch, Valjarević, Auster i Keret
John Irving: Svijet po Garpu
Kult, ništa manje. U inflaciji superlativa čak je malo nepristojno neki roman proglasiti kultnim jer to ste čuli za brojne knjige koje nisu ni do „k“ dobacile, ali pridjev kao da je skovan baš za Svijet po Garpu. Uostalom, znate li neku drugu knjigu čiji su citati ispisivani po zidovima kao grafiti? Knjiga je u hrvatskom prijevodu postojala u starom i u javnim knjižnicama vječito razgrabljenom izdanju iz 1985., a prije dvije godine je mali izdavač Lektira iz Kostrene obnovio prijevod i razveselio sve osvjedočene Garpofile kao i one koji će to tek postati, a postat će svi koji knjigu uzmu u ruke, to je jednako sigurno kao i činjenica da će sutra izaći sunce. Priča je to o životu, ali je i veća od njega. Priča koja briše granice između života i književnosti. Priča koja kroz odnos roditelja i djece, feminizam, požudu, strast, strah od smrti i od gubitka pripovijeda priču o Garpu, ali i o nama, ma tko bili ti mi.
Harry Mulisch: Otkrivanje nebesa
Jednom su Mulischa pitali je li mu žao što nije dobio Nobelovu nagradu, a on je rekao – Baš me briga, po meni je nazvan asteroid. I stvarno jest. Ovaj roman nije asteroid, ovaj roman je Sunce, supernova, lako moguće i svemir sam. Jedna od onih knjiga, the knjiga. Jedna od onih koja vas izgradi iako mislite da ste već izgrađeni, jedna od onih koja vas pohara iako mislite da kod vas više nema ničega za poharati, jedna od onih uz koje shvaćate da je čitanje jedino što želite raditi ostatak svog zemaljskog života.
Paul Auster: Levijatan
Ma koliko dobrih i pozitivnih kritika čuo, ne mogu preporučiti knjigu koju nisam pročitao pa iako sam čuo samo dobro, bolje od toga i najbolje, neću preporučiti Austerov 4321 jer čekam da ga žena pročita pa da ja prionem, ali svim srcem zato mogu preporučiti bilo što od ostalih Austerovih djela prevedenih na naše jezike, a najsrdačnije krasni Levijatan, roman o dječaku koji je naučio lebdjeti. Roman o upornosti, duhu, snazi, o putu do uspjeha i onome što slijedi nakon toga. Roman koji, izazivam vas, pokušajte ne pročitati u komadu, u jednom sjedenju.
Srđan Valjarević: Komo
Pisac odlazi na rezidenciju u malo talijansko mjesto, u vilu na brdu iznad jezera Como. Tamo šeće, pije, razgovara s lokalcima i ne piše. I ne uklapa se među ostale goste rezidencije. Kako je iz takvog sižea uspjelo napisati veličanstven roman, to vjerojatno zna samo Srđan Valjarević. Ili ne zna ni on, ali jednostavno nije mogao drugačije. Remek djelo, bez imalo dvojbe.
Etgar Keret: Sedam dobrih godina
Nježno, potresno, duhovito i tako beskrajno dirljivo. Keret nije jedan od najboljih izraelskih pisaca kratkih priča, Keret je jedan od najboljih pisaca. Točka.
U idućem nastavku donosimo književne preporuke Kristine Ljevak, urednice u sarajevskoj nakladničkoj kući "Buybook", pjesnika Srđana Sekulića, te Srđana Sandića, novinara i pisca.
G. Lujanović / Dnevnik.ba