Postoji legenda kako je Sv. Bonifacije, koji je iz Engleske došao u Njemačku propovijedati Krista, na primjeru jele koja ima oblik trokuta ljudima tumačio tajnu Trojstva. Obraćenici, koji su se prije toga klanjali hrastu, počeli su poštovati jelu.
Prva okićena jelka pojavila se 1510. godine u Latviji
Od 12. st. ljudi su u božićno vrijeme vješali jelke na stropove svojih kuća kao znak da su kršćani. No, prva okićena jelka pojavila se tek 1510. u latvijskoj prijestolnici Rigi, a navodno se prvi Martin Luther sjetio staviti svjećice na drvce, početkom 16. st.
U jednom opisu božićnoga drvca iz Strasbourga iz 1601. spominje se kako je bilo ukrašeno keksima, savijenim šećernim štapićima i papirnim cvjetovima. Drvce je bilo slika drveta iz zemaljskog raja. Slatkiši su predstavljali obilje, a cvijeće je u početku bilo samo crveno i bijelo jer su te boje bile simboliznanja i nevinosti.
Oko 1610. izumljeni su mali sjajni srebrni ukrasi.
U Europi je čak postojao običaj postavljanja na stol više malih božićnih drvca – po jedno za svakog člana obitelji, s darovima ispod njih. Kad je 1846. u novinama izašla slika engleske kraljice Viktorije pokraj božićnoga drvca, ljudi su u Engleskoj i Americi naveliko počeli postavljati drvca po kućama. To se proširilo po cijeloj Europi, osim Sredozemlja, gdje je narod ipak više volio jaslice negoli božićno drvce.
Oko 1870. u modu su došli stakleni ukrasi koji su se proizvodili u Njemačkoj. Po količini takvih ukrasa ocjenjivalo se koliko je koja obitelj imućna.
U 19. stoljeću patentirane električne žaruljice
Amerikanci su 1882. patentirali električne žaruljice za bor, kao i žičane kvačice za vješanje ukrasa. U to vrijeme na božićno drvce vješalo se sve i svašta, koliko su to dopuštali novac i mašta.
Tijekom Drugog svjetskog rata Britanci su pravili mala božićna drvca koja su se mogla lako skloniti i skriti kad bi sirene najavile zamračenje zbog zračnih napada. Ali na javnim mjestima i tijekom rata ipak su podizana velika neosvijetljena božićna drvca kako bi u narodu održavala hrabrost i nadu, piše Katolički tjednik.
Po završetku rata drvca su bivala sve veća i bogatija. Izrađivali su se novi ukrasi, svjetlucave vrpce, staklene kuglice i ptičice iz Poljske.
Nakon 1960. počela je i izrada velikih srebrnih božićnih drvca od aluminija, s ugrađenim svjetlima, kojima ukrasi nisu potrebni.
Uredne domaćice priklonile su se umjetnim božićnim drvcima s kojih ne otpadaju iglice, te su uskoro američki proizvođači četki počeli naveliko svojim strojevima izrađivati i božićna drvca.
Koliko god se drvca činila banalnim, ona ipak predstavljaju znak i radost za svaku obitelj, poglavito za najmlađe članove, ali i ures svakomu domu neovisno o njihovoj raskošnosti. U njima nema ništa loše sve dok se cijelo otajstvo Božića ne svede samo na njih.
Dnevnik.ba