StoryEditor

Bošnjački dokumentarac: Kršćani su otimali zemlju autohtonim muslimanskim narodima Europe

Piše D  /  05.05.2021., 04:05h

Piše: Viktor Matić/ Večernji list 

Duraković, dakle, kako smo već vidjeli, Europu predstavlja kao Drugoga (u odnosu na „Bosnu“) te ju implicitno reducira na njezinu (zapadno)kršćansku komponentu. I to unatoč tomu što njemu slični zamjeraju onima koji podrazumijevaju da Europa prestaje ondje gdje u većoj mjeri počinju minareti.

„Dok su Osmanlije postepeno (sic!) osvajale Bosnu“, nastavlja se naracija serijala, papa Pio II. „pozvat će na mir među“ kršćanima i „rat protiv Turaka u Europi“. Zločesti papa, kako li je samo mogao!? „Kako Turaka praktično nije bilo u Europi prva zemlja koja će se naći na udaru papinskoga poziva bit će Bosna“, uvjerava nas autor teksta dokumentarca. Međutim, istina je da Bosna tada nije bila „zemlja“ u smislu praktički i/ili službeno samosvojna političkoga entiteta, već tek dio Osmanskoga Carstva, a Durakovića bi valjalo bi pitati je li Bosna tada bila dijelom Europe (osmanske/turske Europe) ili su si Osmanlije zadali misiju da Europu potisnu što dalje na zapad i istu nadomjeste nečim drugim. Čime? Manje „agresivnom“ ili podčinjenom Europom?

Halilović se potom, riječima naratora, žali jer su „agresivne ideologije koje su se obračunavale s autohtonim muslimanskim narodima Europe“ umjesto pojma „musliman“ nametnule etiketu „Turčin“ (zabavno je da ovdje naracija serijala, kroz izričaj „muslimanski narodi Europe“, pobija okcidentalističke i eurofobne izričaje onih njezinih gostujućih govornika koji Europu ne baš suptilno predstavljaju kao „bosanskoga“ i muslimanskoga Drugoga, a „Bosnu“ kao ne-europsku zemlju). Kakvi autohtoni muslimanski narodi!? Je li jedan takav (muslimanski) narod autohton i na ozemlju Bosne i Hercegovine? Jesu li i kršćanski narodi Bosne i Hercegovine (Hrvati i Srbi) također autohtoni ili možda „autohtoniji“ u odnosu na muslimanski narod s obzirom na to da je kršćanstvo na bosanskohercegovačkom ozemlju stoljećima prije islama?

Povijest nas uči da se bolje ne igrati problematičnim pojmom autohtonosti. Osim toga, igranje tim pojomom najmanje ide na korist Bošnjacima (ne samo jer su se donedavno zvali Muslimanima, a ne Bošnjacima!). Naime, „u povijesnim [se] vrelima katolici u Bosni i Hercegovini često određuju kao ‘Bosanci‘ ili ‘Bošnjaci‘“ čime se isticao „njihov starosjedilački status“. Tako, primjerice, slovensko-austrijski putopisac „Benedikt Kuripešić opisuje 1530. da je u Bosni našao ‘tri nacije i tri vjere‘, pri čemu katolike identificira s bosanskim imenom, a muslimane s turskim. Za Srbe kaže da su pravoslavci iz Smedereva i ‘grčkoga Beograda‘, dakle, da su pravoslavni došljaci“ (Grčević, 2019: 103).

Unatoč tomu, sljedeći gost govornik, prof. dr. Kemal Karpat, u skladu s biološko-rasističkim shvaćanjem predmodernih etnija/naroda, tvrdi da su muslimani „ljudi koji su bili tamo [europski dio Osmanskoga Carstva] stotinama i stotinama godina“ prije nego li su njihovi potomci postali – muslimanima! Kako je moguće govoriti o autohtonim muslimanskim narodina ondje gdje nije bilo muslimana prije osmanskih osvajanja? Je li „muslimanstvo“ u genetskom kodu nemuslimanskih predaka europskih muslimana?

U ovoj se epizodi, dakako, ne navodi da je islam (izravno ili neizravno!) u jugoistočnu Europu došao nasilno i to sustavnim turskim osvajanjima pa je to vjerojatno uvjetovalo i defektnu etiketa „Turčin“ za ne-turske muslimane (pritom valja pitati jesu li slavenski muslimani ponekad sami sebe nazivali tim defektnim etnonimom, a ne samo da su ih kršćani tako određivali). S druge strane, Prekrojena nas zemlja podučava da je ta etiketa plod „zlonamjernoga nacionalističkoga fabriciranja“, no postavlja se pitanje je li i mitomanska tvrdnja da su muslimani autohtoni ondje gdje ih nije bilo prije osvajanja od strane Osmanlija također tek jedno nacionalističko, ako ne i islamističko, prekrajanje povijesti.

Nakon što su nas naučili da su pripadnici „religije mira“ tu „od stoljeća sedmoga“, tvorci Prekrojene zemlja nastavljaju sa svojom naracijom te se srdito žale jer su onodobni (i današnji) kršćani oslobađanje „izvorno“ kršćanskih zemalja, koje su u kasnom srednjem i ranom novom vijeku osvojili Osmanlije, nazivali – oslobađanjem! Nego kako bi te protuosmanske vojne trebalo nazivati? Širenjem Durakovićeve „islamofobične Europe“!?

Halilović tvrdi da je to zapravo bilo „otimanje muslimanskih zemalja“ (moram odmah javiti rodbini u Cetinskoj krajini da Turci 1715. nisu htjeli ništa drugo doli poništiti „otimanje muslimanske zemlje“!). U tom je kontekstu zanimljivo „baciti oko“ na primjerice „pisme“ ranonovovjekovnoga hrvatskoga pjesnika podrijetlom iz Bosne Jure Radojevića Gizdelina koji je krajem 17. stoljeća s ljubavlju i na „harvackom“ pjevao o Bosni, zemlji njegovih didova, te priželjkivao njezino oslobađanje od muslimanskih osvajača. Istina, lokalno je ili, ako hoćete, „autohtono“ stanovništvo - koje je svojedobno milom ili (izravnom ili neizravnom) silom prešlo na islam - patilo uslijed kršćanskih protunapada i oslobodilačkih vojni (ubijanje, istjerivanje, prisilno "vraćanje" na pradjedovsku vjeru itd.). No, nema ništa sporno kada se tvrdi da je, primjerice, Slavonija bila oslobođena od Osmanlija koji su ju prethodno oteli kršćanima (da bi ju Halilovićev serijal u svojem šarlatanskom zemljovidu smjestio u nekakvu osmansku "veliku Bosnu").

U tim se protu-osmanskim i, nemojmo se zavaravati, protu-islamskim vojnama, nastavlja se „nijansirani“ narativ serijala, „autohtoni bosanski narod – koji je stoljećima štitio granice Bosne – našao na udaru nove ideološke konstrukcije po kojoj su im prvo željeli oduzeti identitet, a potom i zemlju“. Na koji su to način autohtonomu bosanskomu narodu htjeli oteti identitet u prednacionalno doba? Istjerivanjem islama iz Bosne i Hercegovine? Je li to onda znači da nije riječ o autohtonom narodu, s obzirom da se implicira kako je tomu narodu conditio sine qua non identiteta pripadnost islamskomu uljudbenomu krugu? Što je s „autohtonim bosanskim narodom“ koji se je desetljećima prije konačna pada kršćanske Bosne opirao nadiranju islamskoga Osmanskoga Carstva? Za nj, dakako, nema mjesta u serijalu.

Ništa čudno s obzirom na to da ni u ratu u BiH u nazivlju bošnjačko-muslimanskih vojnih jedinica nije bilo mjesta za bosanske kršćanske vladare poput Stjepana Tomaševića, po kojemu su zato Hrvati nazvali jednu od svojih postrojbi. „Temeljni narod“ (u Halilovićevu miljeu to je „autohtoni bosanski narod“) „prisvajajući tradicije srednjovjekovne Bosne kao isključivo svoje, a sa stvarnim povijesnim ishodištem u vremenu otomanske vladavine ... nerijetko“ upada „u kontradikcije kakve ponajbolje ilustrira činjenica da se jedna od elitnih sarajevskih postrojbi već početkom rata nazvala ‘El Fatih‘, dakle imenom upravo onoga vladara koji je 1463. godine samostalnoj Bosni [Stjepanu Tomaševiću] ‘došao glave‘“ (Ančić, 2001: 199).

U Halilovićevu se serijalu ova uobičajena proturječnost izbjegava zanemarivanjem bosanskohercegovačke srednjovjekovne (ne-islamske) prošlosti i stavljanjem pretežita naglaska na osmansko razdoblje. Time se svjesno ili nesvjesno potvrđuje da je, kako veli Ančić, stvarno povijesno ishodište Halilovićeva „bosanskoga autohtonoga naroda“ u vremenu osmanske vladavine. To nije sramota! Sramota je kad se bošnjački (i drugi) nacionalisti i etno-imperijalisti blamiraju mitom o starini (autohtonosti) i biološko-genetskim viđenjem etno-nacionalnih identiteta. Ne treba dodati da takva mitomanija nerijetko može imati vrlo ozbiljne i negativne posljedice po međunacionalne odnose.

Kraj prve epizode.

Dnevnik.ba

20. travanj 2024 09:52