Piše: Borislav Ristić, Večernji list
Tim strahovanjima svakako pridonosi i okolnost da je ovo izborna godina u BiH, a da neka ključna pitanja, poput dugo najavljivane i pripremane reforme izbornog zakona, još uvijek nisu riješena. To kod mnogih promatrača i aktera tamošnje političke scene, naročito u hrvatskom taboru, izaziva frustraciju i osjećaj kako su njihova očekivanja ponovno izigrana, te da će im i ovoga puta predstavnike birati drugi.
Međunarodna je zajednica od lokalnih aktera tražila da se ispune dva uvjeta, prvo, da izbori budu redovni, i drugo, da se pristupi reformi izbornog zakona. Znamo kako je hrvatska strana pristala na to, tražeći samo da se ispoštuje uvjet ravnopravnosti političke zastupljenosti. Međutim, istovremeno je diplomatskim kanalima upozoravano kako će bošnjačka strana u zadnji tren opstruirati dogovor novim uvjetovanjima.
I naravno, dogodilo se ono što je i najavljivano. Bošnjačka strana je izigrala dogovor i izborni zakon nije izmijenjen. Pritom su, izgleda, računali s tim kako im je to i do sada prolazilo, ali i kako im Bidenova pobjeda ide na ruku. Vjerovali su kako je Biden netko tko “ima razumijevanja” za bošnjačku stranu, te da će on riješiti njihov problem. A koliko on razumije Bosnu (i Hercegovinu) vidimo dok se kod kuće stalno bori s telepromterom.
A onda se dogodio i napad na Ukrajinu, koji ih je dodatno uvjerio kako će Zapad tek sada dodatno biti uz njih, jer su s druge strane “Putinovi igrači”. No, čini se kako bošnjačka strana, u stvari, nije potpuno razumjela stvarnu dubinu promjena koje je u svijetu izazvao Putinov rat u Ukrajini. Stvar se stubokom okrenula, jer su i globalni igrači postali svjesni kako bi svaka destabilizacija BiH u ovoj situaciji išla Putinu na ruku.
Zbog te je opasnosti Zapad sada snažno zaigrao na dugogodišnje partnere u regiji, a jasno je tko je tu glavni partner, s kojim već desetljećima usuglašavaju zajedničke točke suradnje. Tako se upravo početkom travnja nekako poklopilo da se u Zagrebu održi skup na kojem je obilježeno trideset godina američko-hrvatskih diplomatskih odnosa, na kojem je gostovao i posebni izaslanik američke vlade za zapadni Balkan, Gabriel Escobar.
Bošnjačka je politika dosad imala odjeka na Zapadu jer nikad vrh zapadne politike nije rješavao pitanje BiH, nego su to uvijek bili službenici nižega ranga. S promjenom svake administracije u Washingtonu dolazila bi nova ekipa, kojoj su se Bošnjaci predstavljali kao netko tko je za suradnju, dok je “druga strana” uvijek bila ta koja suradnju ne prihvaća i opstruira napredak. I to je bila taktika koja je uvijek dosad prolazila.
Međutim, ovaga je puta hrvatska diplomacija odradila svoj posao i unaprijed upozorila zapadne partnere što će se dogoditi. Sve će naizgled ići svojim tokom, dok zadnjih dan-dva bošnjačka strana ne ubaci novi uvjet i dogovor propadne. Objasnili su im kako su Bošnjaci samo deklarativno za zapadne integracije, priključenje EU i pregovore, ali im to, u stvari, ne odgovara dok ne ostvare dominaciju unutar Federacije.
I to se i dogodilo, ali je ovoga puta, čini se, Bošnjake došla glave taktika držanja fige u džepu na koju su naučili, jer su sami upali u unaprijed postavljeni parangal. Otuda ne iznenađuje njihova konsternacija porukama koje je sa skupa u Zagrebu poslao Gabriel Escobar, izjavivši kako “o građanskoj BiH možemo razgovarati tek nakon ulaska u EU”, te da su najveći problem BiH “neodgovorno vodstvo i korupcija”.
Nediplomatski rečeno, ako politički vlastodršci u BiH ne ispune ono što su obećali oko izmjena izbornog zakona, čini se kako bi institucije pravne države mogle, uz pomoć Zapada, konačno početi raditi svoj posao. Zato je tragikomično sada slušati službeno Sarajevo kako govori o miješanju u unutarnja pitanja BiH. Znači, svi oni koji ne podržavaju bošnjačku politiku miješaju se u unutarnja pitanja BiH, a oni koji podržavaju se poželjni sugovornici.
Stoga je teško ne primijetiti kako će imati zanimljivo ljeto svi oni koji budu radili na opstrukciji redovnih izbora i izigravanju jamstava oko promjene izbornog zakona. U toj je atmosferi sada zanimljivo kako neki već prijete kako se oni “uvijek mogu okrenuti Turskoj”. Kao da im tu Turska puno može pomoći, osim ako pod tim ne misle na opciju traženja egzila pred pravosudnim organima? Poznato je, uostalom, kako nije teško živjeti daleko od amaneta - ako se ima s čim.
Dnevnik.ba