Gostujući u jednoj emisiji Hrvatske televizije prošloga tjedna iznio sam nekoliko manje-više poznatih teza o ustavnoj i političkoj krizi u toj zemlji. Nisam se složio s predstavnikom bošnjačke nacionalne manjine i dužnosnikom Stranke demokratske akcije u Hrvatskoj.
Ustvrdio sam da je nevažno to što je u institucijama Federacije BiH ili BiH navodno zaposleno tridesetak posto službenika koji se (po potrebi) izjašnjavaju Hrvatima. Nasuprot tome, Hrvati kao konstitutivan narod imaju pravo biti zastupljeni a ne predstavljeni te imaju pravo birati svoje političke zastupnike na svim razinama vlasti, a naročito u Predsjedništvo BiH i domove naroda gdje se stvarno i simbolično predstavljaju i štite nacionalni interesi.
Od četiri kluba u federalnom domu naroda Bošnjaci imaju mogućnost izabrati (kad se na to odluče) dvije trećine srpskih, sve Ostale i jednu trećinu hrvatskih zastupnika. Tako kontroliraju cijeli Dom naroda odnosno sva četiri kluba, jer je broj zastupnika potreban za izglasavanje odluka u klubu s nekadašnje jedne polovine smanjen na jednu trećinu – točno onoliko koliko Bošnjaci mogu izabrati Hrvata u „hrvatski“ klub.
Misli li netko da se ti brojevi slučajno podudaraju ili je cilj izmjena bilo upravo – uspostavljanje bošnjačke kontrole nad hrvatskim klubom Doma naroda Parlamenta FBiH.
Od činjenice da je osoba hrvatske nacionalnosti ministar financija na državnoj ili federalnoj razini puno je važnije vidjeti na koji način, kako i gdje se raspoređuju i troše novci iz proračuna.
Kako se donose odluke u Vladi – što može jedan hrvatski ministar u bošnjačkoj vladi?
Prije nametnutih ustavnih amandmana koji nikada nisu potvrđeni u Parlamentu postojao je paritet, kao i načelo konsenzusa u Vladi. Sada su u Vladi FBiH osam bošnjačkih, pet hrvatskih i tri srpska ministra te premijer koji je uvijek Bošnjak.
Odluke se donose običnom većinom koja je uvijek bošnjačka, jer su minimalno dva a uglavnom sva tri Srbina članovi bošnjačkih stranaka. Hrvatski ministri više puta su napuštali sjednice Vlade zbog preglasavanja ali to je tek ilustracija nemoći koja bošnjačku javnost uopće ne uzbuđuje.
Tako je bilo i prošli tjedan kada su hrvatski zastupnici Predstavničkog doma FBiH napustili sjednicu, a bošnjački su zastupnici izglasali sporni i protuustavni „Zakon o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta BiH“. Hrvatski su zastupnici 20. lipnja izdali priopćenje u kojem piše: „Ovim prijedlogom bošnjačke stranke predlažu rješenje koje je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim i tako grubo ignoriraju presudu Ustavnog suda BiH, dovodeći u pitanje njegov autoritet, a samim time i ustavni poredak BiH“.
Sarajevo je, uza sve ranije navedeno neustavno, uzurpiralo brojne ovlasti županija na federalnu odnosno bošnjačku razinu. Protivno Ustavu FBiH i odluci Ustavnog suda FBiH iz 2010. i danas egzistiraju neustavna ministarstva kulture i obrazovanja, jer bošnjačka politika po svaku cijenu želi imati kontrolu nad kulturnom politikom i obrazovanjem.
Hrvatska javnost malo zna o sustavnom potkradanju županija s hrvatskom većinom nepoštenom raspodjelom sredstava prikupljenih od neizravnih poreza na temelju netočnih podataka odnosno procjena Federalnog zavoda za statistiku. Tko zna za koeficijent dva za sarajevsku županiju u raspodjeli sredstava od PDV-a? Samo na osnovu tog koeficijenta kanton Sarajevo je hrvatskim općinama i županijama do sada uskratio da ne kažem ukrao preko 120 milijuna eura. To je samo jedan primjer i jedan način sustavne diskriminacije Hrvata u BiH.
Nešto više se zna o izbornom zakonu po kojem Bošnjaci mogu svojim glasovima izabrati hrvatskog člana Predsjedništva BiH što su i učinili birajući dva puta Željka Komšića, iako se on ne izjašnjava Hrvatom niti govori hrvatskim jezikom.
Naprotiv, on javno govori da nije hrvatski član Predsjedništva nego predstavlja „građane BiH“. Logično je da on predstavlja i zastupa one građane koji su ga izabrali a to su građani bošnjačke nacionalnosti. Zato nije netočno kazati da su u dva mandata Bošnjaci imali dva člana Predsjedništva, a Hrvati ni jednoga.
Umirovljeni profesor ustavnog prava, dekan, predsjednik i sudac Ustavnog suda BiH, ministar pravde BiH i odnedavno član Ustavnog suda Islamske zajednice BiH KasimTrnka branio je u istoj emisiji postojeći izborni model, odnosno način izbora člana Predsjedništva i zastupnika u Domu naroda FBiH političkim a ne pravnim rječnikom te „građanskom“, zapravo unitarističkom retorikom.
Trnka je ustvrdio da se u BiH sukobljavaju dva modela. Prvi je po njemu onaj koji želi nacionalno pitanje „teritorijalizirati“ po modelu konsocijacije a drugi je „tradicionalni“ model „zajedničkog života“ po kojem svi izabrani zastupnici moraju imati „određenu podršku“ i kod drugih naroda.
Osim što bi ovaj drugi model bio neustavan i antidaytonski, on je i primjer nacionalističko-unitarističkih kombinacija i fantazija. Jednostavno zato što Hrvati zbog malobrojnosti ne bi ni na koji način mogli utjecati na bošnjačke kandidate na državnoj i federalnoj razini a koje bi eventualno htjeli „podržati“, dok bi Bošnjaci mogli u potpunosti kontrolirati izborni proces kao što su to radili i rade birajući podobne, sebi sklone Hrvate.
Kamufliranje unitarističke, centralističke i nacionalističke politike podobnim Hrvatima i „poštenom inteligencijom“ predugo je korišteno još od jugoslavenskih vremena i odavno je razotkriveno. Sjetimo se Sejde Bajramovića, Rahmana i Bube Morine iz jugoslavenskog razdoblja i podsjetimo se kako je ta igra završila.
Prije petnaestak godina u bosansko-hercegovačkoj javnosti raspravljalo se o modelu konsocijacijske demokracije. Održan je niz okruglih stolova, tribina i napisano je nekoliko vrlo vrijednih članaka. Još uvijek se na internetu mogu naći brojevi mostarskog časopisa Status u kojem je o toj temi ponajviše pisano. Obrađivao ju je i nekada čitani sarajevski tjednik Dani.
Iznenađujuće je da Kasim Trnka konsocijacijski model demokracije, koji je u međuvremenu u teoriji zamijenjen terminom „demokracije konsenzusa“, povezuje isključivo s teritorijalizacijom što u sarajevskom političkom žargonu ne znači nište drugo nego „podjelu BiH“.
Konsocijacija je zapravo institucionalna a ne teritorijalna autonomija, odnosno, oblik zajedničke uprave nad jednim zajedničkim teritorijem.
Zato je Bošnjaci neće jer oni žele sami upravljati „svojim“ teritorijem, „svojom“ nacionalnom državom. Zapravo, model podjele vlasti prisutan je u BiH od njezina početka, odnosno od zasjedanja i Rezolucije ZAVNO- BiH-a.
Odlagao je pa i zaustavljao trend podjele države odnosno njezina raspada. Upravo su poremećaji tog konsocijacijskog modela, koji osigurava balans političke moći između specifičnih segmenata društva (u ovom slučaju: naroda) a koji su izazvani nasilnim odnosno nametnutim ustavnim promjenama, uzrok duboke političke i ustavne krize.
Balans političke moći i nužno potrebna ravnoteža koja omogućava političku i društvenu stabilnost ne uspijeva se uspostaviti iz jednostavnog razloga što bošnjačka politička elita, kao i dominantan dio njezine društvene elite, ne želi, ne može, i neće prihvatiti nijedno političko rješenje koje ne podrazumijeva cijelu Bosnu i Hercegovinu (ili barem sadašnji entitet FBiH) kao njihovu nacionalnu državu.
Ideja i politika bošnjačko-bosanskog nacionalislamizma nužno vodi u konfrontaciju. To je osnovni razlog zašto se ta država neće podijeliti nego će se po svemu sudeći raspasti i to onda kada se raspadne ili oslabi aktualni međunarodni poredak koji ju podržava i održava. Da to nije nikakvo pretjerivanje pokazuju sve izravnija i grublja miješanja velikih sila, ali i onih koji umišljaju da su veliki, u egzistencijalna pitanja BiH koja sve više postaje poligon na kojem se sukobljavaju njihove politike (za sada).
Odsustvo ozbiljnijeg američkog interesa, sve jači ruski angažman, saudijski (arapski) utjecaj – od vjerskog, ideološkog, poslovnog pa do gradnje čitavih naselja s posebnim statusom, turska politika neoosmanizma, nesnalaženje i nemoć Europske Unije, pritisak sve većeg broja izbjeglica s istoka koji prijeti promjenom nacionalne i vjerske strukture stanovništva, prijetnja su miru i stabilnosti Bosne i Hercegovine.
Nakon što sam u spomenutoj televizijskoj emisiji rekao tek manji dio ovdje napisanoga, jer zbog broja gostiju i kratkoga vremena više nisam ni mogao, uslijedio je histerična medijska reakcija nacionalislamista – kako Boris Havel definira jedinstvenu ideološko-političku frontu bošnjačkih nacionalista, bosanskih unitarista i islamista.
Niti jedan moj argument nije osporen, ali sam zato u tim krugovima osporen ja, kao „bivši Tuđmanov obavještajac“, što iz te perspektive znači „fašist“ i din-dušmanin.
Za ovu priliku izdvojit ću dvije reakcije, odnosno dva izvora nezadovoljstva.
Prvi je izvjesni Haris Ljevo, aktivist bosansko-hercegovačkog SDP-a koje je uz ostalo napisao:
„Umjesto što sa stranica dnevnih listova i javnih tribina širom Hercegovine, te ekrana državne televizije Hrvatske drži moralne lekcije neistomišljenicima, historičar Lučić bi trebao javno progovoriti i o svojoj a i ratnoj ulozi službe na čijem je čelu bio. Kao nekadašnji prvi policajac Hercegovine, a kasnije i vodeći čovjek obavještajne službe HVO u vrijeme najvećih zločina, nema sumnje, da bi general Lučić imao mnogo toga za reći, prije svega, Odjelu Tužilaštva Bo- sne i Hercegovine za ratne zločine.“
Što sam imao i htio reći, to sam i rekao, i to javnosti.
Dvadeset pet godina poslije hrvatsko-muslimanskog rata u BiH besmisleno je osvrtati se na navedene insinuacije.
Beskorisno je objašnjavati SDP-ovcu iz Konjica kada i kako je bošnjačko-hrvatski sukob prerastao u otvoreni rat.
Taj bi najprije morao u duhu „građanstva“ i bošnjačkog „antifašizma“ istražiti zločine koji su u tom gradu počinjeni nad Hrvatima. Tada će vidjeti koliko su njihovo naredbodavci i počinitelji odgovorni i za stradanja Bošnjaka u Mostaru, Čapljini i Stocu.
Za početak neka porazgovara s amidžom Zikrijom ili s amidžom svoga partijskog šefa Nermina Nikšića koji je nedavno uhićen upravo zbog ratnih zločina.
Naime, nakon niza incidenata 14. travnja 1993. započeo je opći muslimanski napad na Hrvate u Konjicu u kojem je sudjelovalo oko 13.000 vojnika ABiH.
Brojčano izrazito nadmoćni uspjeli su tijekom travnja 1993. gotovo u potpunosti zauzeti grad Konjic i Jablanicu te većinu hrvatskih sela u okolici.
Na tisuće Hrvata je protjerano ili je izbjeglo, na stotine ih je uhićeno i zatvoreno u logore, a više desetaka ih je ubijeno.
Izbjegli i prognani Hrvati pristigli su u Mostar i okolne gradove koje je kontrolirao HVO i gdje je još uvijek vladao mir, koji je sve teže bilo održavati.
Dnevnik.ba