Article_Top_970x250

BOSNA CIJELA, IZ TRI DIJELA Kako su stranci "pacifizirali" Hrvate u BiH

DOSSIER

BOSNA CIJELA, IZ TRI DIJELA Kako su stranci "pacifizirali" Hrvate u BiH

lip 03, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Međunarodna krizna skupina (ICG) 1998. godine izradila je strategiju "Podijeli i osvoji" usmjerenu na Hrvate u BiH i njihovo političko rukovodstvo. Nakon pobjede Ante Jelavića i tzv. "generalske struje" na 5. Saboru HDZ-a BiH, stvorena je Nova hrvatska inicijativa Krešimira Zubaka čiji je zadatak bio postati alternativa HDZ- u BiH, te tako pacifizirati Hrvate u BiH kao politički narod. NHI je uvelike bila podržana od međunarodne zajednice, a njen predsjednik, notorni Krešimir Zubak predsjednik, potpisivanjem tzv. Sarajevskog sporazuma omogućio je potpunu bošnjačku dominaciju u Federaciji BiH. Osim plana eliminacije dijela političkog rukovodstva HDZ-a BiH koji se zalagao za hrvatsku federalnu jedinicu, ICG je predložila i uništenje gospodarske i financijske moći Hrvata u BiH. Strategija "Podijeli i osvoji" nekoliko godina nakon nastanka realizirana je kaznenim i političkim progona najviših dužnosnika HDZ-a BiH i tenkovskim napadom na Hercegovačku banku.

“Retrogradna nacionalistička politika HDZ-a, rušenje nelegalno uspostavljenog trećeg entiteta, ukidanje aparthejda, jedinstvena Bosna, tvrdolinijaške i Bosni lojalne snage, suradnja s međunarodnom zajednicom, opstrukcije Daytona, protudaytonske akcije i inicijative, navodni konstitutivni narod, vitalni nacionalni interesi kao paravan za rušenje Bosne, ukidanje etničkih principa, građanska država, građanska Bosna”, samo su neke od znakovitih fraza u jednom od najopsežnijih izvještaja Međunarodne krizne skupine (ICG) izrađenog 1998. godine za potrebe OHR-a i Misije UN-a u BiH.

Izvještaj ICG-a naslovljen “Kuda Bosna ide” izrađen u rujnu 1998. godine dao je niz odgovora na pitanje u naslovu, a od kojih je najvažniji “građanska država”.

Prema ocjeni tadašnjih struktura međunarodne zajednice, hrvatsko pitanje u BiH, za koje je tadašnja garnitura HDZ-a BiH predvođena Antom Jelavićem, smatrala kako “nije riješeno” i da ga “treba riješiti”, te poduzimala konkretne korake, “destabiliziralo je cijelu regiju” i dovelo do toga da “stanje u BiH podsjeća na ono u Jugoslaviji nakon Titove smrti 1980., te prije Slobodana Miloševića u Srbiji 1987.godine”.

Izvještaj ICG-a iz 1998. godine važan je dokument za razumijevanje uzroka i posljedica političkog nestanka Hrvata u BiH, posebice jer je strategija koju je ICG predlagao međunarodnoj zajednici u gotovo svim točkama i realizirana, a hrvatsko pitanje (ni)je riješeno.

Četiri olovne godine, od 1998. do 2002. godine, odredile su sudbinu Hrvata u BiH, odnosno, dodatno “zacementirale” položaj kojeg su Hrvatima “pregovarači”  u Daytonu osigurali. S vremenskim odmakom i događajima na političkoj sceni u BiH, ravnopravnost Hrvata u BiH, u vojnoj bazi, od “vrlih pregovarača”, Mate Granića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, i Krešimira Zubaka, tadašnjeg predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne, prodana je za mirnu reintegraciju Podunavlja.  Potpisima na Dayton i sve njegove anekse, rat je samo prekinut, ali ne i završen.

 

Dayton: Od ratnih pobjednika do političkih gubitnika

Iako su bh. Hrvati u Dayton otišli kao ratni pobjednici, vratili su se kao politički gubitnici. Od suverenog i ravnopravnog naroda postali su “bosanska raja”: princip legitimnog predstavljanja je oduzet, OSCE je dobio mandat za izradu izbornih pravila i već 1996. godine bošnjačkom biračkom tijelu omogućeno je da nametne i hrvatskog člana Predsjedništva BiH zahvaljujući činjenici da je Federacija BiH jedna izborna jedinica.  

Zubak se za Dom naroda Parlamenta FBiH, ključnu instituciju zajedničkog entiteta, pobrinuo nekoliko godina kasnije kada je potpisao tzv. Sarajevski sporazum, kao i Vladu FBiH.

 ANATOMIJA JEDNOG NESTANKA: Kako je riješeno hrvatsko pitanje u BiH 

Iako je godinama bezočno lagao javnostima kako je u Daytonu odbio potpisati sporazum zbog Republike Srpske, odnosno, činjenice da je “Bosanska Posavina u miru prodana”, nekoliko dana kasnije u Parizu ga je parafirao.

Toliko o političkoj dosljednosti političkog čeda Mate Granića, ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske.  Toliko I o osovini Zubak-Granić i njima bliskim strukturama u BiH koje će povijest pamtiti po kontinuitetu izdajničkih politika.

Ni do danas nemamo odgovore na pitanja: zašto Krešimir Zubak, kao pripadnik Armije RBiH u Doboju (svečana prisega u rujnu 1992.), tom se činjenicom sam hvalio, a što je i ICG u svom izvještaju prepoznao kao “pozitivno”, nije tražio općinu s hrvatskom većinom u RS-u kada se već toliko borio za “Hrvate Bosne”?

Ili, zašto je pristao, kao i cijelo hrvatsko pregovaračko izaslanstvo s ‘obje strane Save’, da izgubimo ključne i strateške točke, poput Vitoroga kojim je teritorij pod kontrolom HVO-a bio povezan između regija: Bosne i Hercegovine?

 

Nova hrvatska inicijativa – umjerena snaga za jedinstvenu Bosnu

Odgovore je, Zubak, nešto kasnije, u nekom drugom obliku, ipak, dao. Nakon glasovitog 5. Sabora HDZ-a u svibnju 1998. godine kada je za predsjednika stranke izabran Ante Jelavić i pobijedila “generalska struja HVO-a”, kako ih od milja, zovu “suradnici međunarodne zajednice”, odnosno tadašnja gubitnička struja u HDZ-u, Zubak je osnovao nepunih mjesec dana kasnije, u lipnju ’98. Novu hrvatsku iniciijativu i najavio kandidaturu za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

U izvještaju ICG-a NHI je prezentirana kao “umjerena snaga za jedinstvenu Bosnu” koja se bori protiv nacionalističke i separatističke politike Jelavića i njegovog HDZ-a BiH koji su stvorili “nelegalni treći entitet”, “zalažu se za federalnu jedinicu”, ”samostalnost i autonomiju Hrvata u BiH” i “oživljavaju paradržavni entitet HR Herceg- Bosnu”. 

NHI je  za međunarodnu zajednicu, “snaga koja treba zamijeniti HDZ BiH”, a Zubak Jelavića jer je “potrebno stvoriti građansko društvo u Bosni” u kojem se “građani neće izjašnjavati samo po etničkom principu nego će svaki od političara morati imati potporu nacionalne zajednice kojoj sam ne pripada”.

 

“Lojalni bosanskoj državi”

Dolaskom Ante Jelavića na mjesto predsjednika HDZ-a BiH, a kasnije i pobjedom u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, HDZ BiH je odnio plebiscit na izborima, osobito u Središnjoj Bosni i Bosanskoj Posavini, navodnim utvrdama Zubakove NHI koja je brinula o “zapostavljenim Hrvatima”. U povijesti HDZ-a BiH to je bio najbolji izborni rezultat.

Međutim, Jelavićevo osnivanje Hrvatskog narodnog sabora u Novom Travniku 2000. godine kao odgovor na Berryeve amandmane po kojima svi zastupnici u županijskim skupštinama biraju izaslanike u federalni Dom naroda, referendum, apelacija koju je podnio Ustavnom sudu BiH te preglasavanje hrvatskih i srpskih sudaca u tom Sudu, označeni su kao “antidaytonsko djelovanje”, “stvaranje trećeg entiteta” i “opstrukcija miru u Bosni”. 

 

Plan ICG-a – podijeli i osvoji

Za međunarodnu zajednicu je plebiscit HDZ-a BiH na tim izborima 1998. godine bio  “poražavajući” i “nedopustiv”, pa su izradili četiri prijedloga strategije protiv vodstva Hrvata u BiH, od kojih zadnji, onaj realizirani, nosi naziv “Podijeli i osvoji”.

ICG je tako, predložio, izbor “umjerenih snaga unutar HDZ-a BiH” i sasvim jasno favoriziranje Zubakovog NHI-ja na predstojećim izborima, a ako to ne uspije, onda upotrebu sile: sankcije protiv političkih dužnosnika HDZ-a do samog Jelavića, uhićenje generala HVO-a koji su povezani s “navodnim” ratnim zločinima, američke crne liste, devastaciju hrvatskih institucija i uništavanje gospodarske i financijske moći Hrvata u BiH.

TIHE LIKVIDACIJE: Eutanazija hrvatskog naroda počela je i prije ubojstva Joze Leutara 

U realiziranoj strategiji “Podijeli i osvoji” decidno su navedena imena hrvatskih političara koje međunarodna zajednica treba favorizirati jer je riječ o “umjerenjacima koji su istinski za Dayton”( Zubak, Prlić, Lijanovići, Neven Tomić, Martin Raguž)  te sankcije  za hrvatske ekstremiste, ili riječima Jadranka Prlića, klerofašiste (Stanka Soptu, Valentina Ćorića, Vinka Zorića, Miju Tokića)  predvođene Jelavićem.

 

“Tamnica hrvatskog naroda”

Ocjena ICG-a je tada bila ispravna: suština moći Hrvata u FBiH, za koju je Jelavić, svojevremeno izjavio kako je “tamnica hrvatskog naroda”, bila je u gospodarstvu i financijama, odnosno, bankama: Hercegovačkoj i Hrvatskoj banci Mostar.  

Bio je to plan osiromašenja i potpunog uništavanja hrvatske gospodarsko- financijske moći u Federaciji BiH. Tim planom ICG je preporučio međunarodnoj zajednici konkretne akcije u bankama: Hercegovačkoj i Hrvatskoj, MIO Mostar i Aluminiju.

 

Gospodarsko osiromašenje i uništenje Hercegovačke banke

“SFOR se mora snažnije i agresivnije uključiti kako bi plan uspio”, stoji u jednoj od točaka.  Sve se to dogodilo. Osim toga, prijedlog je bio i da hrvatska javna poduzeća ( HP Mostar, tadašnji Eronet i Elektroprivreda HZHB dobiju multietničke upravljačke strukture).

Hercegovačka banka, kao srce hrvatskog gospodarstva, uništena je i to uz tenkove i eksplozije zbog navodnih malverzacija koje nikada nisu dokazane. Upravo suprotno, državna agencija za bankarstvo i  međunarodna revizorska kuća koje su  radile izvještaje, ustvrdile  su kako nije bilo nezakonitosti. U svom portfelju Hercegovačka banka imala  je dva društva za upravljanje investicijskim fondovima koji su privukli nepune dvije milijarde certifikata u vlasništvu Hrvata u BiH, kao i više od 50 posto sveukupnih cerifikata koji su bili u njihovim posjedima.Tih je godina bila i lider nakon ukidanja Zavoda za unutarnji platni promet jer je “držala” gotovo 40 posto sveukupnog platnog prometa u Federaciji BiH i za to ubirala bankarske nakande. Austrijske su banke tada ulazile na tržište u Federaciji BiH: Aura banka je prodana Hypo banci, a Hrvatska poštanska Raiffeisen banci. Prvo što su učinili nakon “zauzimanja banke” je prodaja dvaju najvećih investicijskih fondova kojim je banka raspolagala (CroBiH i Herbos koji su, inače, imali su najviše certifikata u vlasništvu pripadnika HVO-a).

 

Progon i uklanjanje generalske strukture HDZ-a

Pored plana osiromašenja, poseban naglasak bio je na diskreditaciji i uklanjaju “generalske struje HDZ-a i generala HVO-a koji su navodno počilini ratne zločine”. Ilustrativan primjer tog je da se HVIDRA početkom 2000. godine našla na popisu terorističkih organizacija. Koncem 1996. godine započeo je postupak protiv generala Tihomira Blaškića pred Haškim tribunalom zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u Središnjoj Bosni.

Blaškiću su se vrlo brzo priključili i Dario Kordić, nekadašnji potpredsjednik HZHB-a, Mario Čerkez, viteška skupina i drugi. U Petrischevoj odluci o smjeni Jelavića, uz “rušenje ustavnog poretka FBiH”, “podrivanje vojne i obrambene moći FBiH”,  stoji i treći razlog: sporni govor iz Busovače na skupu podrške Hrvatima optuženim pred Haškim tribunalom.

Dolaskom Alijanse na vlast, protuhrvatske vlasti u kojoj je u potpunosti zanemarena izborna volja Hrvata u BiH, i instaliranjem Zubakovih kadrova,  u Haagu se vrlo brzo našla i hercegbosanska šestorka. Značajan obol svemu tomu dale su i hrvatske obavještajno-sigurnosne strukture te pokojanički iskazi Zubaka, zadnjeg predsjednika HRHB-a i ministra pravosuđa u Vladi HRHB, te Jadranka Prlića, premijera HRHB-a koji su naglasili kako tvrdolinijaši HDZ-a nisu njima bliski i nisu njihov svijet te vrlo nadahnuto govorili o “eskadronima smrti HVO-a”.

Tragična bilanca procesa Haškog tribunala  ogleda se u činjenici kako je Hrvatskoj presuđeno za sudjelovanje u “međunarodnom oružanom sukobu”, a HVO-u i HDZ-u BiH kao “instrumentima udruženog zločinačkog pothvata Herceg-Bosna”.

Niz svirepih zločina nad Hrvatima koje su počinile postrojbe i VRS-a i Armije RBiH ostao je nepresuđen. Progon se nastavio i kasnije  i pred “Haagom na Miljacki”, pa tako danas HVO ima veći broj pojedinaca presuđenih/optuženih iz  zapovjedne strukture za zločine i u bjekstvu u Hrvatskoj, nego na slobodi u BiH. Presuđene godine zatvorskih kaznih pred Haagom ilustriraju težinu počinnjenih kaznenih djela, pa su  tako Hrvati iz BiH pravomoćno osuđeni, u okviru svih predmeta , na 268 godina zatvorskih kaznih. 

MONTIRANJE SUDBINE Kako je ubojstvom Joze Leutara određena budućnost  Hrvata u BiH 

ICTY je pravomoćno osudio časnike Armije BiH, njih petoricu, odnosno, Rasima Delića (3), Envera Hadžihasanovića (3,5), Amira Kuburu (2), Hazim Delića (18) i Esada Landžu (15). Hazim Delić i Esad Landžo odgovarali su za zločine nad Srbima u Sarajevu, Ćelebićima i Konjicu, a Hadžihasanović i Kubura za zločine nad Hrvatima u Zenici i dijelu općine Travnik. Rasim Delić je kao načelnik Glavnog stožera Armije BiH odgovarao za zločin nad srpskim zarobljenicima na Vozućoj.

 

Berryevi amandmani, Zubakov sporazum i Alijansa

Kao odgovor na Berryeve amandmane (koji otvaraju mogućnost rođenja fenomena Komšić), Jelavić je podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH o ustavnosti nametnutih izbornih pravila prema kojima svaki zastupnik u svih 10 županijskih skupština ima pravo predlagati izlasnike u sve klubove federalnog Doma naroda. Apelacija je odbijena, Ustavni sud se proglasio nenadležnim i to preglasavanjem hrvatskih i srpskih, odnosno, glasovima bošnjačkih i stranih sudaca.

U tom kontekstu, danas aktualna apelacija Ljubić nije ništa novo. Također, kao politički odgovor, osnovan je i Hrvatski narodni sabor 2000. godine u Novom Travniku. Kao odgovor na Alijansu, protuhrvatsku vlast, nametnutu inžinjeringom međunarodne zajednice i Zubakov sporazum (derogiranje Doma naroda i raspodjela u Vladama FBiH/ RS-a), proglašena je privremena Hrvatska samouprava.

Važno je istaknuti kako je Zubakov NHI osvojio tek 2 mandata u Parlamentu FBiH i imao tek 5 posto potpore Hrvata, a HDZ BiH 95 posto.

HDZ je odbio potpisati tzv. Sarajevski sporazum, a ICG je, inače, znakovito, smatrala kako bi bilo uputno  Bošnjake u FBiH mobilizirati da glasaju za Zubaka jer će Alija Izetbegović svakako biti “bošnjački pobjednik” i tako glasovi “ne bi propali”. Prije povijesnog Zubakovog sporazuma koji nikad nije prošao parlamentarnu proceduru, federalni Dom naroda brojao je 80 izaslanika. Hrvati i Bošnjaci imali su po 30 izaslanika kako bi postojao paritet među tim narodima i taj je broj bio „fiksiran", a Srbi i Ostali imali su ukupno 20.

Konsocijacijski principi  u federalnom Domu naroda su  derogiranjem Ustava FBiH ukinuti,pa je tako broj broj izaslanika u klubovima Hrvata i Bošnjaka smanjen na po 17 izaslanika, a uveden je i Klub Srba s također 17, te Klub Ostalih sa 7 izaslanika, te principi pariteta, konsenzusa i rotacije u Vladi Federacije BiH su, također, ukinuti. Tako je ostvarena potpuna bošnjačka dominacija u izvršnoj vlasti čija je posljedica - niz donosenih zakona na štetu Hrvata u FBiH/ BiH s nesagledivim posljedicama.

 

Hrvatska samouprava: Bosna cijela, iz tri dijela

ICG je, zapravo, i prije proglašenja Hrvatske samouprave, držao kako je nužno eliminirati sve hrvatske dužnosnike u BiH koji podrivaju Dayton. Politika koju je HDZ BiH tada vodio označena je “destruktivna naspram Bosne”, a ona koju je Zubak vodio “prihvatljiva i lojalna bosanskoj državi”.

Simpatije prema NHI-ju nisu skrivali pa je tako svojevremeno visoki predstavnik Carlos Westerdrop izjavio kako vjeruje u Zubaka, a Petrischev zamjenik, Hans Shumacher bio je na osnivačkoj skupštini stranke. NHI je bila “umjerena bosanska stranka” čiji je cilj bio, prema ICG-u, spriječiti “radikalno krilo HDZ-a BiH i njihov separatizam, nacionalizam i opstrukcije”.

Naglašeno je i kako je nužno modifcirati stranačku strukturu HDZ-a BiH i dovesti one koji će “surađivati s međunarodnom zajednicom”. Osobit problem predstavljale su vojne i policijske strukture, odnosno, stav HDZ-a BiH da zajedničke postrojbe pripadnika Armije RBiH i HVO nisu realne, kao ni integracija policije.

Toj reformi se, osobito, u MUP-u Federacije BiH suprotstavljao Jozo Leutar, ubijen u  atentatu u ožujku 1999. godine.

 

Pritisak na Zagreb: Distancirajte se od “tvrdolinijaša” i oduzmite im državljanstva

Uz strategiju “Podijeli i osvoji”, odnosno, plan uništenja Hrvata kao političkog naroda u BiH, međunarodna zajednica se osobito pouzdala u službeni Zagreb. Franjo Tuđman, predsjednik RH je bio pred samu smrt, a dolaskom Stjepana Mesića na Pantovčak, podrška međunarodnoj zajednici u odnosu prema vodstvu Hrvata u BiH, nije bila upitna.

Ključni zadatak je bio vršiti međunarodni pritisak na Hrvatsku kako bi vodila “umjerenu politiku prema BiH” i distinacirala se od “tvrdolinijaša i trećeg entiteta”.  U tom kontekstu, predloženo je i da Republika Hrvatska oduzme državljanstva svojim građanima u BiH koji opstruiraju Dayton.

“Učinkovite, brze i konkretne akcije: uhićenja, kaznene prijave, suđena i progon” i “žurni nestanak tvrdolinijaša koji ometaju reintegraciju Bosne” jer “sve dok treći entitet postoji regija će biti destabilizirana”, navedeno je  u zaključnom dijelu ICG-ovog izvještaja za BiH.

 

Epilog: 20 godina političkog nasilja nad Hrvatima

Od 2002. kada je Wolfgang Petrisch smijenio Jelavića s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH i uputio ga u sarajevski zatvor “Kula”, te nizu ostalih dužnosnika HDZ-a BiH izrekao zabrane javnog i političkog djelovanja, BiH i njene nacionalno-političke zajednice, kao i predstavnici međunarodne zajednice, na jednakim su pozicijama.

S tim što stanje danas, u 2019. godini, nije više kao u Jugoslaviji pred Miloševićev režim nego kao u Jugoslaviji pod Miloševićevim režim. U proteklih 17 godina ništa se nije promijenilo, sve je isto, samo je položaj Hrvata dodatno oslabljen, posebice u Federaciji BiH.

Jedina ozbiljna ustavna reforma, nakon Berryevih i Petrischevih amandmana, bio je tzv. Travanjski paket koji nije zaživio iako bi i jedan takav ustavni-pravni aranžman ponovno išao na štetu Hrvata u FBiH.

Od 2002. do danas, političku povijest nestanka  Hrvata u BiH obilježila su tri mandata Željka Komšića, nametnutnog bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i Platformaška vlast namenuta OHR-ovim djelovanjem koja je, u odnosu na Alijansu, tek njena blaga, posljedična verzija. Hrvatski narodni sabor nije djelovao više od deset godina, njegov rad je obnovljen tek 2011. godine.

Još uvijek nema odgovora  na to zašto HNS BiH nije nastavio s djelovanjem i nakon Jelavićeve ere i zašto je obnovljen tek nakon prvog, a neposredno pred drugi Komšićev mandat u Predsjedništvu BiH?

“Danas usvojenim dokumentima mi želimo otvoriti dijalog izgradnje istih prava za sva tri naroda u BiH i za sve njene građane. Istodobno, Platformom za demokratsku i samoodrživu BiH želimo reći da se izgradnja moderne i decentralizirane i složene federalne državne zajednice s više federalnih jedinica, ne može doseći sudjelovanjem u radu institucija nelegalne vlasti i rušenjem ustavnih i zakonodavnih institucija koje jamče i osiguravaju hrvatsku nacionalnu i svaku drugu ravnopravnost”, rekao je Ante Jelavić neposredno pred proglašenje Hrvatske samouprave 2001. 

 

Dva entiteta kao dvije grobnice

Nepunih 20 godina kasnije, BiH nije ni moderna, ni decentralizirana ni samoodrživa. Između bošnjačkog-bosanskog patriotizma i nacionalizma i srpskog sepratizma, između Federacije BiH, tamnice hrvatskog naroda, i Republike Srpske, ratne grobnice, žrtve politikanstva jednih i drugih, a ponajvših onih u vlastitim redovima.

Odgovore na strateška pitanja: ustavne reforme, izmjene Izbornog zakona, preustroj Grada Mostara i Općine Travnik, javni RTV servis na hrvatskom jeziku, položaj Hrvata u tuzlanskoj, bihaćkoj, sarajevskoj regiji, procesuiranje ratnih zločina nad Hrvatima u BiH, stanje u županijama s hrvatskom većinom, socijalni i gospodarski život kojeg obilježava krah Aluminija, preostali Hrvati u BiH još uvijek čekaju.

Demografska kataklizma, možda dramatičnija nego ona ratna, dokaz je neizvjesne budućnosti – kako biološke, tako i političke, poglavito u Federaciji BiH u kojoj bi kroz idućih 10 godina broj Hrvata mogao ‘pasti’ na statističku grešku, kakav je u RS-u danas.

Vrh hrvatske politike u BiH, odnosno, Hrvatski narodni sabor BiH, mora poduzeti konkretne korake i vratiti se hrvatskom narodu i među njega: jasnim politikima, inicijativama i potezima. Ovo je zadnja šansa da se Hrvati u  BiH iz brisanog vrate u politički prostor.

Sve drugo je (samo)zavaravanje.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250