Article_Top_970x250

Boris Rašeta za Dnevnik.ba: Martens je dešifrirao istinske Andrićeve stavove

NOVINAR I PUBLICIST

Boris Rašeta za Dnevnik.ba: Martens je dešifrirao istinske Andrićeve stavove

lis 16, 2020

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Ako je Andrića s oduševljenjem i razumijevanjem čitao Carl Schmitt, ako ga je čitao Ernest Junger, ako se u Njemačkoj u cugu proda 5000 komada njegove knjige, ako je Martens utrošio sedam godina na Andrića – a ćeraće se on još s njim – onda mislim da su ljudi koji, i s ove i s one strane Save, Drine, Une i Sutle  zaobilaze Andrića obični ignoranti, da se zadržim na mekoj diskvalifikaciji, tako nepopularnoj u ratobornoj Hrvatskoj naših dana, kazao je Boris Rašeta, novinar i publicist za Dnevnik.ba.

Boris Rašeta, novinar i publicist 24 sata i magazina Express, ovih je dana završio feljton posvećen Ivi Andriću, našem jedinom književnom nobelovcu, koji se temelji na knjizi Michaela Martensa “U požaru svjetova – jedan europski život“ (Buybook – BiH), odnosno, “Vatra u vatri“ kako je naslovljeno hrvatsko izdanje knjige koju je upravo  objavio Ljevak.

Tim povodom, u razgovoru za Dnevnik.ba, Rašeta govori o prvoj Andrićevoj građanskoj biografiji, zašto je trebao doći stranac kako bi je napisao i objašnjava zašto je 'ćeranje' ono što narodima na Balkanu najbolje ide od ruke. 

Martens je dugogodišnji novinar, publicist i politički dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga koji od 2019. godine živi u Beču.  

Rašeta je priredio feljton u četiri nastavka za tjednik Express u kojem ima i, naravno, recenzentskih stavova, pa na početku razgovora naglašava kako Martens zaslužuje izvrsnu ocjenu. 

"Da nije bilo rata, tri najveće knjige možda nikad ne bi ni napisao" 

“Otkrio nam je posve nepoznate dimenzije Andrićeve diplomatske djelatnosti, gdje je najvažniji dakako berlinski period. Andrić je bio vrhunski diplomat, mezimac kraljevog ministarstva vanjskih poslova, koji je kao austrougarski kadar, erudit, poliglot i savršen gentleman, vjerojatno jedan od najsposobnijih diplomata XX stoljeća, u Hitlerovu Berlinu  priman kao zvijezda“, ističe Rašeta za Dnevnik.ba.

Andrić je, prema njegovim riječima, savršeno shvaćao političku situaciju u Njemačkoj, Europi i Jugoslaviji tog doba, a u kožu ambasadora uskočio je tako dobro da je Nijemcima uvijek prodavao onaj stav kojega su njihove uši voljele čuti, nikakav špijun nije mogao njemačkim službama javiti da njegova ekscelencija Andrić njima govori jedno a drugima drugo. 

“S druge strane, oprezan kakav je bio, u tekstovima koje je iz Italije pisao za Novi list iskazao je loše mišljenje o komunizmu, ali kako su tekstovi bili potpisani pseudonimima, to mu nakon rata nije zamjereno. Više je on trebao režimu nego režim njemu, citira Martens Nemeca, i to je tako“, pojašnjava Rašeta. 

Provuklo se, govori i  kroz Hroniku opakih i antikomunističkih misli, ali toleriralo se njegovoj veličini. 

“Da nije bilo rata, dobro kaže Martens, tri najveće knjige možda nikad ne bi napisao.“

Zanimljive su, govori, svakodnevne sitnice iz Andrićeva života, koje Martens otkriva, npr. u Berlinu je kupio Mercedes kabriolet koji je koštao kao tri godišnje radničke plaće a u Beogradu je skoro započeo graditi vilu na Dedinju. 

“Za sina jedne 'ćilimarke' to je velika stvar. Rat ga je u tome ipak spriječio.“

Kako je sin 'ćilimarke' kupio Mercedesov kabriolet 

Dojam je u javnosti kako je trebao doći stranac, poput Martensa, neopterećen našim političkim narativima, i napisati građansku biografiju najvećeg pisca ovih prostora. 

Rašeta tvrdi kako nismo smjeli čekati stranca, iako ne zna kakve su druge Andrićeve biografije jer ih je bilo više.

“I mi imamo dobrih biografa, istaknuo bih izvanserijsku biografiju Svetozara Rittiga, koju je napisala dr Margareta Matijević. Samo, tko kod nas još drži do knjiga, a naročito biografija?“, kazao je. 

U Martensovoj ga je knjizi oduševilo dosta toga – stil i koncentracija na bitno prije svega. 

“Mogao je napisati nekoliko puta veću studiju  ali je s puno muke, ispravno, napravio selekciju onoga najboljeg i najvažnijeg što je otkrio i razumio.“

 

Martens je uspio dešifrirati istinske Andrićeve stavove koje je kao sfinga zakopao duboko u sebi 

Martens, prema Rašeti,  nije samo akribični posjetitelj  njemačkih arhiva, on je i hermeneutičar. 

“Ono što izaziva divljenje jest to kako je u pojedinim Andrićevim pričama i romanima,  u iskazima likova koji najčešće govore o davno nestalim carevinama i davno umrlim ljudima, otkrio ispovjedne elemente, dešifrirao istinske Andrićeve stavove koje je taj čovjek – sfinga zakopao duboko u sebi.“

Kao i njegov vršnjak Tito, nastavlja Rašeta, ili graditelj mosta na Žepi, taj nikada nikome nije vjerovao niti se ikomu povjeravao - bar naizgled – ali je na papiru, iza snažne kriptozaštite, ipak ostavljao zamaskirana svoja uvjerenja. 

“Možda jedino koje nikad nije skrivao  bila je ljubav spram Jugoslavije.“

Rašeta se, priznaje, Andrićem bavi gimnazijski – čita ga. A opsežno se njime bave, govori, Miljenko Jergović, Josip Mlakić, akademik Krešimir Nemec. 

“Kako ponekad i pišem, učim od njega. Ne kao epigon ili sljedbenik, sačuvaj bože, već kao učenik koji gleda kako majstor radi nacrte, kako povlači poteze, kako kleše, kako sastavlja cjelinu od dijelova.“

Andrić je, podsjeća,  inače napisao nekoliko izvrsnih tekstova o stilu i pisanju, koje bi svatko morao pročitati. 

“Muzikalnost je ono bitno što određuje djelo, pa i književno“ 

“I čitam ga višekratno. Uz Andrića, i iz Andrića, sam shvatio kako je muzika ono bitno što određuje djelo, pa i književno.“

Unutarnja muzikalnost djela, harmonija unutarnjih zvukova, osjećaja, to je važno, a to je, priznaje, naučio od Andrića, uz veliku asistenciju Martensa koju je već i prije slutio. 

“Uvijek mi se činilo da je Sergio Leone, npr. lakše mogao izvesti scenarij iz Morriconeove muzike, nego obrnuto. Treba slušati unutarnji glas, naći taj tip harmonije, to svaka dobra knjiga ima, a kod Andrića se proteže kroz cijelo djelo – ne znam s kim bih ga usporedio, tu njegovu melankoliju, možda sa Satijem, ne znam.“

Martens je, napominje, sjajno pokazao kako je Andrić svaki grad u koji bi ga uputili (a bio je mezimac Vanjskih poslova, udovoljavalo se svakoj njegovoj želji od malih nogu) nakon nekog vremena otkrivao “čamotinju”. 

“Ajde, u Trstu, dobro, ali u Rimu!? Pa u Bukureštu. Ipak, u Krakovu i  Madridu bio je sretan. Čamotinju je nalazio  u svim drugim mjestima, dokazujući da je bio u pravu kad je napisao da 'se čovjek može izlečiti od svega, osim od sebe'.“

Ove se godine navršava 75. obljetnica od objave triju Andrićevih romana – Travnička hronika, Na Drini ćuprija i Gospođica. 
Rašeta ne skriva oduševljenje  Gospođicom.

“Napisati roman o 'usidjelici', pa još patološki škrtoj, pa iz toga dobiti psihološki portret, panoramu gradova i sliku gadnih, predratnih, ratnih i poratnih vremena, i učiniti da sve to izgleda kao krimić, pa to je nemoguća misija. Da se sad  raspiše natječaj na tu temu, i zadaća povjeri nobelovcima, sumnjam da bi itko dosegao ovu razinu. Baš mu je uspjelo“, izjavio je. 

Iz Travničke hronike se, govori, uvijek rado vraća u ulomke posvećene bosanskim franjevcima koji dokazuju životnu opravdanost svog konzervativizma i potpora promjena. 

Fiktivnih je 100 godinu od Pisma iz 1920. Dva svjetska i jedan domaći rat je između. Martens je, napominje, u Pismu, lijepo ukazao na pogrešnost čitanja – lik iz te priče, koja se samo slučajno nije zvala pismo iz 1992., (valjda se ne varam) bježi u Španjolsku, i tamo pogiba od mržnje. Mržnja je, dakle, univerzalna, pa i etnička. 

“Ono što je Goetheov narod napravio  Mojsijevom (a riječ je o dvije grandiozne kulture) ovdašnji narodi još nisu dosegli.  I neće. Mada će, baš zbog kompleksa vrijednosti koje je Andrić prikazao u Travničkoj hronici, i dalje ustrajno odbijati da se promijene, baveći se samo jednom stvari  ustrajno “ćeranjem” kako je to genijalno opisao Bećković, što god čovjek mislio o njegovoj politici, poetika mu je velika. 

“Dakle, 'ćeraćemo se još, bože zdravlja, još kako ćerati, vala ćerati, beli ćerati, bogme ćerati'. To je on rastegnuo na 144 strane, ali bit je tu. Ovim narodima je sudbina da se ćeraju, kao Musa i Marko, međusobno, unutar sebe, u svim varijantama“, istaknuo je Rašeta. 

Iako je Martensova knjiga “U požaru svjetova“ jako čitana na njemačkom govornom području, objavljene su brojne recenzije i prikazi, u Hrvatskoj su bila tek tri teksta Miljenka Jergovića, Josipa Mlakića, Krešimira Nemeca i Rašetin feljton. 

"To što je Andrić 'srbnuo', u Hrvatskoj mu nije preporuka" 

Čak i sada kad je upravo objavljena u nakladi Ljevak. Osim izloga na središnjem zagrebačkom trgu, ništa ne ukazuje da takva knjiga postoji. 

“Mislim da je s erom reakcija na Martensa u Hrvatskoj uglavnom gotovo. Mi smo postali zemlja bez refleksije, plitka, površna operetna državica u kojoj se najistaknutiji ljudi javne scene prostački svađaju, i to je to. “Čitatelji će, smatra Rašeta, Martensa voljeti, poštovati i cijeniti, neki s ljevice će mu zamjeriti oštre ocjene Tita u razdoblju nakon rata, ali one su u smislu fakata neporecive. 

“To što je Andrić 'srbnuo', u Hrvatskoj mu svakako nije preporuka, to će ovdje uvijek dizati željeznu zavjesu prema njemu,  osim kod ljubitelja književnosti.Volio bih da  Martens posluži kao uzor, kao obrazac kako se to radi, kako se pišu biografije. Sedam godina je on radio na knjizi, to dovoljno govori.“ 

Iako Rašeta ne zna kako je s naše, bh. strane Save, ističe, kako se Andrić još uvijek čita. 

“Ako je Andrića s oduševljenjem i razumijevanjem čitao Carl Schmitt, ako ga je čitao Ernest Junger, ako se u Njemačkoj u cugu proda 5000 komada njegove knjige, ako je Martens utrošio sedam godina na Andrića – a ćeraće se on još s njim – onda mislim da su ljudi koji, i s ove i s one strane Save, Drine, Une i Sutle  zaobilaze Andrića obični ignoranti, da se zadržim na mekoj diskvalifikaciji, tako nepopularnoj  u ratobornoj Hrvatskoj naših dana“, zaključio je Boris Rašeta u intervjuu za Dnevnik.ba.