Article_Top_970x250

“BILI STE NEŽELJENI MOST“ Književnici za Dnevnik.ba govore o prvim susretima s Andrićem, što nam znači danas i koja bi njegova djela preporučili strancima da čitaju

127 godina od rođenja ive andrića

“BILI STE NEŽELJENI MOST“ Književnici za Dnevnik.ba govore o prvim susretima s Andrićem, što nam znači danas i koja bi njegova djela preporučili strancima da čitaju

lis 09, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Julijana Matanović, Ivana Šojat, Nebojša Lujanović, Josip Mlakić, Darko Cvijetić i Nedžad Ibrahimović, govore za Dnevnik.ba povodom 127. obljetnice rođenja Ive Andrića - jedinog književnog nobelovca ovih prostora. Otkrivaju kako su se prvi puta upoznali s Andrićem i njegovom literaturom, što nam danas znači njegova književnost i koja bi njegova djela preporučili strancima da čitaju.

Danas, 9. listopada, navršava se 127. godišnjica od  rođenja književnika Ive Andrića – jedinog dobitnika Nobelove nagrade za književnost s bivšeg jugoslavenskog govornog područja. Tim povodom, za Dnevnik.ba govore književnici/ce: Julijana Matanović, Ivana Šojat, Darko Cvijetić, Nebojša Lujanović, Josip Mlakić i Nedžad Ibrahimović. O tom što nam Andrić znači danas, koje bi njegovo djelo preporučili strancima da čitaju, ali i njihovim prvim susretima s Andrićevom literaturom, čitajte u nastavku.

Što nam znače Andrić i njegova književnost  danas?

Nebojša Lujanović: Ne znam na koga mislite kada kažete 'mi'. Danas on ne znači ništa društvima ovih prostora. Prvo, zato što njima općenito kultura ne znači ništa. Na snazi je antikulturna revolucija; kulturnjaci su uhljebi, antidržavni element, faktor nestabilnosti. Naravno da jesu u državama  koje su premrežene klijentilističkim pozicijama koji se domoljublja ne sjete kada je u pitanju njihova kultura koja nestaje, nego kada ih se pita za imovinsku karticu. Drugo, zato što je Andrić izravna prijetnja narativima kojima se hrane vladajući na ovim prostorima. Meni upravo zbog toga znači sve.

Ivana Šojat:  Andrić je transcendencija u ljudskom formatu, utjelovljen u vremenu koje postojano u nas nikad nije (paradoksalno) ni dobro, ni najgore. Nije zato bez razloga što se oko njega batrgaju različiti „izmi“ – od ideoloških, do nacionalnih. On je iznad njih, koliko god se činilo da je svojim izborima slao drukčije poruke. Teško je, naime, biti velik u kontekstu čaršije. Andrić je zato uvijek važan. Pa tako i sada. Baš sad.

Darko Cvijetić: Mi danas živimo ne samo doba nečitanja, nego vjerojatno doba čiste akulturalnosti. U takvom vremenu Andrić je naprosto hrid za koju se možemo uhvatiti u moru nekulture i vladavine provincijalnosti. Andrić sigurno jest pisac koji je dubinom misli same nas odvukao u svjetskost, i učinio nas dostojnim pomena u poimanju opće literarnosti. Teško da će ove kulture, kulture "ove regije" u skoro vrijeme iznjedriti nekoga tko može naš mali jezik raspjevati mirnom rečenicom. U takovom "danas", u "sada" koje je na rubu snošljivosti, Andrićeva misao o nama je duboki uvid, suštinska pomoć u našoj samoprocjeni.

Nedžad Ibrahimović: Znači nam ono što nam, inače, znače čitanje (ne portala!), ono što nam znače knjige, lektire i nastava književnosti. Taman to i toliko. Metodika (i metodologija) književnosti se u BiH, a mislim i šire, prvo egzercirala, a potom i utemeljila, na nepoćudnim autorima (čak i lošim!). Nepoćudnost ovdje znači drugost (etnička, rodno-spolna, klasna, žanrovska itd.). Onaj ko na Balkanu priča da čita jeste brdski, brkati, zdravi, sredovječni (mlađi su samo pratioci!) heteroseksualni, i – NAŠ muškarac. Andrić se tu nekako pokušava provući između kulturnih stijena i vrtloga (Scila i Haribdi) ka običnom, malom, kućnom, čitaocu.

Josip Mlakić: Meni znači isto ono što mi je značila oduvijek. Andrić je pisac kojemu se uvijek vraćam, pisac koji me ponukao na jedan neobičan književni eksperiment: pokušavam napisati roman koji ću prikazati kao Andrićev "izgubljeni rukopis". Mislim kako je to možda ponajbolji odgovor na ovo pitanje.     

 

„Dragi Ivane, bili ste neželjeni most, svijet ste vidjeli očima mnogih”,

Vladimir Pištalo, iz knjige “Sunce ovog dana”

 

Kada ste se prvi susreli s njegovom literaturom? Kakve uspomene i osjećajte nosite?

Lujanović:  Moje zanimanje za Andrića se poklapa s razdobljem dovršavanja srednje škole, s razdobljem formiranja nekakvih stabilnih crta karaktera i formiranja identiteta, s razdobljem izgubljenosti u masama tuđih krajeva nakon što smo otišli iz Bosne, i napokon s razdobljem u kojem čovjek više nije bio siguran što je nakon rata od njegovog zavičaja ostalo. U svakoj do tih faza, Andrić je predstavljao jednu čvrstu točku. Točku sazrijevanja, spoznavanja ljepote književnosti, prisjećanja i potrage za nestalim zavičajem.

Matanović:  Negdje u godinama kada i Mlakićev junak Jakov Serdar iz romana “Kad magle stanu”, dakle kao  učenica osmog razreda osnovne škkole. Mlakićev Jakov je s četrnaest pročitao “Prokletu avliju” i iz nje bolje razumio svoju Bosnu nego što ju je razumio živeći u njoj do tada. Moj otac Ilija, koji je službovao u prodavnici “Borovo” na Baš-čaršiji, poslao mi je , u rođendanskom paketu, nekoliko knjiga u izdanju sarajevske “Svjetlosti”. Dvije su bile Andrićeve; roman “Na Drini ćuprija”, i knjiga pripovijedaka.  Kad sam dvije godine poslije došla ocu u goste, na useljaj, kako bi se to kod nas u Bosni reklo (otac je dobio stan na 17. katu nebodera na Alipašinom  polju), pročitala sam prvi put “Prokletu avliju”. Otac je ujutro otišao na posao, ostavio mi knjigu i rekao mi, gotovo zapovjedio, da čitam dok se ne vrati. Vratio se kasno. Nekoliko sati nakon što je zatarabio vrata na prodavnici. Roman je bio pročitan. Čak sam napamet naučila i one rečenice o “Ja, ta krhka reč…”.

Izrecitirala sam mu, a on je samo rekao: “Kako si ti, naivna, sine moj”. I kad god čitam “Ex ponto” i naiđem na ono “Sine moj…”, vidim sebe i oca u njegovoj dnevnoj sobi. Taj djetinji odnos prema velikom piscu zadržala sam sve do danas. Namjerno, svjesno, inatljivo i tvrdoglavo. Od početka sam na Andrića gledala kao na pisca koji je svojim tekstovima nadoknađivao gubitak rane biografije.  Takav  mi pogled rasvjetljava mnoge njegove kasnije životne odluke, mnoge priče. Svjesna sam da je to preosobno, da je možda čak i nedopustivo reći da nije nevažno kad te s dvije ili tri godine povjere očevoj sestri na odgoj, kad ti učitelj ili profesor postane zamjena za biološkog oca…I da te to određuje.  Čudno je kako se brojnim piscima podaci iz njihovih biografija izvlače da bi se razumjele neke njihove odluke (najčešće kad  njima treba spašavati djelo), a u “slučaju Andrića” se ne pitamo čime je to sve “platio” svoje “Staze”. Možda zbog toga što je djelo toliko veliko da ga ne treba spašavati izvanjiževnim činjenicama..

Šojat: S Andrićem sam se prvi put susrela lektirski, dakako. Njegova ćuprija preko Drine bila je moj prvi literarni susret s njim. Uvijek vizualna, počesto morbidna u toj nesvjesnoj težnji da si slikama utjelovim idejno, Andrića sam zamišljala kao čovjeka koji uvijek u smeđem odijelu polako korača kroz glib i bilježi sve što bismo inače zaboravili. Nikad mu pod nogama ne bi bilo samo blato, njegova banalnost, nego i krv, izmiješana krv žrtava i u pobunama smaknutih krvnika. Kako to već biva ne samo u nas, nego posvuda, na mjestima što ih je povijest gramzivosti označila kao raskrižja interesa. Teško mi je u mladosti padao taj i takav Andrić. Počela sam ga shvaćati tek kasnije, znatno kasnije, onkraj đačkih klupa, onkraj ružičastih naočala.

Cvijetić:  S Andrićevom literaturom sreo sam se u poznim osnovnoškolskim danima, na samom pragu sopstvenog propjevavanja i ostao sam do danas zatečen mirnoćom iskaza, poput glatkoće jezera koje čuva veliku dubinu. Iskustvo tog prvog čitanja obilježilo je moje poimanje jezika i govora i učvrstilo me u stavu da se samo na svojem jeziku može najbolnije pjevati...I danas se sjećam prvotne užasnutosti kad sam odložio BIFE TITANIK (a to je samo jedna mala novela) i blage drhtavice nad Andrićevim rečenicama.

Ibrahimović: Kada sam se prvi puta susreo s Andrićem, nisam znao da je to on, ali sam znao da je to taj miris. (Perverzni čitaoci vole mirisati knjige!) Opisao sam taj susret u romanu ”Inkapsulirana tijela”: ”Gurnuo sam ruku u tavanski mrak i napipao svoju biblioteku. Pošto knjige uzimam i vraćam po mraku, prepoznajem ih već po mirisu. Ovu sa pričom o vezirovom slonu prepoznao sam između triju koje sam nasumice uzeo. Ne znam čiji je to miris. Miris slona fila ili miris Travnika i turske Bosne, ili možda miris nepoznatoga autora, to nije ni važno. Čiji god bio, ja sam knjigu koja je bila preselila pročitao.Dječaci, knjige smo, nalazili na podu, na hrpama u prostoriji biblioteke koja je već preselila u drugi svijet, preko pruge. Bile su sve bez korica i tako i bez imena autora. Andrić mi se dopao na neviđeno.

Mlakić: Iako mi to nije bio prvi susret s Andrićem, jedan mi je moment u tom smislu posebno važan. Bio sam prva godina studija, u Sarajevu, kada mi se taj jezik ukazao u svoj svojoj ljepoti. Čekao sam na autobusnoj stanici nekog poznanika, međutim autobus je zbog kvara kasnio nekoliko sati. U blizini je jedan starac prodavao knjige koje je poredao po klupi. Bilo ih je desetak. Među njima je bila i Andrićeva Prokleta avlija. Radilo se o jeftinom izdanju beogradske izdavačke kuće Rad, iz jedne od najpoznatijih biblioteka u bivšoj Jugoslaviji uopće, biblioteke Reč i misao. Većina ostalih knjiga također su bile iz iste biblioteke. To su one ružne crvene ili, rjeđe, plave knjige, i vjerujem kako ne postoji antikvarnica na prostorima bivše države u kojoj se ne može pronaći barem poneka od tih knjiga. Kupio sam Prokletu avliju, a starac je s dobivenim novcem odmah otišao do obližnjeg kioska-prodavaonice i kupio dvije boce piva. Prokletu avliju sam po ne znam koji put ponovo pročitao tu, na stanici, da skratim vrijem, ali i stoga jer sam bio naprosto opsjednut tom knjigom. Paradoksalno je da se sve to odvijalo u Sarajevu, centru Adrićeva univerzuma, gdje se izgubio onaj čudesni andrićevski jezik koji sam slušao u djetinjstvu, a koji je tu zazvonio iz knjige nekim posebnim i neponovljivim "zvukom".

 

 

Koje vam je njegovo omiljeno djelo i zašto?

Lujanović: Kod velikih pisaca u svakom razdoblju života možete pronaći rečenicu, prizor ili djelo koje će vas nositi neko vrijeme, s kojim ćete se identificirati. Sada, trenutačno, priča 'Proba' s nezaboravnim likom fra Serafinom kojeg se svi boje jer je toliko lud da lane svakome što zaslužuje, ne razmišljajući o posljedicama. Njega se njegovi vlastiti franjevci boje. A spremni su ga pustiti među ljude jedino ako prije toga naprave probu da vide kako će reagirati. Čitajte. Prekrasna priča.

Matanović: Vraćam se često “Avliji”, pročitala sam je dvadesetak puta. Nekad iz ćeifa, nekad kao pripremu za seminar, nekad u paketu  s Mlakićevim “Maglama”. Mene tu nije zanimala struktura, kao što to zanima većinu znanstvenika, nije me zanimalo ni pomoodno proučavanje samog prostora odvijanja priče  kao “nemjesta”.  Priča, pravo na pričanje, i pravo na slušanje, to mi je bilo u prvom planu. Posebno “pravo na slušanje”, to treba zaslužiti. I onaj genijalni početak, s uskom prugom prtine savijenom u nepravilan krug. To je definicija bosanske povijesti; želimo naprijed, ali nam netko ponovno nametne ponovljivost (krug). Snijeg je, zlo je prekriveno, ali stopala su otkrila blato, ilovaču. Ona se lako lijepi na naše cipele. Ta slika je najbolja definicija povijesti na ovim prostorima. Jako volim i priču “Konzul”, ali i “Čudo u Olovu”. Poneke sam sebično koristila u tješenju same sebe. Primjerice, priču “Ćilim”.  Zašto?  Moj ćaća  mi je u naslijeđe ostavio bosanski ćilim. Prostor gdje je na podu prostirka ležala, ostavio je onima koji su, prema njegovom osjećaju pravde, to više zaslužili. I dobro je što je tako. Meni je ostavljena priča. Glavna junakinja je Kata, a tako se zvala i moja baka, očeva majka. I još sam umislila da je ćilim tkan u tvornici u kojoj je radila Andrićeva majka. Darovano mi je puno više od zidova stana na 17. katu nebodera.

Mlakić: Mada mi je to poprilično teško, izdvojit ću ipak romane "Travnička hronika" i "Prokleta avlija", te tri priče: "Most na Žepi", "Put Alije Đerzeleza" i priču "Čaša".O "Prokletoj avliji" sam nešto rekao u prethodnom pitanju, a što se tiče "Travničke hronike", radi se ukratko o najkompleksnijem i najzrelijem Andrićevom djelu. Priča "Most na Žepi" je jedna genijalna minijatura koja ima snagu romana. Put "Alije Đerzeleza" je sjajan primjer na koji je Andrić dekonstruirao jedan mit, dok je "Čaša" možda najosobnija Andrićeva pripovijetka.

Šojat: Njegovo meni najdraže i nadublje djelo svakako je „Travnička hronika“ i to iz cijelog niza razloga od kojih bi se neki mogli učiniti izravno nevažnima, a zapravo nose silnu težinu. Prvi razlog svakako je majstorski opisano pretakanje apoteoze u dekadenciju, a zatim i u mlakost životarenja, detaljističko sjenčanje „velike povijesti“ unutar gradskih međa jednoga grada koji je države i uprave mijenjao kao ćefine, mrtvačke pokrove. Drugi, iznimno važan „detalj“ svakako su okolnosti u kojima su hronike nastale, situacija u kojoj se Andrić zatekao dok ih je pisao, zrelost koja ih je iznjedrila, veličanstvenost misli, tankoćutnost ideja suptilno provučenih kroz naraciju.

Cvijetić: Njegove novele su mi do temelja potresle biće, čak možda više od svih romana, i uvijek im se vraćam u tiha popodneva. Svojedobno sam uradio scensku adaptaciju njegove novele ZNAKOVI, još prije rata, i bila je to izvrsna predstava za sladokusce...

Ibrahimović:  ”Prokleta avlija” je remek djelo. Perfektna literarna forma, slojevita naracija, niz upletenih priča-skica o ljudskim identitetima, nostalgija, i priče o smrti i strasti. Istovremeno je i novopovijesni roman i skica za bildungsroman (o Ćamilu). Kao najlepši filmovi, i naljepša književna djela nam se često urezuju u pamćenje kao skice, crte, putanje, rekla bi Therese Giraud.

 

Kada biste nekom strancu govorili da čita Andrića, što biste rekli, zašto baš njega?

Lujanović: Iz njega će puno naučiti o ljepoti jednog jezika i bogatstvu jedne sinkretičke kulture. Uz njega će uroniti u mračne predjele čovjekove duše, u njegove nagone i strahove, sitne grijehe i mržnje. Nakon njega će biti u miru sa svijetom i sa sobom jer će biti spremniji prihvatiti ga sa svim mrakom i svjetlom koje nosi.

Matanović: Povijest, običaji, odnosi mogu se daleko bolje upoznati kroz  priču negoli kroz gole činjenice. I još k tomu mudar pisac vraća - u vremenu površnosti - povjerenje u književnost. I ne bih se zadržala samo na njemu. Morala bih spomenuti i Josipa Mlakića, pisca koji čuva Andrića i svojim knjigama nagovara na čitanje nobelovca.  Tako pisci traju. Životom u peru drugih i zahvalom tih drugih, koji prizanju dugove. Vraćam se na Mlakićev prvi roman. Sjećate se da onaj liječnik, na samom početku priče, Jakovu daje svoje nalivpero. Upravo Josip najbolje barata Andrićevim nalivperom. I još nešto. Andrićevu priču “Knjiga” preporučila bih svim učiteljima i nastavnicima kao obavezni naslov na prvom satu lektire. Tako bi djeca saznala pravo značenje te imenice.

Šojat: Kako strancu kojemu su neznani preporučiti Andrića za čitanje? Pa, već to pitanje u sebi sadrži suštinski odgovor: tko god da ima volje upoznati narode koji se na ovom prostoru koprcaju, jednostavno mora pročitati Andrića da bi shvatio sve naše uzlete, sva naša puzanja, konvulzije, sav naš tako dugo gomilani bijes, srdžbu, melankoliju, sklonost prema samo prividno sumanutom.

Cvijetić: Strancu bih kazao da smo Andrićevom književnošću oplakani "mi", i da dublje suze za nama nije pustila nijedna majka.

Ibrahimović: Ne samo iz razloga predominacije kulturalnih studija na inostranim katedrama, ali, Andrića se doista čita (i tako!) kako ga naše etnonacije vide. Dakle, ako mi u njegovu književnom djelu vidimo lijepu ili ružnu sliku nas samih, ako nam ono služi u kratkovjekom identitarnom opremanju, zar to nije zanimljivo stranim proučavaocima? Pa, mi smo našim pred-rasudnim interpretacijama (onima koje, je li, dolaze prije svakog čitanja), odličan antropološki materijal za znanje o tome gdje je, kako je, i o čemu je, pisao taj veliki pisac? Eto zato!

Mlakić: Ako bi im i preporučio kojim slučajem Andrića, onda bi to bilo zbog toga jer se uz Krležu i Danila Kiša naprosto radi o najboljem piscu s ovih prostora. Ali da ga ne pokušavaju čitati kao nekakvu historiografiju, jer neće mnogo naučiti o Bosni, već sasvim obratno: trebaju prije čitanja Andrića naučiti nešto o toj zemlji da bi barem donekle shvatili kontekst u koji Andrić smješta radnju svojih knjiga. Rekao bi im, također, da će im se taj trud višestruko "isplatiti".

Podsjetimo, Ivo Andrić Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine i to za roman „Na Drini ćuprija“. U obrazloženje Švedske akademije znanosti i umjetnosti strajalo je, između ostalog, kako je upravo Andrić dobitnik zbog „epske snage pripovijedanja“.

"Epska snaga pripovijedanja“

Julijana Matanović, nekadašnja profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, nekoliko je godina predavala na kolegiju „Ivo i suvremeni hrvatski pripovjedači“. Matanović je, odgovarajući na pitanje, zašto je Andrić važan u sveukupnoj svjetskoj književnosti, istaknula kako je „važan jer ne zaboravlja priču, a priča o onome što je proučio i o čemu je svjedočio. Možemo se mi poigravati pripovjednim žanrovima, tehnikama, ali uvijek ćemo čeznuti za klasičnim pripovijedanjem o stvarima s kojima možemo uspostaviti analogiju i prepoznati ih“.

Zanimanje za priču o ljudskim sudbinama u ludilu povijesti, smatra Matanović, za priču o ponovljivosti, o odlascima i dolascima novih osvajača i o preživljavanju do trenutka kad će nam pogled iznova pasti na njihova leđa,  nikada neće prestati.

„Često pomislim kako bosanski političari nisu pristali pročitati Andrića bez unaprijed unesenih ocjena dobivenih na nekim brifinzima. Samo na interpretaciji starog i mladog francuskog konzula iz 'Travničke hronike', mogli su zaključiti kako ta prava, stara i pravedna Europa gleda na nas. Da ne govorim o 'Pismu iz 20-te', priči kroz koju su oprimjerivali bosansku mržnju, namjerno zanemarujući posljednju rečenicu teksta. A ona mijenja sve do tada izrečeno. I  brojnima ne ide u prilog“, istaknula je Matanović.

A o čemu se to ogleda Andrićeva “epska snaga pripovijedanja“, Matanović je odgovorila: “Najpreciznije  bih na ovo pitanje odgovorila kad bih sad ispisala Andrićev zahvalni govor u „trenutku dobivanja Nobelove nagrade. Jednostavno, priča i pripovijedanje“.

 

 

„Pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako ne služe čoveku i čovečnosti“

“Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti. To je ono što je bitno. I to je ono što sam smatrao za dobro da istaknem u ovom svom kratkom prigodnom razmatranju koje ću, ako mi dopustite, završiti kao što sam i počeo: sa izrazom duboke i iskrene zahvalnosti“, kazao je Ivo Andrić 10. prosinca 1961. u Stockholmu povodom svečanog uručenja Nobelove nagrade za književnost.

Dnevnik.ba 

Article_Bottom_970x250